Članak 277.( harmoniko moja)

Ja sam bivši muzičar. Dakle završio sam i muzičku školu, osnovnu, sticajem okolnosti ne upisah i srednju muzičku.

Sa apsolutnim sluhom, bio sam možda i najtelentovaniji učenik ikada koji je išao u muzičku školu ovdje kod nas, osvajao raznorazna takmičenja, što lokalna što regionalna, republička medalja za dlaku mi pobjegla, doduše nastavnik je kriv jer mi je dao pogrešnu kompoziciju koja se nije bodovala a sviralo se pred komisijom 4 kompozicije…

Helem, osim harmonike, svirao sam i još neke instrumente , sa sviranjem obišao čitavu ex Yu osim Makedonije,išao u inostranstvo, o BiH da ne govorim, mislim da sam bio u svakom gradu i selu i onim livadama đe se teferiči događaju 😀

Sve to sam prošao , tj. ušao u taj film hodanja sa muzikom, vrlo mlad, još u osnovnoj školi, negdje možda od 7. ili čak 6. razreda, ne sjećam se više ni sam.

Lijepo je bilo to. Hem sviraš, hem si faca u raji, hodaš svugdje, oslobođen si nastave često, upoznaš raje starije, ženskinja svakakvog što u tim godinama predstavlja i najbitniju stvar …

Muzika je bila moje sve…moj život,…. moje božanstvo…bez sviranja sam bio niko i ništa…svirao sam dnevno i po 12 , 13 pa i više sati.

Pred sami rat, sjećam se dobro, imao sam prvu onu pravu “kafansku” svirku , i to za “Dan šofera” (ili tako nekako) na kojoj sam zaradio pune dvije KESE para 😀 , nisam viš’ znao šta u šta da potrošim, čak sam navio i poker aparata, po prvi put, kojeg inače nisam nikad volio niti igrao, osim tada.

Kad je počeo rat i krenulo se ginut i ta ranjavanja, mislo sam ovako otprilike :

” Ako bi ja kojim slučajem bio ranjen ali tako da ne budem mogao više svirati, ja ću se ubit! Jer život onda  za mene nema smisla, nema svrhe.”

 

Tako je bilo čitav rat, sviralo se, čak sam i u ratu uspio izaći na 10ak dana zbog sviranja u Austriju 😀 ..jedva nas pustiše iz komande, mislili da se nećemo vratiti..al’ nije mi tada bilo ni na kraj pameti da se ne vratim.

Bio je jedan krizni period ali kasnije sam uvijek imao i para i cigara, sve od svirke, čak sam jedno vrijeme ja duvanio i roditelje..npr. ako zaradim tu noć 100 ( nečeg, ne sjećam se više koje su pare bile 😀 ) , kupim sebi kutiju ili dvije cigara, jednu kupim za raju i nako ih šeretskim bacim na stol u klubu u kojem smo se okupljali danonoćno, a ostlao para dam roditeljima.

 

Poslije rata život me odnese u druge vode..mirnije, ozbiljnije, ljepše .. 🙂

Bio mi je dovoljan samo jedan jedini hadis koji sam pročitao pa da ostavim i kanem se svirke. Znam, mnogima će to biti čudno, ali da takvi mogu osjetiti ono što osjeti insan kad u njegovo srce uđe iman, što kažu, sabljama bi pokušali da nam to otmu 🙂

Nije mi bilo lahko, ok možda mi je na samom početku bilo lakše jer taj polet i hamas koji čovjek osjeti ga nosi kao da je u oblacima i čovjek i ne razmišlja puno, više je prepušten emocijama.

Nisam se nijednog momenta pokajao što sam ostavio sviranje. Jer, sve te “lijepe” stavri koje to nosi, zasjene mnoge druge loše stvari a koje prate jednog muzičara…uvijek je oko tebe prepuno alkohola, droge, prostitucije, kriminalaca, svakakvih likova sa nelegalnim poslovima, dim i buka koja s vremenom postaje sve teža za podnositit, tuče i obračuni u kojima se malo malo pa nađeš ni kriv ni dužan..

Tako daa, teško da čovjek koji odluuči da vodi jedan miran život, da zasnuje porodicu i da se posveti nekim drugim višim vrijednostima, može opstati u takvom ambijentu ili da živi nakakv dvostruki život.

Znam dosta svojih ex prijatelja muzičara, poznajem njihove živote i sudbine i sve što sam rekao je zaista tako, potvrđeno i na iskustvima drugih.

Nije da nema iznimki, ali to su samo iznimke koje potvrđuju pravilo.

 

Kao što rekoh, nije mi bilo lahko ostaviti nešto što si do jučer smatrao za smislom svog postojanja i života, kako god to da glupo sada zvuči, ali sam ostavio..madaaaa..uvijek u meni postoji ta neka žica 😀 …

Poslušam ja štošta danas…prije sam slušao sve živo i mrtvo , od klasike do džeza, metala, punka,džigare…nešto sam slušao sa ćejfom a nešto što sam “mor'o” zbog posla , jel. Mada sam ja u duši vazda bio roker sevdalija 😀

 

Tako kada uzmem i sve saberem, iako danas poslušam to pođahkad nešto, ugl. starije i kvalitetnije nešto, mislim da sam učinio ogroman napredak. Mislim da je to moje mnogo veće od nekog ko je bio obični džigeraš i slušo sinana a onda ostavio sve u potpunosti, pa ne sluša ni ilahije sa muzikom..a Allah najbolje zna.

 

Bil’ sutra opet zasvirao?

Zvali su me, uvijek me zovu da se vratim, ali nemam namjeru niti koliko i trun jedan…osim..

Osim , ne d'o Allah iskušenja kakvog , ali radije bih zaradio svirajući kao ulični svirač negdje na nekom trgu nego da radim neki posao u kom je teški haram..

 

Molim Allaha da nas ne iskuša sa onim što nećemo moći podnijeti…amin

 

Znam i to da neki ne shvataju sve ovo…al’ šta ću im ja, to je njihov problem 😛

 

Mogao bih još štošta , ali dosta, predugo je i ovo a i uči ikindija …

budite mi veseli i brez brige ….otvor’ te um za drugačije i ne sikirajte se 😉

biće dobro inšaallah ….

samo da mi je preživit let u avionu 😀 muaaahahahahaah

 

 

0

Autor: alkemichar

open mind for a different view and.... stay calm

7 komentara na “Članak 277.( harmoniko moja)”

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *