Ono ti bio u Cara u Stambolu jedinak sin. Pošto se on dokopa snage, poželi vidjeti prostrano babovo carstvo, pa zaište izun od baba. Caru nije bilo milo, ali nije mogao sinu hatura ištetiti, pa mu dopusti i dade mu dosta para i ljudi da ga prate. Jednom lali u pratnji zapovjedi Car da dobro pazi na njegova sina i da mu uvijek javi šta mu sin radi i sa čijem se najradije zabavlja.
Car učini hair-dovu, a Carević krenu na put. U koji bi god varoš došao, odmah je pitao za fukaru pa bi je tu pomogao. – E bi god uz put našao hrđavu ćupriju, odmah bi naredio da se nova načini. Lala je to sve Caru javljao, a Caru bijaše veoma milo što mu je sin tako dobrim putem pošao, pa mu je još dva-tri puta slao para da mu ne bi nestalo. Dok je Carević obišao prostrano babovo carstvo, načinio je samije sedamdeset i sedam ćuprija, osim što je druge haire činio.
Kad se vrati carević u Stambol, Car ga lijepo dočeka i bolje ga pazio sto puta nego prije, jer što mu je god lala pisao za njega, sve se podudaralo s Carevijem tabijatom da ne more bolje. Carević je bio neko vrijeme u Stambolu, ali se zaželi da i preko mora ide, da vidi prekomorske narode. Caru to ne bude milo, ali šta ćeš, jedinak mu je, a dobar, pa mu nije mogao hatora ištetiti, te mu dade jednu veliku lađu punu svačega i dosta ljudi.
Carević je dugo tako putovao po moru, ali đe je sreće, tu je i nesreće: jednoga se jutra digoše vjetrovi, pa uzburkaše more, a dalga zanese Carevića daleko, daleko u tuđi vilajet, te ga prićera jednome ostrvu. Taman da se iskrcaju, kad dalga udari, pa razlupa lađu o jednu stijenu. Eto ti sad nevolje! Što je god bilo živo na lađi, sve se podavi. Samo se izbavi Carević i trojica mu slugu na jednoj štuci pa izađu na ostrvo. Pošto su se dobro osvijestili i osušili, vide da su u jednoj velikoj pustinji. Kroz tu su pustinju išli tri debela dana, a pravoga puta nijesu mogli naći. Hranili su se plodom voćaka što su ih pogdjegdje nalazili. Treći dan opaziše jedno malo polje i preko polja grad te se obesele i pođu upravo gradu. Čim su nastupili na polje, okupe ih nekakvi sršljenovi, krupni, majčin sine, svaki po palac, pa onaj odavle, onaj odanle, dok jednoga slugu odmah oboriše. Kad se Carević obazrije, kad nema ni drugoga. Kad se obazrije na kraju polja, kad nema ni trećega, pa onako, kao jadan, kao žalostan uljeze u grad. Kad u gradu, kad ima šta vidjeti: ne da niko ni zalogaja hljeba, a on nema ni pare. Be sršljenovi bi i njega oborili, ali nijesu mogli. Nije šala sedamdeset i sedam ćuprija što je on učinio sevapa. Pa ne da sevap pravome poginuti. Onako je sumoran tumarao po gradu, dok telal povika: ” Ko će uzest Hambašinu kćer, daće mu Hambaša hiljadu i jedan dukat i učiniće ga sretnijim!” Carević nemajući kud – kamo, javi se telalu da će je on uzesti, a telal ga uhvati za ruku i odvede Hambaši. Hambaša ga lijepo dočeka: ugosti ga, obuče mu nove lijepe haljine i dade mu đevojku. Tako prođoše tri dana
Kad bi treće jutro, reći će Hambaša Careviću:
– Bi li, zete, da se malo prohodamo?
– Bih, što ne bih.
Za tili čas biše gotova dva konja, kao dvije vile, a oni pojahaše. Kad su daleko od grada odmakli, dođoše do jedne velike stijene. Velike, velike, da je kabil do neba tiče. Tu oni odjahaše konje. Pošto malo otpočinuše, reći će Hambaša Careviću:
– Čuješ, zete, ti treba da zakolješ sada ovoga jednoga konja!
– kako ću, ako za Boga znaš, klati, kad ja nijesam u svome vijeku ništa zaklao? A što bi klao tako dobra konja?
– Ne brini se ti! – reče Hambaša. – Ko ti je dao toga konja, daće ti i boljega, nego zakolji, jer je u nas taki adet.
Carević, nemajući kud – kamo, zakolje konja.
Kad konj krepa, reče Hambaša:
– Sada ga lijepo rasparaj, pa izvadi drob iz njega!
– Kako ću, Boga ti, parati? Ta bi li okrvavio sve haljine?!
– Ne brini se ti! Ko ti je dao te haljine, daće ti i bolje. Nego paraj! To je kod nas adet!
Carević se saže, raspara konja i izvadi iz njega drobinu.
– E, sada lezi u toga konja!
Carević ga pogleda začuđeno, jer nije znao od ibreta ni na kom je dijelu zemlje. Čudi se, pa da vidi na šta će sve to izići, leže u konja, a Hambaša brže-bolje izvadi iz džepa jednu veliku iglu, pa ga zaši, te se izmaknu pa zviznu na jednu košćurinu.Doleće jedna velika ptičurina Devekuša, šćepa kljusinu i Carevića, pa iznese na onu veliku stijenu. Kad ga iznese na stijenu, zaklikta, pa probuši trbuh konju, a Carević skoči pa se zakrivi. Devekuša se prepade pa uteče, a Carević osta na stijeni.
– Vidiš li šta oko sebe? – zapita ga Hambaša.
– Vidim nekakvo veliko sjajno kamenje, nego ako za Boga znaš, skidaj me sa ove stijene!
– Ne boj se! Kako sam te lahko tu iznio, još ću te lakše skinuti, no mi bacaj toga kamenja! Carević stade bacati kamenja, a Hambaša kupiti. Kad nakupi pune bisage, opkorači konja, a Careviću reče:
– Ostani ti tu! Naći ćeš još takvijeh mahnitova kao što si ti, što sam ih ja gore poslao.
Kad Hambaša izmače dogledu, pogleda Carević oko stijene, ne bi li mogao kuda sići i nađe više od dvadeset ljuckijeh kostura, sve što su skapali od gladi.
Carević potraži put, traži, traži, nigdje nikakva. Carević se sada nađe u nevolji, pa se u muci i jadu pomoli Bogu. Poslije je toga počeo lutati i došao do jedne stijene, pa pogleda oko sebe, kad spazi s desne strane jednu malu, strmu, usku putanju, pa se obeseli, pomenu Allaha i uputi se njome. Brate, taj ti je put bio težak, bio je, štono riječ, kao Sirat-ćuprija, tanak k’o dlaka a oštar k’o sablja, ama Allah njemu pomaže, a održa ga sevap što ga je počinio, pa srećno pođe putem i dođe na jedno veliko polje. Kad je u polje došao, otpočine i tu dočeka ićindiju, pa se uputi preko polja. U sami akšam stiže pred jedne saraje. Pred njima jedan bradat dedo: brada mu do pasa: ima mu trista godina:
– Akšam hairosun, Dedo! – pozdravi ga Carević.
– Allah raziosun, Careviću! – odgovori mu Dedo.
Carević se začudi oklen ga poznaje.
– E kako ne bi’ znao, kad u ove saraje ne more niko doći nego car, ja carski sin, i to jednom u sto godina. A ko dođe jednaput, more kad god hoće. Sjedi pa se odmori! Znam da si umoran. Tu Carević sjede, a Dedo donese gotovu kahvu, pa popiše i odmoriše se. Po kahvi uljegoše u saraje, te najprije otklanjaše akšam, pa Dedo postavi sofru, te večeraše. Po večeri počnu opet piti kahvu, a Carević ispriča ko je i oklen je i šta je na putu propatio, pa onda zapita Dedu šta je on i odaklen je.
– E to me, sinko, nemoj pitati! Ja sam ovđe sam pa mi je baš milo što si došao ti: da u muhabetu još koji dan ljepše provedemo. Ti ćeš ostati ovđe uza me! Neće ti gore biti no i u baba u Stambolu. Pa ako kad kismet dođe, spremiću te ocu, da ga obeseliš.
Tu je Carević bio u Dede cijelu godinu dana. U Dede svega kao u cara. Ta onakijeh lijepih bašta nema ni u cara. Uza nj je naučio i mandže gotoviti, pa je odamah treći dan odmijenio Dedu. Kroz cijelu godinu nije vidio žive duše, osim Deda i nekakvijeh čudnovatijeh ptica, kojima je po Dedinoj zapovijedi davao nekakva čudnovata žita iz deset zlatnijeh kutija. Pitao bi Dedu, ama je znao da mu neće kazati. Kada je prošla godina dana, spremi se Dedo na put. Pošto otklanjaše sabah i proučiše hair-dovu, izvadi Dedo jedan zlatan sindžir, na njemu sto i jedan ključ, svi ključi od zlata, a u svakome po dva alema, pa ga dade Careviću i reče:
– Evo ti ove ključeve! Ama nemoj često ići u bašču što je pod ovijem najmanjijem ključem, ako i iziđeš, ne silazi na potok!
Prošlo je nekoliko dana otkako je otišao Dedo. Carević je pregledao sve Dedine prostorije koje do tada nije vidio, pa uljeze i u onu bašću. Kad je uljegao u bašču, začudi se. ” Ta nije ovaki ne Džennet” , pomisli sam u sebi. Puna bašča cvijeća. Bože, ne moreš ga se od milina da nagledaš. Pored bašče teče potok. Carević pođe potoku, ali se sjeti šta mu je Dedo rekao, pa se vrati i sjede u jednu sofu, pored jednog velikog busa zambaka.
Taman on sio malo, a dolećeše dvije ptice, kakve nije do tada ni u Dede vidio, pa padoše kraj rijeke. Svukoše sa sebe zlatno perje, pa ostaše dvije lijepe djevojke, kao dvije džennetske hurije. Odmah uljegoše da se okupaju u potoku. Uz kupanje se počeše razgovarati:
– Eto! Da se sada nešto kogod privuče pa da nam ukrade perje, mogao bi nas pohvatati, a nismo ni babu kazale kuda smo otišle, pa nas ne bi mogao ni tražiti.
To čuje Carević pa se privuče kroz cvijeće, ugrabi jedno perje pa reče:
– Ovo je moja, a ti hajde pa kaži ocu da je ova ostala u Dedinim sarajima uz Carevića iz Stambola.
Mlada odleće i javi ocu da je ona druga uz Carevića, a kad to otac ču, umiri se. Ta ne bi je za boljega ni udao! Pošto mlađa odleće, straija se stade uza nj previjati, moliti i zaklinjati da joj dade perje, da i ona ide ocu na blagoslov, pa mu obećavaše da će doći. Carević se ne dade nagovoriti, no je uze za ruku i povede u saraje. Tu je on s njome bio jedan mjesec dana, dok se Dedo vrati s puta. Dođe Dedo s puta, pa čim viđe Carevića, reče:
– Srećan lov! Srećno i čestito! Srećan bio, kad si je ulovio!
Ti je kod Dede prenoćio Carević još jednu noć, a sjutra dovede Dedo dvije deve, pa ih dade njima da na njima odjašu. Pri polasku poljube oni Dedu u ruku, a Dedo im reče:
– Čuvaj to perje, jer ako ga ona ugrabi, otići će ti. Nemoj ga ni spaliti, jer bi onda i ona umrla, jer ga samo njezin otac smije spaliti. Pošto još jednom poljubiše Dedu u ruku, reče nešto Dedo devama i oni otputovaše srećno. Dugo su tako putovali kroz pustinje, sela i varoši, dok najpošlje ne stigoše do Stambola. Kad su bili kod Stambola, nađe Carević jednog derviša, jednu golu fukaru, pa će mu reći:
– Trči Caru na muštuluk! Reci mu da mu ide sin i vodi sultaniju!
Kada je Car od derviša čuo da mu ide sin i vodi sultaniju, veoma se obraduje, te daruje derviša da mu je i dijete nakon djeteta moglo ići na Ćabu. Car naredi te se od veselja opali hiljadu i jedan top. Uto stiže i Carević sa sultanijom u Stambol. Car se još većma obradova kad viđe kako mu je snaha lijepa. Lijepa je bila kao džennetska hurija.
Carević je živio sa svojom sultanijom mirno i zadovoljno, a po Djedovu savjetu ušije joj zlatno perje u zlatnu krpu, pa je tu krpu uvijek nosio pod pazuhom kao hamajliju. Jednom bijaše velika vrućina. Carević legao d amalo prospava, pa onako se prevrćući ispadne mu ona zlatna krpa. Kad to sultanije viđe, žensko k’o žensko, radoznalo da vidi šta je, pa brže-bolje zgrabi krpu. Kad otvori – kad perje! Odmah se obeseli, izvadi perje i obuče se. Ptica, ptica! Niko ne bi ni pomislio da je to ona sultanija. Kada se Carević probudio, kucnu ona kljunom na džam od pendžera, pa mu reče:
– Ako češ me tražiti, traži me preko Zabiruru-Hazama u Hintu!
To reče pa odleće.
Carević viđe šta bi, ali se nije nikako mogao pomoći. Misli se, misli, šta će od života svoga? Najposlije smisli da ide onijem istim putem Dedi pa zamoli izun od baba. Car je sina dugo odvraćao i razbijao, ali ga nije nikako mogao razbiti pa mu dade izun i hair-dovu. Carević uzme opet lađu, ali mnogo veću i jaču, pa se krenu hairli na put. Išli su dugo, dugo po moru, dok stignu kod onog ostrva kod koga se prva lađa razbila. Tu pritjeraju lađu na kraj, a Carević iziđe, oprosti se s družinom i okrenu sam u dobri čas. Čudo je golemo, kome Allah pomaže: pređe pustinju a i ne umori se, dođe na ono polje, a nigdje ni jednog sršljena. Tu otklanja podne, pa se uputi u grad. Taman on u grad, a telal viče: ” Ko će uzesti Hambašinu kćer, daće mu Hambaša hiljadu i jedan dukat?” Carević je imao sada para. Nije mu bilo nevolje ići. Ama, on ima drugog uzroka što ide pa se javi telalu, a telal ga dovede Hambaši. Hambaša ne pozna Carevića. Lijepo ga dočeka, vjenča ga sa svojom kćeri i dade mu hiljadu i jedan dukat. Treće jutro pođu oni, kao i prije, u šetnju. Kad dođu do one stijene, zapovjedi Hambaša da zakolje konja. On se ustezao, kao da ga ne poznaje, ali kad Hambaša reče po drugi put, zakla konja pa izvadi drob i zavuče se u trbuh, isto kao i prvi put. Hambaša zašije kljusinu, zviznu na onu košćurinu, a doleti ptica Devekuša pa odnese Carevića na stijenu, provali kljunom trbuh, a Carević iskoči, ptica se prepade, pa uteče.
– Vidiš li oko sebe? – upita Hambaša.
– Vidim nekakvo kamenje sjajno. Ama ti ga više neću bacati – odgovori Carević pa zakotura dvije velike stijene na Hambašu. Hambaša bježao, ali ga jedna stijena stiže i vaskolika satre. Ama nema ti druge! Ko zlo radi i dočeka ga. Ne more drukčije obići. Carević sada zahvali Bogu, otklanja podne pa se uputi onom uskom putanjom.
Kad je došao pred Dedine saraje, nazvao Boga, Dedo mu ga prihvati i odmah zapita:
– Zar ti je utekla sultanija?
– Jest – odgovori Carević – pa sam došao do tebe da mi pomogneš da je nađem.
– A oklen ću ti je naći, kad ne znam ni oklen je?
– Znam ja – odgovori Carević. – Kad je otišla, kazala mi je da ću je naći preko Zabiruri-Hazama u Hintu.
– E dobro! – reče Dedo. – Ovdje ćemo prenoćiti, a ujutru ću ti dati jednog pratioca.
Tu su oni, džanum-benum, prenoćili, a bilo im je lijepo, kan’ti u Deda u sarajima! Ujutru urani Carević i pođe na put. Kad je krenuo, donese Dedo jednu pticu, pa je pušta i reče mu:
– Hajde za ovom pticom, pa gdje te ona ostavi, ono ti je preko Zabiruri-Hazama u Hintu! Nije ovo ni Dedo dobro izgovorio, kad se Carević – Allahu kudretile! – pretvori u pticu i poleće za onom drugom pticom. Nijesu, da rečeš, mnogo ni letili, ama su letili brzo i mnogo su preletili: sedam gora i sedam mora, dok dolećeše u jednu veliku varoš. Tica što je pred Carevićem letila pade na polje pokraj varoši, a Carević za njom, ali čim pade na zemlju, stvori se čovjekom kao i ostali ljudi.
Toga istog dana sastale se u sarajima one dvije sestre, pa od đavoluka počele bacati grah da vide gdje je sultanijin dragi. Taman one razbacaše grah, a otac im bahnu na vrata, a one brže-bolje grah pokriše boščom pa se ušeprtljaše.
– Šta je, šta? – upita otac.- Nije ništa – odgovori starija.
– Ne more bit’ da nema ništa!
– Evo bacale u grah – odgovori mlađa – da vidimo gdje je sada njezin dragi Carević.
– Manite se šejtanluka – odvrati otac.
Ali kao da je i on nešto predosjetio, posla dvije – tri sluge da traže jabandžiju, pa ako ga nađu, da mu ga dovedu. Nijesu sluge dugo tražile, kad nađoše Carevića gdje nevješt tumara po gradu. Odmah ga zovnu i dovedu pred Šaha. Kad je Carević došeo pred Šaha i nazvao selam, dočeka ga on što more bolje i zapita ga ko je i oklen je. Carević mu sve po redu kaza, a najposlije mu reče radi čega je došao. Kad to ču Šah, zovnu stariju kćer, pa reče:
– Je li ovo tvoja žena?
– Jest – odgovori Carević, pa pane na koljena pred Šaha i počne ga moliti i zaklinjati da mu je dade.
– Ne boj se – reče mu Šah. – Ta kome bi je boljemu mogao dati?!
Tu je Carević ostao tri dana, dok je Šah kćer opremio i veselje učinio. Naposljetku zovnu Carevića Šah, pa spali perje svoje kćeri na vatri!
– Eto! – reče – sada se nemoj bojati da će ti uteći! – pa mu dade kćer i dosta ljudi da ga prate u Stambol.
U Stambolu Car učini veliko veselje, a Carević je po smrti očevoj sjeo na taht očev i vladao sa svojom sultanijom i lijepo živio. Uvijek je fukari dijelio i haire činio.
Ako je živ, dobro mu je i danas, a ako je umro, mutlak nije mu ni na Onome svijetu gore, jer se dosta napatio i dosta haira učinio.
