“Čovjek dok čini blud, nije vjernik, dok pije alkohol, nije vjernik, dok krade, nije vjernik, dok na očigled ljudi nešto otima, nije vjernik.” U jednoj verziji stoji dodatak:“…pa, čuvajte se, čuvajte se!” U drugoj verziji, opet, stoji: “…a vrata pokajanja otvorena su.” (Buharija i Muslim)
“Kada čovjek počini blud, vjerovanje iz njega izađe i stoji iznad njega kao hlad, a kada se toga prođe, vjerovanje se vrati.” (Ebu Davud)
Znači, ne može čovjek, dok je u njemu vjera, iman, da čini opačine i zlo!
Svaki put, ako vjernik čini nešto od zlodjela, to nije zbog vjere, nego zbog nevjere, zbog bezvjere.
Dok je vjere u srcu, nema šanse da čovjek radi ovakve i slične poganštine, to može dakle samo prazno srce, tamno srce, mračno srce, jer je vjera – iman svjetlo srca, i kad nema svjetla ostaje mrak.
Naravno, ovo ne znači da je taj čovjek postao nevjernik, ali jeste bezvjernik, a-teista, u tim momentima, i to je ona bezvjera – kufr dune kufr.
Ovo je posebno stanje u odnosu na opće stanje vjernika.
Dok je za nevjernika, stanje mraka i tame srca opće, s toga i čini opačine i ne smatra ih takvima, naprotiv, neki ih smatraju i vrijednostima današnjeg društva.