Članak 333. (CAREVIĆ ZLATNIH RUKU I ZLATNA PERČINA)

Ono bile tri sestre sirote, pa tkale ćilime i radile i od toga živile. A u ono doba bio zabranjen vid i svjetlo se nije nigdje smjelo vidjeti.

Jedne večeri obilazili su gradom pasvandžije da vide da se gdje ne vidi svjetlo. Kad u jednoj maloj kući spaze svijeću. Dođu i kažu Caru. Caru bude čudo ko to smije preko njegove naredbe odavati svjetlo i pođe sa svojim muhur-sahibijom da to vidi i ispita. Polahko se privuku pod prozor i očuju govor. Kad reče najstarija sestra:

– Da me hoće Car uzeti za svoga aščiju, donijela bi mu kazan što mu more sva edba jesti.

Rekne srednja:

– Da me hoće Car uzeti za svoga berbera, donijela bi mu ćilim što mu more sva edba sjesti.

A najmlađa rekla:

– Da me hoće Car uzeti za se, s Božijom pomoći bi mu rodila sina zlatnih ruku i zlatnih kosa.

Car se vrati kući i sjutra ih sve tri pozove preda se pa ih zapita šta su sinoć govorile.

One se plaho iznenade i zastide. kako će sad to pred Carem kazati, a moraju. I onda kaže svaka šta je rekla.

Car odma naredi te aščija vjenča jednu, berber jednu, a Car sebi vjenča najmlađu.

Najstarija ne donese kazana, srednja ne donese ćilima, a najmlađa postane trudna.

Kad je bio vakat da rodi, upita je Car koga će joj zovnuti. Ona reče da joj dođu njene dvije sestre.

I ona rodi sina zlatnih ruku i zlatnih kosa.

 

Njene sestre zakukaju:

– Vidi, ona rodila sina zlatnih ruku i zlatna perčina i šćer zlatnih ruku i zlatnih kosa, a mi nismo donijele ni ja kazana ni ti ćilima – rekne starija srednjoj.

– Hajdemo mi njih u kutiju, pa ih baciti niz vodu, a u mene se okotila kučka pa ćemo kazati Caru da je ona dvoje kučadi rodila.

Tako i učine.

Caru pošalju kazati da mu se rodilo dvoje kučadi. Caru to plaho teško bude i sakupi svoje bližnje ljude da se zdogovore šta da od nje rade. Neki reknu da je ubiju odmah, neki da je u more bace s kučadima zajedno, a neki da joj naprave na glavnijem drumu kud najviše svijeta prolazi jednu kolibicu, da je metnu u nju s kučadima zajedno i da napišu da svak ko tuda naiđe mora pljunuti na nju.

I učine ovo zadnje.

Istog dana neki mlinar radio u mlinu, kad mu nešto zape u žljeb.On iziđe da vidi, kad tamo – nađe jednu kutiju. Otvori je i plaho se obveseli kada ugleda dvoje djece sa zlatnim rukama i zlatnim kosama. Kako on nije imao djece, otrči radostan ženi i odnese joj djecu. Žena kada ugleda djecu, plaho se obveseli i brižno ih poče odgajati.

Djeca su plaho napredovala. Kad im je bilo jedno petnaest godina, muškarac se spremi i ode u grad gdje mu se nalazi otac i majka.

Kad je naišao kraj kolibice, nije htio pljunuti na majku. Njoj se taj mladić plaho dopadne i sažali joj se i zaplače, jer je to jedini prolaznik koji je nije pljunuo.

Kad prođe malo dalje, ugledale su ga dvije tetke s prozora. Ugledaše mu zlatne ruke i sjetiše se da je to onaj kojeg su one u vodu bacile. Uplaše se da Car ne bi saznao za njega.

– Zovnu ga i počnu mu tepati.

 

– Mi smo tvoje tetke, lijepi naš sine! Kad si tako zlatan, hajde u tu i tu planinu, u njoj ima jedan krilati konj pa ga dovedi neka ga imaš kad si tako lijep.

On dođe mlinaru i ispriča mu šta mu se dogodilo u gradu. Ovaj mu je zabranjivao da ide jer ko god je otišao tamo, nije se vratio.

Ne mogne ga spriječiti.

On se spremi i ode u onu planinu. Začudi se kad ugleda gomilu okamenjenih ljudi, zlatno korito i dvije česme. On se sakrije pod korito. Dok se pomoli veliki krilati konj kojem se zlatni dizgini po zemlji vuku. Priđe koritu da pije vode, koja je tekla bijela kao mlijeko. On ga ufati za dizgine. Konj skoči, a on se objesi o njemu. Konj triput skoči, a on ne popusti i održi se o dizginama. Onda mu konj progovori:

– Uzjahaćeš na me, a ja ću triput po tri brda preskočiti. I ako se na meni održiš, onda ću biti tvoj i sa mnom moreš upravljati, jer ja se zovem krilati konj.

Tako i učiniše. Momak uzjaha, a konj skoči tako da je treći put momak jedva ostao na konju. Veseo pođe u grad, odakle su ga poslale tetke da dovede konja. Kad ga ugledaju s konjem još se više prepadnu.

– Šta ćemo sada? Caru tolika vojska izginula idući da dovede toga konja! Ako Car saznade za njega, na taj način mora saznati da mu je on sin, pa će nas posjeći. Znaš li ti išta da ga pošaljemo gdje će poginuti? – upita starija mlađu.

– Znam jednog Arapina u jednom polju. Ima tamburu koja sama kuca, sama pjeva. Tamo, beli, ko je otišao, nije se nikad vrati.

Zovnu ga i obvesele mu se.

 

– Kad imaš tako lijepa konja, hajde još pa donesi i jednu tamburu koja sama kuca, sama pjeva – učini mu mlađa i kažu mu gdje će ići.

Siđe on u podrum, kad mu konj plače. On ga zapita šta mu je. A konj mu kaže da ga tetke šalju da pogine i odvraća ga da ne ide tamo Kad ga nije mogao odvratiti, onda mu rekne:

– Napravi jednu lopaticu i kad pođemo na polje blizu Arapove kuće, naći ćeš jednu krušku, koja svake godine rađa, a niko je ne jede jer je previše gorka. Onda ćeš uzeti jednu, zagristi je i pofaliti. Reći ćeš: Lijepe mive od ove godine! Kad dođeš na avlijska vrata, za desnim kanatom je svezan pas i pred njim sijeno, a za lijevim ovan i pred njim kosti. Onda ćeš psa premetnutiza lijevi kanat, a ovna za desni. Kad uniđeš u kuću, naći ćeš za ognjištem staru majku Arapovu koja golim rukama hljeb peče. Ti ćeš je u ruku poljubiti i daćeš joj lopatu: Evo ti , majko, lopata, nemoj ruku pržiti!

On napravi lopatu i pođoše. Kad je došao na polje pred Arapovu kuću, kruška je rodila, do zemlje se savila. Onda je on uzeo jednu, pa je zagrizao i rekao: Lijepe mlive od ove godine! I tu je ostavio konja. Došao je na avlijska vrata, uzeo ovna, pa ga premetnuo za desni kanat neka jede sijeno, a za lijevi psa nek jede kosti. Onda je unišao u kuću. Kad Arapova majka golim rukama hljeb peče. Dade joj lopatu i poljubi je u ruku:

– Naj ti, majko, lopatu, nemoj pržiti ruku!

Ona je njemu dovu učinila, a on joj reče da je došao po tamburu i upita je gdje joj je sin. Ona mu rekla da je u sobu, legao spavati.

– Poviri, pa ako punim očima gleda, onda ne spava, a ako su mu oči napola zatvorene, onda spava.

Kad on tamo na sobna vrata, kad tambura sama kuca, sama pjeva, a Arap spava.

 

Onda on lati tamburu, a tambura zaviče:

– Ne daj me, gospodaru!

On zaviče:

– Drži ga, majko!

Majka rekne:

– Bogme neću! Evo devet godina kako ja golim rukama hljeb prećem, a ti mi nećeš lopate da kupiš, a on mi je kupio.

On opet zaviče:

– Ujedi ga, pse! Udri ga, ovne!

Ovan rekne:

– Bogme, neću! Ti si mi dao kosti, a on mi je dao sijeno!

A pas zaviče:

– Bogme, neću! Ti si meni dao sijeno, a on mi je dao kosti!

– Udri ga, kruško! Ne daj mu konja uzjahati!

Kruška rekne:

– Neću, bogme! Evo ti devet godina kako ja rađam, ti se moga ploda nisi okusio, a on je danas moj plod pofalio!

On onda uzjaše konja i konj se digne na krila, te Carević dođe u grad odakle su ga tetke poslale po konja i tamburu.

One ga ugledaju na svoju veliku žalost gdje nosi tamburu koja sama kuca, sama pjeva i zaviču:

– Šta ćemo sada?

– Ja znam, ima u jednoj planini velika kula, u njoj ima jedna djevojka, zove se Badem – gospođa. Ko god je otišo tamo po nju, nije se više vratio.

One njega zovnu i kažu mu za tu djevojku. Kad on siđe u podrum, kad mu konj opet plače:

– Hoće da te tetke pošalju da ti pogineš!

On rekne:

– Ja ću ići, pa makar ne doći!

 

I pođe s konjem. Kad je došao pred kulu u planinu, kad puna planina okamenjenih ljudi. Onda on zaviče:

– Badem-gospođa u Bademovoj kuli!

Kako mu se ona ne odazove, on se s konjem zajedno do koljena skameni. Opet on zaviče:

– Badem-gospođa u Bademovoj kuli!

Kad mu se ona ni drugi put ne odazva, on se do pasa skameni s konjem zajedno. On treći put zovnu:

– Badem-gospođa u Bademovoj kuli!

Onda se ona iznenada odazove i on postane živ čovjerk s konjem skupa, kao što su i bili.

Ona ih uvede u kulu i rekne mu:

– Zafali Bogu što sam bila u hamamu, pa sam se od tvog glasa uplašila i tebi se odazvala. Sad me vodi kud hoćeš.

Kad je ugledala zlatne ruke i zlatni perčin Carevića, plaho se je tome obveselila i začudila. Začudila se je kad je ugledala krilata konja i tamburu koja sama kuca, sama pjeva.

Carevića je odmah zavoljela. Carević je onda metne za se na konja i dođe u isti grad odakle su ga tetke spremile da dovede djevojku. Tetke ga ugledaju i ne znadnu kuda će dalje.

Za sve to čuje Car i pošalje po njega, pa ga upita:

– Jesi li ti ufatio krilatog konja i donio tamburu koja sama kuca, sama pjeva i doveo Badem-gospođu iz Bademove kule?

– Jesam – odgovori on.

Car mu reče:

– Ti ćeš meni dati konja, djevojku i tamburu, a ja ću tebe i tvoje junaštvo nagraditi.

On sažme ramenima. Kako je bio pred carem, nije smio dalje govoriti, a nije znao da govori sa svojim rođenim ocem. Car mu naredi da ide sa slugama da mu donesu tamburu, dovede konja i djevojku. On dođe tamo tužan, a djevojka ga upita:

– Šta ti je, što si neveseo?

On joj rekne da je mora pokloniti Caru s konjem i tamburom zajedno. Ona mu tada reče:

– Vodi ti mene Caru, pa ću ja njemu kazati.

Kad su došli pred Cara, Car pogleda djevojku i rekne njemu:

– Jesi li je doveo?

A djevojka dočeka:

– Daj, babo, ruku da te poljubim!

Začudi se Car i Carević kad ona njemu to reče. Car je upita:

– Kako ti mene moreš nazvati ocem kad ja hoću da se oženim s tobom?

Ona reče da nije još nikad svekar nevjestu uzeo.

On je onda upita:

– Kako sam ti ja svekar?

– Zato što je ovo tvoj sin – reče mu ona i ispriča sve kako se dogodilo.

Car je onda naredio da mu se najprije dovede žena iz kolibe u dvore, pa da se onda na njezine oči posijeku njezine dvije sestre.

Tako je i bilo.

Onda naredi da se dovede mlinar, mlinarevica i njegova kći.

Tako i učiniše.

Onda Car zametne veselje i oženi sina,

Ako su živi i sad su dobro.