Category: Uncategorized

Postoji li alternativa katastrofi? (globalnoj, civilizacijskoj)
Svi do sada spomenuti podaci objavljeni su i dobro su poznati. Gotovo je nevjerojatno da nije učinjen ozbiljan napor da se izbjegne ono što izgleda konačnom voljom sudbine. Dok u privatnom životu nitko, osim luđaka, ne bi ostao pasivan kada bi se ugrozila njegova cjelokupna egzistencija, ljudi zaduženi za javne poslove praktički ne čine ništa, a oni koji su im povjerili svoju sudbinu to im dopuštaju. Kako je moguće da nas je najjači od svih instinkta, instinkt opstanka, prestao motivirati?

 

Jedno od najprihvatljivijih objašnjenja jest da su vođe poduzeli mnogo toga što je bilo u njihovoj moći da se čini kao da nešto efikasno rade na izbjegavanju katastrofe: beskrajne konferencije, rezolucije, pregovori o razoružanju – sve to odaje utisak kao da je problem sagledan i da se nešto čini da ga se riješi. No još se ne događa ništa zaista važno; i vođe i vođeni anesteziraju svoje želje za opstankom stvaranjem privida da znaju put i da idu u ispravnom
pravcu.

( ovo me podsjeća i na naše stanje i “rad” daija i drugih…mnoštvo nekih druženja, seminara, dersova, kurseva, a reultati, neki ozbiljniji nigdje, bar u tim krugovima. Svaki ozbiljniji društveni uspjeh je postignut mimo ovih dešavanja i individualno. A sve ove “aktivnosti” samo služe za zavaravanje da se eto nešto radi i čini ozbiljno na polju promovirnaja islama i islamskih vrijednosti općenito….i da se pojede koje janje usput ‘nako! op. moje! )
Drugo objašnjenje jest da sebičnost koju rada sistem stavlja vrijednost osobnog uspjeha voda na više mjesto od onoga društvene odgovornosti. Više nije šokantno kada politički vode i poslovna egzekutiva donose odluke za koje izgleda da donose osobnu korist, a istovremeno su štetne i opasne za zajednicu. No ako je sebičnost uistinu jedan od stupova suvremene praktičke etike, zašto da ljudi djeluju drugačije? Čini se da ne znaju da pohlepa (kao i podređivanje) zaglupljuju ljude, sve dok su u pitanju njihovi vlastiti stvarni interesi kao što su interesi njihovih života i života njihovih supružnika i djece (usp. J. Piaget, The Moral Judgement of the Child /Moralni sud djeteta/).

U isto vrijeme, ljudi su također toliko sebično zaokupljeni svojini privatnim stvarima da poklanjaju malo pažnje svemu onome što nadilazi osobnu razinu.

 

Postoji još jedno objašnjenje za otupljivanje našeg instinkta za opstanak: zahtijevane promjene u životu bile bi toliko drastične da ljudi više vole buduću katastrofu no žrtve koje bi trebalo odmah podnijeti.

Arthur Koestler iznosi živ primjer za to rasprostranjeno držanje opisom onoga što je doživio u španjolskom građanskom ratu: Koestler se nalazio u udobnoj prijateljevoj vili kada je čuo izvještaj o napredovanju Francovih trupa. Nije bilo sumnje da će trupe stići još iste noći, ali noć je bila hladna i kišna, a u kući je bilo toplo i ugodno. Ostao je u kući, zarobljen je i spašen nekoliko tjedana kasnije, gotovo čudom, zahvaljujući naporima svojih prijatelja novinara.

Riječ je o istoj vrsti ponašanja što se javlja u ljudi koji će se radije izložiti opasnosti od smrti no da odu na liječnički pregled koji bi mogao ustanoviti tešku bolest koja zahtijeva veći kirurški zahvat.

 

Uz sva ova objašnjenja o fatalnoj ljudskoj pasivnosti u pitanjima živote i smrti, postoji još jedno koje je ujedno i razlog zbog kojeg pišem ovu knjigu. Mislim na stajalište da nemamo alternativa modelima korporativnog kapitalizma, socijaldemokratskog ili sovjetskog socijalizma ili tehnokratskog »fašizma s nasmijanim licem«. Za popularnost ovog stajališta najvećim je dijelom odgovorna činjenica da je bilo vrlo malo napora u proučavanju provedivosti potpuno novih društvenih modela i eksperimentiranja s njima. I zaista, sve dok problem društvene rekonstrukcije ne postane preokupacija, pa makar i djelomična, najboljih umova znanosti i tehnike, mašti neće uspjeti da sagleda nove i realne alternative. ( doduše nije bilo ni kvalitetnih ponuda, bar što se tiče islama i muslimana)

 

Glavni predmet ove knjige je analiza dvaju osnovnih načina postojanja: imanja i bivanja. U početnom ću poglavlju iznijeti neka »letimična« zapažanja o razlici između ta dva načina postojanja. Drugo poglavlje pokazuje tu razliku navođenjem brojnih primjera iz svakodnevnog života, koje čitaoci mogu lako povezati sa svojim iskustvom. Treće poglavlje nam predstavlja stavove o imanju i bivanju Starog i Novog zavjeta kao i Meistera Eckharta.

Sljedeće poglavlje raspravlja najteži problem: analizu razlike između imanja i bivanja. U tom poglavlju, na osnovu empirijskih podataka, nastojim izgraditi

teorijske zaključke. Do tog se mjesta knjiga bavi pojedinačnim aspektima dvaju osnovnih načina postojanja, a tema završnog poglavlja je značaj tih načina postojanja za formiranje novog čovjeka i novog društva te ispitivanje mogućnosti alternativa slabljenju individualnih poteškoća i društveno-ekonomskom kretanju čitavog svijeta prema katastrofi.

 

E.F.

čitam na jednom portalu par dobrih stvari, pa reko da ih i ovdje postam…jedan otvara oči, drugi daje dijagnozu sa kojom se slažem skroz:

 

-Ibn Abbas, r.a., je podijelio sa nama: “Lijepa žena, među najljepšim ženama, klanjala je iza Poslanika, s.a.v.s. Pojedinci bi klanjali u prvom saffu kako je ne bi mogli vidjeti. Drugi bi klanjali u posljednjem safu muškaraca i oni bi gledali ispod svojih pazuha samo da je ugledaju. Zbog ovoga u vezi nje Allah je objavio: “Zaista, Mi znamo vašu želju da budete prvi, i zaista Mi znamo vašu želju da budete iza”. (Hidžr, 24.)
Iz ove predaje saznajemo da su mladići koji su živjeli u ovom gradu i klanjali u mesdžidu Allahovog poslanika, s.a.v.s., potajno posmatrali djevojku. Pa šta je Poslanik, s.a.v.s., uradio u vezi toga?
Da li je napravio zid između muškaraca i žena? Ne! Da li je zabranio ženama da idu u mesdžid, jer su predstavljale iskušenje muškarcima koji su dolazili? Nikada. U stvari, on, s.a.v.s., je uradio suprotno i naredio je da se ženama ne brani odlazak u Allahovu kuću. Ono što je on, s.a.v.s., uradio jeste dozvoljavanje muškarcima i ženama da i dalje budu dio istog džemata, da rade zajedno kao džemat, da budu jedinstveni. U isto vrijeme, on, s.a.v.s., je pomogao svome džematu da drži svoje želje pod kontrolom.
Merjem Amirebrahimi

Ima ovdje još mnogo Da li i Da li, ali neka ostane na ovome….a ova predaja mnogo govori, onome ko čita i ono što ne piše, o ….svaćem nećem!

 

–

Veliki broj šejhova i učenjaka živi u knjigama a ne u stvarnosti, to je zato što su čitali samo knjige klasika, ali ne i knjigu života. Zbog toga su njihove fetve kao da su iz mezarova izvađene.

Šejh Jusuf el-Karadavi

Inače moj omiljeniji šejh 🙂 ….uvelike i iz ovih razloga, nisam pristalica, niti slijedim fetve koje dolaze od nekuda, a tiču se modernih i savremenih zbivanja i društvenih odnosa.

 

– dođem tako kuči sposla, nagnem iz flaše onog ulja ćurkota , pristavim kahvu i ručak, žena bahne na vrata a mlađa mi šćer odma s vrata ” babo je prič’o sa drugom ženom!” 😀

Ustvari dolazila komšinica tražila svoju kćer. hhhhh cccc et’ ti, kako je meni samom međ tolkim ženama….urota prava

 

mislio sam još nešto o poslu, al neam kad sad, pa ću vidjet kasnije jel o poslu jel nešto od Froma

Ne mogu a da ne napišem sada, dok mi nije pobjegla misao.

 

Čitam dakleM nešto i ovo mi naumpade da zapišem:

 

Svaka stvar ( sve stvoreno) se opire i “bori” protiv svog uništenja, svojom strukturom. Materijalne stvari se opiru uništenju njihove atomske i molekuarne strukture ( piše Fromm 🙂 ) , ali se ne opiru upotrebi. Dakle, kamen npr. možeš uotrijebiti , ali ako ga pokušaš uništiti , dolazi do otpora.

 

Tako je i sa ljudima, kako što se tiče njihove fizičkog, tako i psihičkog inegriteta. A tako je i sa grupama.

Svaki pokušaj uništenja izaziva jak otpor ( osim u nekim posebnim psihičkim stanjima) , dok je otpor prilikom pokušaja upotrebe čovjeka ( i zloupotrebe svakako) daleko manji, pa je mnogo lakše manipulisati insanom ili grupom nego ih pokušati uništiti.

 

Nije nikakava tajna da zapad (barem neki centri moći, i javni i tajni) pokušavaju uništiti islam- ne nužno i muslimane; a to se posebno očituje posljednjih 50ak godina, kada je islamsko buđenje u muslimanskim zemljama postalo glavni politički i društveni faktor. Tim buđenjem zapad gubi mogućnost jeftine eksploatacije resursa muslimanskih zemalja, i to je za njih veliki problem.

To buđenje razvija i razvilo je, iako daleko od željene i idealne, jaku strukturu na svim društvenim nivoima, a nakon što je došlo do određenih političkih, pozitivnih, promjena u nekim musimanskim zemjama, ta struktura je znatno ojačala i prijeti zapadu daljnjim jačanjem – inšaallah 🙂

 

Pošto je, kako sam rek’o, pokušaj uništenja mnogo teži, jer se javlja veliki otpor, pa i kontraefekat ( jer se nekada sila reakcije vrati na izvor akcije uz ozbiljne posljedice) , zapad mudro pokušava, da uništi tu strukturu ili da je barem oslabi, a kako bi onda islam, kao glavni neprijatelj, postao lahak plijen za uništenje ( ne potpuno, ali dovoljno da se svede na nebitan i nemoćan faktor), tako što će manipuisati dakle upotrebljavati i zloupotrebljavati, pojedince i grupe unutar muslimanskog društva.

 

Najočitiji i najsvježiji primjer je dakako pojava i jačanje jedne minorne ali jako ekstremne sekte unutar islama , haridžija, koja se izdefinisala kroz svoja nedjela i neku kvazidržavu na Bliskom istoku. Nemam nimalo sumnje, da su oni podržani i manipulisani od strane zapada, preko obavještajnih struktura, a sve sa ciljem da se i fizički i idejno oslabi ta struktura koja se razvija, kako rekoh u posljenjih , otprilike V decenija.

 

Naumpade mi i izjava cioniste Natanjahua, kada je cionistički izraHell izvršio posljednju agresiju na konc-logor Gazzu, dok se istovremeno pojavio i ISIS , da njima nije u cilju da iko od njih ( tj. sukobljenih strana u Siriji i Iraku) pobijedi ili prevlada.

Dakle što više održati i podržati stanje sukoba, a sve sa ciljem slabljenja muslimana.

 

Et’ to..jes puno dva u vako kratko vrijeme, ali nisam mogao odoliti…inače mogu odoliti svemu osim iskušenju ( znam…ponavljam se 😛 )

Zeznuti ovi jubileji, nemoš se maket od njihA

 

Ma nako…svašta čovjek vidi, pročita…naživcira se brte mili bzze…

 

Dođe mi u jednom momentu da lanem svašta,….ubi glupoća da Bog sačuva…

 

Gledam sad ovo oko ovog isis-ovog snimka i to…pa me sve nekako podsjeti na onaj jedan film, ne znam mu ime a ne traži mi se, ali radnja je…kad amerikanci režiraju rat u albaniji mešćini…oni sve glumci, studij, lokacije, medijski izvještaji i to sve..a sve kao da se dešava pravo..

 

Tako i ovo oko isisa il isila daiša …kako ko ‘oće….neke stvari kao da im izrežiraju holivudski profesionalci…ne kažem da oni ne ubiju one što ubijaju, najvjerovatnije da pobiju..al to tako snime da im eno zavide i profesionalni scenaristi, scenografi, kamermani, režiseri i producenti…

 

Vidim i neke opet rasprave oko onog spaljivnja i to…pa neki traže opravdanje i šerijatsko uporište za takvo što.

 

Moje mišljenje je ovako….dakle..imaju jasni hadisi, sahih, u kojima Poslanik a.s. zabranjuje takav čin.

Sa druge strane , neka kasnija ulema to odobrava za neke slučajeve.

 

Ja postavljam sebi a i svima pitanje…jel ulema ne može pogriješiti i jel se od njih sve po inerciji uzima kao zdravo za gotovo…jel samo stara ulema u pravu i nepogrešiva a ova današnja se ne pika i nema pojma ni o čemu…..jel se u ovom slučaju ulema a i ovi isisove muftije i kadije mogu suprotstaviti u mišjenju Poslaniku a.s..a sa druge strane drugima to pravo negiraju i posljedično, proglašavaju murtedima i dr…ako je ta ulema , stara, rekla takvo nešto za neke slučajeve, je i moguće da ove haridžije ( isis) to porešno shvata i tumači i primjenjuje?

 

Ako insanu ne znaš, ako nisi siguran u to šta je ispravno ili nije, pa imaš opće premise po kojima možeš postaviti ispravne terezije da izvagaš da li je nešto ok ili nije. Sagledaj cjelokunu sliku islama i šerijata, pa ako je nešto suprotno tome, onda pretpostavi da je to pogrešno, a ne pretpostaviti da je ispravno.

 

Takvo me razmišljanje ponukalo da na fb-ku postavim ovja ajet:

 

“A kada urade neko ružno djelo, govore: “Zatekli smo pretke naše da to rade, a i Allah nam je to zapovijedio.” Reci: “Allah ne zapovijeda da se rade ružna djela! Zašto o Allahu govorite ono što ne znate?”
El-E’araf 29

 

Al sam imao na umu ove haridžijske postupke…jer se i oni kao i novotari ( a i haridžije su zapravo prvi novotari) , pozivaju na “pretke” tj na neke stavove neke uleme, i smatraju to od šerijata tj. od Allahovog propisa , odnosno naredbe. A zaboravljaju opću premisu i intenciju šerijata, da Allah ne naređuje ružna, zla i loša djela, čak što više, zabranjuje ih, a što je upravo i sam Poslanik a.s to zabranio!

 

Pa štaš dalje onda…svaka dalja filozofija, traženje opravdanja i pametovanje je čisti šejtanski posao i spletka!

Ovo mi je treći jubilarni post !

 

‘Vako….ljudi se u mnogim kulturama, pa i u našima, nazivaju i razlikuju po imenima ili prezimenima očeva. Npr. Sinovi tog i tog ili ćer tog, djeca tog i tog ili kod nas po prezimenima očeva, što je logično jer zna se ko mu je mater, ko ga je rodio, pa nek se zna i ko mu je ćaća ( sad mi moja mala rekla ” ne govori mater, to se kaže kad se psuje 😀 )

Dakle, to nazivanje po ocu je zapravo vid razlikovanja i raspoznavanja rodova…….hipotetički, kada bi u jednom mjestu živjeli sve samo djeca jednog oca, bilo bi suvišno i nelogično nekoga od njih, a da bi se napravila distinkcija od nekog drugog člana, zvati ” o sine tog” jer bi i onaj koji ga zove bio sin tog, kao i ostali.

Znači dakleM , to nazivanje po ocu ima svoju svrhu samo onda kada postoje potomci razliitih očeva a sa ciljem razlikovanja rodova.

 

 

Eh,sad se zahuktava 😀 ……. kad sam pisao ono o vanzemljacima u Kur’anu i to, naumpalo mi je bilo još tada i ovo, ali sam smetno napisat, a neš mi ovih dana opet naišlo, čit’o nešto…

 

Dakle, to što Allah dž.š. u Kur’anu ljude i ljudski rod naziva po njihovom praocu Ademu ( O sinovi Ademovi ) , možda može ići u prilog tezi da postoje i druge civilizacije ili da su postojale, negdje u svemiru, ovom ili možda nekom paralelnom i sl.

Jer se na ovaj način pravi dinstikcija od možda nekih drugih tamo neđe, koji su sinovi tj. potomci nekoga drugoga (sa drugim imenom), kao što se pravi i međ ljudima samima.

 

Et’ to mi naumpalo, nako…kontam….a i da malo odmorim od onih “komunističkih” ( niđe veze) postova .

 

ps. evo ovdje link za prvi tekst o vanzemljacima

Nastavljam Fromma malo…

 

Do sada je pokazano da su karakterne crte koje je proizveo naš društveno-ekonomski sistem, tj. naš način života, patogene, te da, naposljetku, proizvode bolesnog čovjeka i – na taj način – bolesno društvo.

 

Postoji, međutim, i drugi argument s posve različitog stajališta, a u korist dubokih psihičkih promjena u čovjeku kao alternativi ekonomske i ekološke katastrofe. Pojavio se u izvještajima dvaju komisija tzv.Rimskog kluba – jednoj D. H. Meadovvsa i drugih te drugoj M. D. Mesarovica i E. Pestela. Oba izvještaja razmatraju tehnološka, ekonomska i populacijska kretanja u svjetskim razmjerima.

Mesarovic i Pestel zaključuju da su jedino drastične ekonomske i tehnološke promjene na globalnoj razini, prema planovima stručnjaka, u stanju »izbjeći veliku i konačnu globalnu katastrofu«, a podaci kojima dokazuju svoje teze temelje se na najpotpunijem i najsistematičnijem do sada poduzetom istraživanju. (Ova knjiga ima izvjesnih metodoloških prednosti nad Meadowsovim izvještajem, no ovaj drugi pak smatra da su alternativa katastrofi drastičnije ekonomske promjene.)

Mesarovic i Pestel dalje zaključuju da su takve ekonomske promjene moguće jedino »ako dođe do temeljitih promjena u vrijednostima i ponašanju čovjeka (ili, kako bih ja to nazvao, u orijentaciji ljudskog karaktera) kao “što su nova etika i nov odnos prema prirodi« (kurziv E. R). Ovdje iskazano samo potvrđuje ono što je rečeno i prije i poslije objavljivanja njihovog izvještaja, tj. da je novo društvo, u procesu razvoja, moguće jedino ako se razvija i novo ljudsko biće ili, jednostavnijim rječnikom, ako dođe do temeljite promjene u karakternoj strukturi suvremenog čovjeka.

 

Nažalost, oba su izvještaja napisana u duhu kvantifikacije, apstrakcije i depersonalizacije, toliko karakterističnom za naše doba. Uza sve to oni potpuno zanemaruju sve političke i društvene faktore bez kojih nije moguće graditi nikakav realan plan. Ipak, oni iznose vrijedne podatke i po prvi puta se bave ekonomskim stanjem cijelog ljudskog roda te ogućnostima i opasnostima tog stanja.

 

Njihov zaključak, da su nužni nova etika i nov odnos prema prirodi vredniji je utoliko što je taj zahtjev toliko suprotan njihovim filozofskim premisama.

 

Na drugom kraju skale stoji E. R Schumacher, također ekonomist, ali istovremeno i radikalni humanist. Njegov zahtjev, da se čovjek treba radikalno mijenjati, zasnovan je nadva argumenta: da nas postojeći društveni poredak čini bolesnima i da srljamo u ekonomsku katastrofu ako radikalno ne promijenimo naš društveni sistem.
Potreba za dubokim mijenjanjem čovjeka javlja se ne samo kao etički i religijski zahtjev, ne samo kao psihološki zahtjev koji nastaje iz patogene strukture našeg sadašnjeg društvenog karaktera, već i kao uvjet za goli opstanak ljudskog roda. Ispravno življenje nije više samo ispunjenje etičkog ili religijskog zahtjeva. Jer po prvi put u povijesti fizički opstanak ljudskog roda ovisi o radikalnoj promjeni ljudske biti.

 

Međutim mijenjanje ljudske biti moguće je samo u onoj mjeri u kojoj će doći do drastičnih ekonomskih i društvenih promjena, što ljudskoj biti daje mogućnost za promjenu te hrabrost i perspektivu da ju se ostvari.

 

 

ps. Ovdje ja vidim da islam nudi novu šansu i nadu, nudi alternativu i rješenja…samo što nema muslimana koji bi to adekvatno i kvalitetno ponudili….bave se perifernim stvarima, ganjaju svoj rep ko ćuko kad ganja.

Čitajući o opisu posljednjeg Božijeg poslanika a.s. , saznajemo da je njegova kosa bila dužine od uha , pa najduža do ramena.

 

Nako kontam…i drugi Božiji poslanici su imali isto tako kosu, ne predugu kao u žena a ne ni kratku, ćelavu ne nikako, iako je danas trend kod mnogih koji se pozivaju i busaju u prsa kako slijede sunnet poslanika a.s, da se šišaju na vrlo kratku frizuru, nerjetko i na ćelavo skroz, a neki opet, puštaju i predugu kosu, i ispod ramena, a što je opet karakteristika žena.

 

Dakle , ako je poslanik a.s. a i drugi , imali takvu kosu, kontam, nije to tek nako i tako bzze..ima u tome nešto…ali šta?

 

Čitam nedavno, na nekom naučnom sajtu baš u vezi kose, duge, i navode tu neke stvari, zbog čega je prednost duge kose. Pa evo nekih stvari ukratko:

 

– kažuuu, nije bzze dlaka na glavi duža od drugih na tijelu.iako mozak troši 1/3 ( il j 1/4 , zaboravio sam) , cjelokupnog unosa energije, to znači i da se grije više, logično i bilo da dlake na glavi onda i ne rastu , da bi se glava bolje hladila, ali nije tako, već je naprotiv sasvim suprotno ( osim kod Šabana )

 

– kažuu neki da kosa služi kao antena , pomoću koje bolje osjećamo svijet koji nas okružuje, vibracije i to, dakle te suptilne stvari npr. ako neko laže, ili kad predosjetimo da će se nešto dsiti i sl. eh, za to je kao kosa kao antena koja to kupi , vjerovatno na tom kvantnom nekom nivou

 

– kažu da , kad bi pusili kosu da nam neprestano raste, ona bi rasla i rasla, ali sve sporije i na kraju bi stala rasti ( kao kod nekih Sika tamo) …onaj ko se šiša stalno, njemu kosa više i brže raste,…to znači da čovjek mnogo više energije utroši na taj rast kose nego kada se rjeđe šiša….fakat, kolko onda tih gradivnih tvari ode u tu kosu bolan, a možda je preče u nešto drugo. Kažu da ko se šiša, proizvede preko 20 metara kose za života, a ko se ne šiša više nego upola manje

 

– kažuu da je naučno dokazano da ljudi koji imaju dužu kosu, da se manje umaraju i da generalno imaju više energije od ljudi sa kraćom kosom i da su manje šanse da obole od depresije nego ovi drugi

 

– kažu i da zimi, ko ima dužu kosu, manje gubi toplotu i manje osjećaju hladnoću ( ovo ne važi za moju sqwo, njoj vazda zima a meni vazda vruće ba )

 

– a kažuu i da ljeti štiti od sunca, kanališe sunčevu energiju i poboljšava apsorpciju D vitamina

 

– kažuu i da je kosa provodnik tjelesne elektromagnetne energije pa se može ponašati i kao zavojnica tj. da pojačava tu energiju, a i kao antena da sakuplja energiju iz okoline.

 

– kažuuu i da se ponaša kao odašiljač energije u okolinu i d aje to dokazano nekakvim experimentima, šta ti ja znam..

 

et’ kolo znam…sad..vidiš, …nije to sve bzzeđe ima vatre ima i dima

 

 

 

 

Dakle nastavljam sa Frommom . Al hej! Ovaj dio je malo poduži al’ je mrak! Govori o hedonizmu i egoizmu (više ako uvod) kao razlozima neuspjeha industarlijalizma ..

 

Zašto Veliko Obećanje nije uspjelo?

 

Uz bitne ekonomske proturječnosti industrijalizma, neuspjeh Velikog Obećanja ugradio se u industrijski sistem svojim dvjema glavnim psihološkim premisama:

(1) da je cilj života Sreća tj. maksimum zadovoljstva definiranog kao zadovoljenje bilo koje želje ili subjektivne potrebe koju čovjek osjeti (radikalni hedonizam);

(2) da egoizam, sebičnost i pohlepa, koje sistem mora stvarati da bi mogao funkcionirati, vode harmoniji i miru.

 
Dobro je poznato da su bogati tijekom povijesti provodili radikalni hedonizam. Oni koji su raspolagali neograničenim sredstvima — kao što je elita starog Rima, zatim ona renesansnih gradova Italije te Engleske i Francuske XVIII. i XIX.stoljeća — pokušavali su naći smisao života u neograničenom uživanju. No dok su maksimum užitka, u smislu radikalnog hedonizma, prakticirale određene grupe u određenim epohama, ali sve do XVII. stoljeća samo kao izuzetak, radikalni
hedonizam nikada nije bio teorija dobrobiti koju bi zastupali veliki učitelji u Indiji, Kini, na Bliskom istoku ili u Evropi.

Izuzetak je grčki filozof Aristip, učenik Sokratov (prva polovica IV. st. pr. n. e.), koji je učio da je svrha života doživjeti optimum tjelesnog užitka i da je sreća cjelokupnost doživljenih užitaka. Ono malo što znamo o njegovoj filozofiji dugujemo Diogenu Laertu, ali to je dovoljno da Aristipa proglasimo jedinim pravim hedonistom za kojeg je postojanje Želje osnova za pravo da ju se zadovolji i da se na taj način ostvari cilj života: užitak.

 

Teško da bismo Epikura mogli smatrati predstavnikom Aristipove vrste hedonizma. Budući da je za Epikura najviši cilj »čisti« užitak, on ga shvaća kao »odsustvo boli« (aponia) i kao mirnoću duše (ataraxia). Prema Epikuru, užitak kao zadovoljenje želje ne može biti cilj života, jer za takvim užitkom nužno slijedi neužitak koji tako udaljava ljudski rod od njegovog istinskog cilja, odsustva boli. (Epikurova teorija umnogome sliči Freudovoj.)

 

 

No ipak se čini da je Epikur zastupao neku vrstu subjektivizma, nasuprot Aristotelovoj poziciji, bar u onoj mjeri koliko nam proturječni izvještaji o Epikurovim
stavovima dopuštaju neko određenije tumačenje.Ni jedan drugi veliki učitelj nije učio da činjenično postojanje želje tvori etičku normu. Veliki su učitelji bili zaokupljeni optimalnom dobrobiti (vivere bene) ljudskog roda. Bitni element u njihovom mišljenju je razlikovanje onih potreba koje osjećamo subjektivno i zadovoljenje kojih vodi trenutnom užitku od onih koje su ukorijenjene u ljudskoj prirodi i ostvarenje kojih vodi ljudskom napretku i proizvodi eudaimoniu
tj. »blaženost«. Drugim riječima, bili su zaokupljeni razlikom između posve subjektivno nastalih i objektivno valjanih potreba. Prve su štetne za ljudski napredak, a druge su u skladu sa zahtjevima ljudske prirode.
Teoriju da je cilj života ispunjenje svake ljudske želje po prvi puta nakon Aristipa jasno su izražavali filozofi XVII. i XVIII. stoljeća. To se poimanje lako moglo pojaviti kada je »dobitak« (»profit«) prestao značili »dobitak za dušu« (kao što je to bilo u Bibliji pa čak i kasnije, kod Spinoze) i počeo označavati materijalni, novčani dobitak. To je bilo vrijeme kada je srednja klasa odbacila ne samo svoje političke okove već i sve spone ljubavi i solidarnosti te počela vjerovati da
bivanje samo za sebe znači više, a ne manje sebe. Za Hobbesa sreća znači stalni napredak od jedne pohlepe (cupiditas) drugoj;

La Mettrie je čak preporučivao upotrebu droga koje bi pružale iluziju sreće; za de Sadea zadovoljenje okrutnih nagona je legitimno upravo zato što postoje i čeznu za zadovoljenjem.
To su bili mislioci koji su živjeli u vrijeme konačne pobjede buržoaske klase. Ono što je bila nefilozofska praksa aristokrata, postalo je praksa i teorija buržoazije.

Od XVIII. stoljeća razvile su se mnoge etičke teorije — od kojih su neke bile poštovaniji oblik hedonizma, kao na primjer utilitarizam. Druge su bile striktno antihedonistički sistemi, kao npr. u Kanta, Marxa, Thoreaua i Schweitzera. Ipak se sadašnje doba, u cijelosti, od kraja prvog svjetskog rata, vraća na praksu i teoriju radikalnog hedonizma.

Pojam neograničenog užitka tvori čudno proturječje s idejom discipliniranog rada, slično proturječju između etičkog prihvaćanja bjesomučnog rada i ideala potpunog ljenčarenja tijekom preostalog dijela dana i za vrijeme godišnjeg odmora. Beskrajno mnoštvo tekućih traka i birokratske rutine s jedne strane te televizija, automobil i seks s druge, omogućuju kombinaciju proturječja. Bjesomučni rad doveo bi ljude do pravog ludila, jednako kao i potpuno ljenčarenje. U kombinaciji – ta proturječja mogu preživjeti. Uz to, oba proturječna stajališta odgovaraju ekonomskoj nužnosti: kapitalizam XX. stoljeća zasniva se na maksimalnoj potrošnji proizvedenih dobara i usluga kao i na rutiniziranom timskom radu. Teorijska razmatranja pokazuju da radikalni hedonizam
ne može dovesti do sreće te da je razlog tome ljudska priroda. Čak i bez teorijske analize, opazivi podaci najjasnije pokazuju da naš način »traganja za srećom« ne proizvodi blagostanje.
Mi smo društvo očito nesretnih ljudi: usamljenih, zabrinutih, utučenih, destruktivnih, zavidnih – ljudi koji postaju sretni kada ubiju vrijeme koje tako teško pokušavaju spasiti. Naš najveći društveni eksperiment je rješenje pitanja da li užitak (kao pasivno čuvstvo nasuprot aktivnima, blagostanju i sreći) može predstavljati zadovoljavajući odgovor na problem ljudskog postojanja. Po prvi put u povijesti zadovoljenje nagona za užitkom nije samo privilegij manjine već je moguće za više od polovice stanovništva.
U industrijaliziranim zemljama eksperiment je već dao negativan odgovor.
Druga psihološka premisa industrijskog doba, tj. da njegovanje individualnog egoizma vodi harmoniji i miru, napretku i dobrobiti svakog pojedinca jednako je teorijski pogrešna i njena se pogrešnost može ponovo dokazati opazivim činjenicama. Zašto bi taj princip, koji je odbacio samo jedan od velikih klasičnih ekonomista, David Ricardo, bio istinit?

Moj egoizam ne pokazuje samo moje ponašanje već i moj karakter. To znači da sve što želim— želim samo za sebe; da mi zadovoljstvo pruža posjedovanje, a ne dijeljenje; da moram postati pohlepan, jer ako je moj cilj imati – onoliko više jesam koliko više imam; da moram osjećati antagonizam prema drugome: prema mojim klijentima koje želim zavesti, prema mojim suparnicima koje želim uništiti, prema mojim radnicima koje želim izrabiti. Nikada neću moći postati zadovoljan jer mojim željama nema kraja; moram biti zavidan onima koji imaju više i plašiti se onih koji imaju manje. No sve te osjećaje moram potiskivati kako bih se predstavio (drugima koliko i sebi) kao nasmijano, racionalno, iskreno, drago ljudsko biće, kakav bi svatko želio biti.
Strast za imanjem mora voditi u beskonačan klasni rat. Pretenzija komunista da će njihov sistem okončati klasnu borbu ukidanjem klasa je fikcija, jer je njihov sistem zasnovan na neograničenoj potrošnji kao svrsi života. Sve dok svatko želi imati što više, moraju postojati klase, mora biti klasnograta i, općenito govoreći, mora biti međunarodnih ratova.

 

Pohlepa i mir uzajamno se isključuju.Radikalni hedonizam i neograničeni egoizam ne bi mogli postati vodeći principi ekonomskog ponašanja da u XVIII. stoljeću nije došlo do ozbiljnih promjena. U srednjem vijeku,kao i u mnogim drugim— i visoko razvijenim i primitivnim— društvima, ekonomsko ponašanje određivali su etički principi.Tako su za skolastičke teologe ekonomske kategorije, kao što su cijena i privatno vlasništvo, bile dio moralne teologije. Uz pretpostavku da su teolozi našli formulacije kojima bi svoj moralni kodeks prilagodili novim ekonomskim zahtjevima (kao npr. Tomina kvalifikacija »pravedne cijene«).Unatoč tome ekonomsko ponašanje je ostalo ljudsko ponašanje i, zbog toga, podređeno vrijednostima humanističke etike.

 

Kapitalizam XVIII. stoljeća je brojnim promjenama postigao radikalnu promjenu: ekonomsko ponašanje odvojilo se od etike i ljudskih vrijednosti. I zaista, na ekonomsku mašineriju počelo se gledati kao na autonomni entitet, nezavisan od ljudskih potreba i ljudske volje. Taj se sistem počeo kretati sam i po svojim zakonima. Patnje radnika kao i uništenje sve većeg broja malih poduzeća, u korist razvitka sve većih korporacija, bili su ekonomska nužnost zbog koje možemo žaliti, ali koju treba prihvatiti kao da je posljedica prirodnog zakona. Razvitak takvog ekonomskog sistema više nije bio određen pitanjem Što je dobro za čovjeka? već onim Što je dobro za razvitak sistema?

Bilo je pokušaja zatomljivanja oštrine tog sukoba tvrdnjama da je ono što je dobro za razvitak sistema (ili čak za jednu veliku korporaciju) dobro i za ljude. Ta je konstrukcija poduprta pomoćnom konstrukcijom: sve osobine koje je sistem tražio od ljudskih bića — egoizam, sebičnost i pohlepu — urođene su ljudskoj prirodi; zbog toga ih nije njegovao samo sistem, već sama ljudska priroda.

Društva u kojima egoizam, sebičnost i pohlepa nisu postojali smatrana su »primitivnima«, a njihovi stanovnici »djetinjastima«. Ali ljudi nisu prihvatili te crte kao prirodne nagone koji su uzrokovali postojanje industrijskog društva već su smatrali da su one proizvodi društvenih okolnosti.

 

Ništa manje važna je činjenica da je odnos ljudi prema prirodi postao duboko neprijateljski. Kao »izrodi prirode« koji su to samim uvjetima svog postojanja u prirodi, koju transcendiramo darom uma, pokušali smo riješiti svoj egzistencijalni problem napuštanjem mesijanske vizije harmonije između ljudskog roda i prirode, ali pobjeđivanjem prirode, preoblikujući je prema vlastitim svrhama sve dok pobjeda, sve više i više, nije postala jednaka uništenju. Naš duh pobjede i neprijateljstva zaslijepio nas je pa su nam izmakle činjenice da prirodni resursi imaju svojih granica te da na kraju mogu biti iscrpljeni i da će se priroda boriti protiv ljudske grabežljivosti.

Industrijsko društvo njeguje prezir prema prirodi – kao i prema svim stvarima koje ne potječu od strojeva i prema svim ljudima koji nisu »mašinisti« (obojene rase s odnedavnim izuzetkom Japana i Kine). Danas ljude privlači mehaničko, moćna mašinerija, beživotno i – sve više – destrukcija.

Eh, ko je čit’o ranije moje postove, zna da sam tamo neđe u decembru i novembru, pisao o slučaju KALUP i kasnijim dešavanjima.

 

Taj slučaj je kao završen a rezultat bi u najkraćem bio ovakav kako ga opisuje medicinska terminologija:

 

OPERACIJA USPJEŠNA – PACIJENT PODLEGAO 🙂

 

Kako šta? Pa fino, što se tiče disciplinskog, dakle radnik nije dobio otkaz niti neku sankciju, nego mu je istekao ugovor sada početkom februara, i jednostavno mu nisu produžili ugovor.

 

Nešto kontam, bolje bi bilo da ga nisam odbranio, da je dobio otkaz, imao bi materijala za tužbu, ovako – šipak!

 

Ovaj šef, bio evo jedno 2 mjeseca miran, fin, a evoga počeo opet se sprovodit. Deranje, galama, ponižavanje, i razni oblici psihičkog zlostavljanja.

 

Viććemo, nešto će se morati poduzeti inšaallah…zbog takvih ljudi je ovaj svijet i život “težak”.

 

ps. sa Frommom ću nastaviti jal večeras, jal sutra…kad mi ne bude mrsko

Kraj iluzije

 

Veliko Obećanje o Neograničenom napretku – obećanje o ovladavanju prirodom, o materijalnom obilju, o velikoj sreći za većinu ljudi i o nesmetanoj ličnoj slobodi – podržavalo je nadu i vjeru generacija od početka industrijske ere.

Nema sumnje da je naša civilizacija počela kada je ljudski rod počeo aktivno ovladavati prirodom. No to je ovladavanje ostalo ograničeno do nastupa industrijskog doba.

Industrijski nam napredak, od zamjene životinjske i ljudske energije mehanič- kom i kasnije atomskom, do zamjene ljudskog uma kompjuterom, pruža osjećaj da se nalazimo na putu neograničene proizvodnje pa, prema tome, i potrošnje, da nas je tehnika učinila svemoćnima, da nas je znanost učinila sveznajućima.

Na putu smo da postanemo bogovi, nadnaravna bića koja bi mogla stvoriti drugi svijet, upotrebljavajući svijet prirode kao gradive elemente za svoje novo stvaranje.

Muškarci, a sve više i žene, doživjeli su novi osjećaj slobode. Postali su gospodari svojih života: feudalni lanci su raskinuti i ljudi su, oslobođeni svih okova, mogli činiti što su željeli. Ili su bar tako osjećali. I premda je to vrijedilo samo za pripadnike viših i srednjih klasa, njihova su dostignuća ostale vodila vjeri da bi, na koncu, bilo moguće novu slobodu protegnuti na sve članove društva, ali samo u slučaju da industrijalizacija nastavi svoj razvitak.

 

Socijalizam i komunizam ubrzo su se iz pokreta čiji cilj bijaše novo društvo i novi čovjek preobratili u pokret čiji je ideal postao buržoaski život za sve, univerzalni buržuj kao čovjek budućnosti. Pretpostavljalo se da će dostignuće bogatstva i lagode za sve proizvesti neograničenu sreću za sve.

 

Trojstvo neograničene proizvodnje, apsolutne slobode i nesmetane sreće stvorilo je jezgru nove religije, religije Napretka, i nova Zemaljska Država Napretka trebala je zamijeniti Državu Božju. Nije nimalo začuđujuće da je ta nova religija svojim vjernicima pružala energiju, životnost i nadu.

 

Da bismo mogli razumjeti traumu koju danas proizvodi neuspjeh Velikog Obećanja, moramo sagledati njegovu uzvišenost te divote i intelektualna dostignuća industrijskog doba. Budući da industrijsko doba u stvari nije uspjelo ispuniti Veliko Obećanje, sve veći broj ljudi postaje svjestan sljedećeg:

 

— Neograničeno zadovoljenje svih želja ne vodi dobrobiti ni sreći, pa čak ni maksimumu zadovoljstva.

 

— San da ćemo postati neovisni gospodari vlastitih života prestao je kada smo počeli bivati svjesni činjenice da svi postajemo kotačići u birokratskoj mašineriji, zajedno s našim mislima i ukusima kojima manipuliraju vlada i industrija te sredstva masovnih komunikacija kojima upravljaju vlada i industrija.

 

— Ekonomski napredak ostao je povlasticom bogatih nacija pa se jaz između bogatih i siromašnih nacija sve se više produbljivao.

 

— Sam tehnički napredak razvio je ekološke opasnosti kao i opasnosti od nuklearnog rata pa ili jedna od njih, ili obje, mogu uništiti cijelu civilizaciju i sve oblike života.

 

Kada je došao u Oslo da primi Nobelovu nagradu za mir (1952. g.), Albert Schweitzer je pozvao svijet da »sagleda pravo stanje stvari… Čovjek je postao nadčovjek… Ali nadčovjek, s nadljudskom moći, još se nije uzdigao do razine nadljudskog uma. Paralelno s jačanjem moći čovjek postaje sve siromašniji… Potrebno je prodrmati našu savjest i uvidjeti da postajemo to neljudskiji što više postajemo nadljudi.«

 

E. Fromm ; i nastaviće se ovaj sjajni esej inšaallah

Počeću sa ovim ajetima i komentarom, ukratko:

 

“On se namrštio i okrenuo zato što je slijepac njemu prišao, A šta ti znaš – možda on želi da se očisti, ili pouči pa da mu pouka bude od koristi. Onoga koji je bogat, ti njega savjetuješ, a ti nisi kriv ako on neće da vjeruje; a onoga koji ti žureći prilazi i strah osjeća, ti se na njega ne osvrćeš, Ne čini tako!” Abese, 1.-11.

 

“Više komentatora Kur’ana navodi da je Allahov Poslanik, a.s., jednog dana razgovarao sa kurejšijskim prvacima, po verziji koju prenosi Enes, r.a., sa Ubejj ibn Halefom, a po drugoj, od Ibn-Abbasa, sa Utbetom ibn Rebiom, Ebu-Džehlom ibn Hišamom i El-Abbas ibn Abdul-Muttalibom. On im se često izlagao u želji da prime islam, pa mu je slijepac po imenu Abdullah ibn Ummi-Mektum prišao i počeo moliti Poslanika, a.s., da ga pouči nekom ajetu iz Kur’ana riječima: – O Allahov Poslaniče, pouči me nečemu čemu je tebe Allah poučio! Na to se Allahov Poslanik, a.s., od njega okrenuo, namrštio se i nije mu se svidio njegov govor, te se primakao drugima. Kada je Poslanik s njima završio razgovor i počeo se vraćati kući, Allah ga je malo zaslijepio pa ga je obuzeo drijemež.
Zatim je Allah i objavio suru Abese: – On se namrštio i okrenuo zato što je slijepac njemu prišao. A šta ti znaš, možda on želi da se očisti…, odnosno Allah Uzvišeni, nakon ovoga, Svome Poslaniku, a.s., naredio je da nikoga ne izdvaja u opominjanju, već da u tome svi budu jednaki, a na Allahu je da uputi koga hoće na pravi put.
Poslanik, a.s., bio je čovjek kao i svi mi, a samim tim, kao ljudsko biće, bio je sklon greškama u prosuđivanju. Poslanika je Allah sačuvao grijeha i poslanici su bili bezgriješni u prenošenju Allahove Objave, ali u ljudskim poslovima i njima su greške bile sklone.”

 

Poslanik a.s. je ovako postupio jer je smatrao da će ovi koji su imućniji i boljeg društvenog statusa, više doprinjeti islamu i muslimanima, i smatrao je mrskim to što ga je neko prekinuo u razgovoru sa njima.

———————————————

 

Dakle, da se ne lažemo!

 

Haj sad neka se svako iskreno zapita, čije društvo više voli, sa kim se radije druži, kome radije ide na sijela i prela, koga radije poziva kući na prelo i sijelo, koga češće zove telefonom, viberom, sms-om, skajpom, vacapom itd. itd. , kada planira izlet, koga prije zove, kada prilazi društvu sa kim radije i prije sjeda i ostvaruje kontakt, sa kim je srdačniji veseliji i otvoreniji, kome više pažnje pridaje, koga sa pažnjom sluša, a koga zanemaruje i gleda da se nekako izmigolji iz njegova društva itd itd. ?!

 

Da li sa onim koji je imućnijeg ili slabijeg imovnog stanja, da li sa onim koji uživa “viši” ili “niži” društveni status i sl. !?

 

Vidimo da je i Poslanik a.s. učinio takvu grešku na početku svoje misije i da ga Allah dž.š. na to upozorava i opominje. Znamo i da je Poslanik a.s. opomenu primio i pouku izvukao i da je promijenio svoj odnos. Znamo da je “molio je da bude proživljen među siromašnima (Nesa’i) i da je savjetovao Aišu r.a. “voli siromašne i pusti ih da ti se približe, pa ćete Allah približiti Sebi na Sudnjem danu.” (Buhari).

 

A da li se mi miijenjamo u svojim stavovima i mišljenjima nakon opomena!?

 

Slabo Bogami!

 

Nalete tu i tamo svijetli trenuci, ali generalno, koliko vidim stanje oko nas je ovakvo kako sam opisao kroz pitanja.

 

Lično sam i sam zapazio kod sebe taj nedostatak, kao što sam i osjetio na svojoj koži zanemarivanje iz ovih razloga.

Nisam ja sirotinja, ne kažem to, ali da su mi  npr. neki ahbabi otkazivali dogovore zbog toga što su neki koji su po njihovim mjerilima višeg socio statusa ili većeg imetka u međuvremenu ih pozivali na neke “važne” aktivnosti, to da. I niz sličnih situacija u kojima se  određena “ELITA” braće i sestara izdvaja zanemarujući neke druge , a za koje se kunu da su im bliska braća i sestre.

A sve kada se izanalizira , svodi se na one razloge  zbog kojih je opomenut i Poslanik a.s.

 

ps. ponovo sam se vratio E. Frommu i čovjek je genije, zato ću inšaallah podijeliti sa vama neke odlomke iz njegovih djela u narednom periodu. 🙂

……

Najava ashaba

 

Kur’an također svjedoči da su i ashabi Muhammeda, a.s., najavljeni, odn. opisani u Tevratu i Indžilu. O tome eksplicitno govori 29. ajet sure El-Feth (Pobjeda), što predstavlja izuzetnu počast i priznanje Muhammedovim, a.s., savremenicima. Oni su, kako se ističe u predmetnom ajetu, u Tevratu opisani, tj. pohvaljeni zbog svoje strogoće prema nevjernicima, blagosti prema vjernicima, zbog svoje pokornosti i namaza. A u Indžilu: oni su kao sjemenka kad izbaci izdanak svoj, pa ga onda učvrsti, i on ojača, i ispravi se na svojoj stabljici izazivajući divljenje sijača…

 

Evo dva tefsirska predanja koja govori o tome:

 

– Delegacija iz Gassana došla je Allahovome Poslaniku, s.a.v.s., pa ih je primio Ebu Bekr es-Siddik, upitavši ih: ”Ko ste vi?” ”Delegacija iz Gassana, došli smo Muhammedu, da čujemo šta govori!” – odgovoriše. Ebu Bekr im reče: ”Idite tamo gdje se primaju delegacije, uđite kod Allahovoga Poslanika i pričajte sa njime!” Oni rekoše: ”Jesmo li mi zbilja u stanju slušati njegove riječi, kao što to želimo?!” Ebu Bekr se nasmija i reče: ”Vidite, on obilazi trgove, hoda sam, bez pratnje, daje onome ko šta traži od njega!” Onda oni rekoše Ebu Bekru: ”Čovječe, ko si ti?” ”Ebu Bekr Kuhafe”. Rekoše mu: ”Ti ćeš naslijediti tu stvar poslije njega!” ”Stvari pripadaju Allahu” – odgovori Ebu Bekr, i nastavi: ”Kako onda da ne primite islam, a sljedbenici Knjige već su vas obavijestili o njegovim osobinama i da je posljednji vjerovjesnik?!” Nakon toga sreli su se sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., i primili islam.

 

– Ka’b el-Ahbar – čiji je otac kao sljedbenik Tevrata vjerovao u dolazak Allahovog Poslanika, s.a.v.s. – Omeru, r.a, prilikom njihovog odlaska u Šam, rekao je: ”Vođo vjernika, u Allahovoj Knjizi je doista zapisano da će ove zemlje u kojima su bili sinovi Israilovi i njihovi žitelji biti oslobođene rukom dobrog čovjeka, milostivnog prema vjernicima a žestokog prema nevjernicima, čija je nutrina jednaka njegovoj vanjštini, a njegova vanjština njegovoj nutrini, čije riječi ne odstupaju od njegovih djela, bliži i daljnji je za njega jednak kada je u pitanju pravo (hakk), njegovi sljedbenici noći provode u molitvi, a danju su poput lavova, međusobno su samilosni, znaju jedni za druge i povezuju se.” Omer mu reče: ”Majka te oplakivala, je li istina to što zboriš?!” Ka’b odgovori: ”Tako mi Onoga koji je objavio Tevrat Musau, a.s., i Koji čuje što govoriš, ovo je doista istina!” Omer onda reče: ”Hvala Allahu Koji nas je ojačao, počastio i smilovao nam se s Muhammedom, s.a.v.s., Njegovom milošću koja sve obuhvata!’’ (Teshil. 2/50-51).

Najava ummeta

 

Isto tako, prijašnje Knjige najavile su i sadržavale opis i svojstva Muhammedovih, a.s., sljedbenika, tj. njegovog ummeta. U prethodnoj predaji spomenuta su neka od tih svojstava. Navest ćemo još jednu koju poznati mufessir Zamahšeri bilježi u svome tefsiru. Od Ka’ba el-Ahbara, također, kako navodi ovaj mufessir, prenosi se da su učenici upitali Isaa, a.s.: ‘’O, Ruhallah, hoće li poslije nas biti još jedan ummet?’’ On je odgovorio: ‘’Hoće, Ahmedov ummet. Oni će biti mudri (hukema’), znani (ulema’), čestiti (ebrar) i bogobojazni (etkija) ljudi koji će imati razumijevanje vjere (fikh) kao da su vjerovjesnici! Bit će zadovoljni malom nafakom od Uzvišenog Allaha, a Allah će biti zadovoljan njihovim malim djelima… (El-Keššaf, 1103). Ovu predaju Zamahšeri navodi u kontekstu tumačenja 6. ajeta sure Es-Saff (Red) u kojem se kaže da je Isa, a.s., sinovima Israilovim najavio radosnu vijest o Poslaniku – imena Ahmed.

Najava Bošnjaka

 

Najavljeni ummet u spomenutoj i drugim predajama nije specificiran posebnom etničkom pripadnošću ili narodnošću, ali, isto tako, te odrednice nisu ne negirane. Budući da Kur’an priznaje i afirmira narodnost(i) (šu’uben) i plemenske pripadnosti (kaba’ilen), ali itransnarodni/transnacionalni koncept ummeta, otuda su svojstva ummeta najavljenog i opisanog u prethodnim Knjigama univerzalna (‘am), tj. odnose se na sve narode (nacije) koji će primiti islam – pa tako i na nas Bošnjake. Zapravo, sâm Kur’an najavio je da će i drugi narodipriključiti Arabljanima kojima je poslan Poslanik. Naime, u Kur’anu stoji:

On je poslao (be’ase) nukima (el-ummijjīn) Poslanika, jednog između njih, da im kazuje ajete Njegove, i da ih očisti, i da ih poduči (ve ju’allimuhum) Knjizi i mudrosti, jer su prije bili u zabludi očitoj. / I drugima koji im se još nisu priključili, i On je Silni i Mudri (El-Džumu’a/Petak, 2-3).

U Izvorniku boldirani dio prijevoda glasi: وَآخَرِينَ مِنْهُمْ لَمَّا يَلْحَقُوا بِهِمْ / Ve āharīne minhum lemmā jelhaqū bihim.

Neki klasični komentatori Kur’ana (npr. Ibn Džuzejj) razumjeli su da se pod drugima ovdje misli na Perzijance budući da se o tome navodi vjerodostojan hadis. U tom hadisu stoji da je Allahov Poslanik, a.s., kada mu je bilo objavljeno iz sure El-Džumu’a: I drugima koji im se još nisu priključili, bio upitan: ”Ko su oni, Allahov Poslaniče?” Poslanik, a.s., nije odgovorio sve dok nije bio upitan tri puta. Među ashabima koji su sjedili kod Allahovoga Poslanika, a.s., sjedio je i Selman el-Farisi (Perzijanac), na koga je Allahov Poslanik, a.s., stavio svoju ruku i rekao: „Kada bi iman bio na sazviježđu Plejada (es-Surejjā), dosegli bi ga ljudi od ovih!” (Buhari: 4897) misleći pri tome na Perzijance. No ovu značenjsku specifikaciju većina klasičnih i savremenih komentatora Kur’ana nije prihvatila, odn. ovaj hadis je razumjela u smislu primjera (temsil), kako to ističe endeluski mufessir Ebu Hajjan u svome tefsiru El-Bahru l-muhit. Otuda su riječi Idrugima koji im se još nisu priključili razumjeli u općem smislu, tj. da se pod drugima misli na sve one koji će primiti islam poslije ashaba sve do Sudnjega dana (Zamahšeri, Bejdavi, Ibn Kesir, Ševkani, Sabuni, i dr.).

Imam i mufessir Taberi – nakon što navodi senede za dva mišljenja ranih autoriteta (ashaba i tabi’ina) koja bilježi u svome tefsiru o riječima: I drugima koji im se još nisu priključili, tj. da se te riječi odnose na nearape (‘adžem), odn. na sve one koji će primiti islam u budućnosti – zaključuje: ”Prioritetno i ispravno mišljenje, prema mome sudu, jeste mišljenje onoga koji kaže da se tim riječima opisuju svi oni koji će se priključiti ashabima Muhammeda, a.s., iz bilo kojeg naroda, jer riječi Uzvišenoga: I drugima koji im se još nisu priključili obuhvataju sve one drugekoji će se njima priključiti, i njima se ne specificira bio koji narod. Dakle, svi oni koji se njima priključe jesu oni drugi koji nisu bili među onim prvima kojima je Allahov Poslanik, a.s., kazivao Allahove ajete” (Džami’u l-bejan…, 10/8030).

Ono što dodatno potvrđuje sveobuhvatnost ovih kur’anskih riječi jeste univerzalno poslantvo Muhammeda, a.s., koji je kao Božija milost poslan svim narodima: Arapima, Perzijancima, Turcima, Berberima, Malajcima, Bošnjacima… Da, i mi Bošnjaci – kao i svi drugi narodi koji su primili islam, ili će ga primiti u budućnosti – najavljeni smo u kur’anskim riječima: I drugima koji im se još nisu priključili.

 

Almir Fatić

 

🙂

“Svaki narod ima svoje iskušenje, a iskušenje mom narodu je imetak”

(Tirmizi, sahih)

 

Mnogi se, nažalost ponašaju po onom principu ” mogu svemu odolit’ , osim iskušenju!”

 

Kako oni koji su iskušani sa malo imetka, pa tako “prodaju” vjeru, obraz, čast a da bi stekli imetak. A tako i oni koji su iskušani sa previše imetka.

 

Allah se smilovao onome koji shvati pravu prirodu ovoga svijeta i tako se i ponaša prema njemu.

 

– danas prolazim kraj dvojice i čujem jedan veli drugom ” eto, UBILI SMO sat vremena”  . Kontam , subhanallah, gdje to on žuri, gdje mu se ide i šta čeka pa da ubija vrijeme , a provodi ga u besposličarenju.

“Zar je onaj koji je bio u zabludi, a kome smo Mi dali život i svjetlo pomoću kojeg se medu ljudima kreće, kao onaj koji je u tminama iz kojih ne izlazi?” (El-An’am, 122).

 

Hvala Allahu koji upućuje pa insan shvati vrijednosti svega na ovome svijetu, a vrijeme je jedna od blagodati koji čovjek ne koristi kako bi trebao, a lijepo nas je Poslanik a.s.  upozorio:

”Dvije su blagodati kojih nisu svjesni mnogi ljudi: zdravlje i slobodno vrijeme.” (Buharija) ;  ”Iskoristi pet stvari, prije nego te sprijeći drugih pet: – život prije smrti, – zdravlje prije bolesti, – slobodno vrijeme prije zauzetosti, – mladost prije starosti, – i bogatstvo prije siromaštva.” (sahih)

 

– danas bio malo u gostima u Pucarevu…i …ne znam jel se to još kome dešava, ali čovječe, meni tako pane tlak (valjda) …ja ne mogu pa ne mogu da sjedim i da budem prisutan, nego odeeeeeee, i oči mi se sklapaju i pođu peći, dakle nema šanse, da sjedim normalno…žena mi kasnije veli ccc, mene sve stid, al šta ću čovjeće kad ne  mogu! Borio sam se koliko sam mogao….al valjda ono i naložilo se, pa pretoplo, pa se insan raskravio, neam pojma. Uspio sam skočit i otiš’o na akšam….et’ ccc

 

 

 

– danas ti ja bio neđe, vidim nešto se raja okreće, žemske, muškinje…. ja kontam nako – vidi što sam frajer…kad sam večeras pogledo, vidim ptica mi ostavila komentar na jakni jarrane, to se bijeli, to se vidi, to se raširilo 😀

 

– danas sam sreo čovjeka , sa kojim se znam preko fb-ka , jedno 4-5 godina. družili smo se kao da smo skupa odrasli , virtuelno, i danas se tek sreli…i baš ono, k’o da se znamo 100 g. 😀 . Lani sam isto tako sreo 2 osobe isto tako…znamo se jedno 4-5g. virtuelno i tek se sreli LIVE tad…baš nekako neobično, ali i drago..posebno kad su sve te osobe ok i mašaallah ono 🙂

 

– čitam ovaj ajet danas i vidim da nije baš preveden kod nas kako treba, neču ga ni ja prevoditi,ali evo tefsira – komentara koji ga objašnjava i iz kojeg se vidi pravo značenje ajeta, subhanallah:

 

“… K Njemu se dižu lijepe riječi, i dobro djelo On prima….” Fatir 10.  إِلَيْهِ يَصْعَدُ ٱلْكَلِمُ ٱلطَّيِّبُ وَٱلْعَمَلُ ٱلصَّٰلِحُ يَرْفَعُهُۥ

Tefsir: “….Mudžahid veli: “Dobro djelo uzdiže lijepe riječi”, a Iljas El-Kadi veli: “Da nije dobrih djela, ne bi se digle riječi.” El-Hasan i Katade vele: “Ne prihvataju se riječi bez djela.”…

 

Fakat, kad ovo skontaš, pa prokontaš danas muslimane, vidiš brte da ima puno riječi, priče, pametovanja, i svega, ali te riječi ili se slabo uzdižu , kako na dunjaluku tj. nema efekta od njih bez obzira koliko su iskrene i žestoke, istinite…a po tefsiru vidimo da od njih neče biti ni fajde na ahiretu, jer…nema DJELA – akcije, koja bi te riječi uzdigla i proizvele željeni efekat….

 

Dakle, rad, rad, rad…manje priče više rada…najbolja dava je rad, djelo a ne priče puno..a da ne govorimo o onima koji jedno pričaju drugo rade.

 

Lično samo bio prisutan, kada jedan popularni daija, koji inače sipa i fetve i svašta nešto….ugovara kao pos’o sa jednim bratom – prodaju knjiga, njegovih, ali sve to radi ‘NAKO, usput, bez svjedoka, otafrlje, bez ugovora, bez dogovora oko zarade, primopredaje robe, povrata robe, itd. , svega onoga što bi se trebalo ugovoriti …dakleM….de ti živ bio čini, radi, a manje pričaj!

 

et

Ev’ nakon jubileja, da nešto oprobam novo a i da se zapjeva tim povodom…jel.

Neko spominje nekakav sahat….neam pojmeta o čemu govori i nema nikakvih urota i zavjera…i ne pravim se budala

 

Ma …nako, kontam šta bi za ovaj jubilarni pis’o, pa sad bi kao treb’o nešto pametno, al mi nemere ništa pametno naumpast. Pa ev’ da kažem nešto o tome od kud i kako ja ovdje i to.

Ustvari, nema tu neke priče posebno. Vidio neki link na fb-ku, ušo, malo čito, i nako velim ženi, odo i ja otvorit da pišem nako malo.

 

Jer kontam, imam ja ti nekih stavova i razmišljanja i o islamu i stanju našem i svaćem nećem, koji nisu baš ‘nako , popularni u krugovima u kojima se krećem, a imam želju i potrebu da ih kažem, a sa druge strane, reko, da izbjenem rasprave i to. Sit sam rasprava više na vrh glave su mi, mada opet čoek nekako upane u njih …štaš..ko insan. A oni koji su čitali moje članke od početka znaju o kakvim stavovima i razmišljanjima govorim. Koga interesuje neg traži i čita ja vala sad neču nabrajat i ponavljat.

 

I sad, ušo ti ja ovje i to, i sad kako ime bloga…pih, kontam neam pojma…i nako mi ono, haj kad ću sad i ja bit bloger nek bude ijabloger 🙂 ….šta se ima komplikovat… a ime..hmmm…haj reko ko neki super junak, nešto ovo ono super neki…ma ništa to..i naumpane mi alhemičar..kontam….a šta kad neđe dođem i nema slova Č na tastaturi!? ..pa haj reko onda nek bude alhemichar….pa nešto kontam…alKemichar mi nekako zapadnije zvuči , a svakako idemo k zapadu…zapadamo sve dublje i dublje 😀 hhh.

 

I ugl tako odaberem alkemichar..a zašto to…e nije, kao što su neki mislili po Koeljovom, jok..nisam ga ni pročit’o tada kad sam birao ( jesam nedavno a stari voxovci i voxsovice zanju jer sam ih uredno obavijestio )…nego…po jednoj emisiji dokumentarcu koji je pravljen o Imamu Gazaliju a koji se zove “Alkemičar sreće” , to je kao za Gazalija ( i svakako ga pogledajte, ima i na yt ja mislim, bio je ). A pošto je meni Gazali uz Ibn Kajjima , jedan od najdražih učenjaka…haj reko eto to tako nek bide!

 

Kontam bil  piso tematski, pa da bude sve o islamu i to, ma kontam , neču…pisaču šta mi naumpane, o svačemu što mi se bude pisalo!

 

Et’ tako je dojdo u blogerski svijet. Volio bih, a znam da ima, još nekih insana i insanki koji bi imali šta reći, da pišu i oni. Al’ haj, biće biće , što veli ona Velijina.

inšaallah

 

 

– Eh još o riži 😀

 

Ama ljudi, fakat nema šta , obična riža..malo je properem, ocjedim, stavim u teVsiju, malo vegete ( možda jenu kašćicu), jedno 50g. putera stavim ,rasporedim svukuda,  zavisi od količine, stavim kurkume, bibera ( nameljem u zrnu taj je bolji) i zalijem…ako ide piletina, onda pilećom vodicom što se raskuha piletina prije, ako ne onda občna voda..raja veli da voda prekrije rižu za jedan prst..e ja malo više stavim, prst i po – dva, i u rernu na 250, nekad kasnije smanjim malo ako vidim da se piletina zapekla a riža još nije upila …dok ne upije vodu..al da se ne presuši….a ako u tavi pravim, isto tako, samo rižu ne barčem ništa..i onda bude nako i fina, razabrana, a ne bude suha a ni mecava ..et’ ….

 

dakle ko i svaka žena što pravi 😀 muaahahahah

– “Jevrejima smo sve životinje koje imaju kopita ili kandže zabranili, a od goveda i brava njihov loj, osim onog s leđa ili s crijeva, ili onog pomiješanog s kostima. Time smo ih zbog zuluma njihova kaznili; i Mi, zaista, govorimo istinu.” (Korkut)

 

“A onima koji su jevreji, zabranili smo svaku s papkom (nerazdvojenim), a od goveda i brava zabranili smo im sala njihova, izuzev šta nose leđa njihova ili crijeva, ili šta je pomješano sa kosti. To smo ih platili zbog bunta njihovog, a doista, Mi smo Istiniti.” (Mlivo) ;  El- En’am 146

 

Večeras čitam ovaj ajet , pa kontam, vidiš kako je Allah kaznio, izmeđuostalog,  Jevreje zbog zla njihovog, zbog bunta i nasilja koji su činili, tako što im je otežao opskrbu, iako im je bila tu, blizu, nadohvat ruke, lahka …

 

Razmišljam i o nama, kako nam je ova naša BiH bogata zemljom i vodom, prirodom, poprilično čistom i zdravom, vrlo pogodnom za poljoprivredu, stoćarstvo i voćarstvo , općenito za proizvodnju hrane, ali ipak smo i gladni i žedni, mislim ima nas takvih, većinu hrane uvozimo a ne proizvodimo.

 

Imam neki osjećaj, da nam je , kao i Israelćanima, zbog naših grijeha, nasilja i bunta protiv Allaha dž.š. i nepokornosti prema Njemu, to vrsta kazne – da nam je otežana opskrba, iako nem je sve kao na tacni servirano, pa tako trošimo naše imetke bzze umjesto da činimo hajr sa njime. :/

 

– sljedeći članak mi je kofol jubilarni 100 ti , i trebo bi nešto kao svečano pisat..al neam pojma šta bi, takko da neču ništa posebno, ko šljivi vox 😛

 

– ev ja i sqwo  pretrnuli…prije 2 dana , mešćini, kod nas ti se neko dijete od 2 godine ugušilo, nešto progutalo i dok su tamo vamo djete presililo, da se Allah smiluje..i večeras večerali , kad ti meni mala pođe ono kao hrakat, oči izbečila, ustade, al nit gore nit dole, žena je po leđima, ja skočim i ufatim je ono sa leđa i oko pleksusa neđe , onaj neki zahvat, zaboravio sam kako se zove…. i prisnem je dvaput i izbaci komad pečenice…ono,znaš, nije dobro sažvakala i krenula progutat, i jedan komad ošo dole a dio osto u ustima a žila drži oba djela, pa nit gore nit dole….odma mi kroz glavu ovaj slučaj prođe i ev’ se jedva smiri…dakle, dobro sažvakavajte zalogaje! Mešćini da je sunnet 33 puta svaki zalogaj sažvakat!

– Jutros me nešto bolio stomak..ružno nekako..odma sam u sebi proš’o sve scenarije i moguće tumore 😀

 

– došo kući, raskiho se jarrane, nikad stat.

 

– mislio o nečemu pisat, zaboravio o čemu, odem na onaj pasji fb , vidim one tekfirovce, dignu mi tlak…htio se posvađat, al’ osaburim. Neču, neka..oni se i hrane time…sve su to ugl. likovi sa nekim poremečajima ličnosti. Ljudi koji , da nisu ušli u islam, bili bi kabadahije po kafanama, tukli žene i djecu, sitni kriminalci i tako to…ušli u islam i nisu dopustili da ih islam promjeni, osim u nekim formama, suštinski ostali isti. I onda takvi , pronašli u islamu onu opciju koja će podržati taj njihov mentalni sklop, njihove poremećaje i bolesti.

 

– viće mi žena, haj ti rižu napravi, tvoja bude bolja..mislim da joj je samo mrsko pa me navlači 😀 , al haj pristavio sam je en’

 

– čitam evo hadis , i kontam, vidiš čovječe, kako , prvi ja nekad ..nekako budem  formalan, možda zbog profesionalne deformacije 😀 ..u smislu daaa…ono znaš da je …ček ustvari evo prvo hadis da vidiš o čemu se radi ….:

 

Džabir i Enes r.a. vele da je Muhammed a.s. rekao:

“Kada čovjek govori s nekim, pa se obazre (lijevo i desno), taj govor je emanet koji se mora čuvati.”
(Ebu Davud, Tirmizi, Ahmed i Ebu Ja’la; – sahih)

 

Dakle, trebamo čitati i uvažavati te neverbalne znakove komuniciranja sa nekim. Ne da, kao u ovom slučaju, sad odem ja i ispričam nekome šta mi je ovaj rekao. I onda mi dođe čovjek i kaže – pa što bolan ispriča to –  , a ja mu kažem, –  pa nisi mi rek’o da ne pričam!

 

Razumiješ, dakle, ako vidiš šta insan namjerava, makar ti i ne saopštio to riječima, uvaži to i tako i postupi. To je vidiš i obaveza.

 

et’ to

Večeras nešto neđe bio, i nešto sa nekim prič’o i nešto mi naumpade u tim momentima. ‘Nako. Nije bilo vezano za temu o kojoj smo razovarali, ne znam ni od kuda mi to nadođe, ali sam se opet zadivio, nasmiješio i iz pristojnosti natjerao da se vratim u razgovor, kao da nije ništa bilo.

 

Naumpalo mi je nešto, što mi je rekao moj ahbab, inače svršenik islamskog univerziteta u Medini, jedne prilike dok smo šetali i muhabetili, a nisam to znao.

 

Radi se o Levhi-Mahfuzu, ploči pomno čuvanoj, kod Allaha dž.š. u kojoj je melek Pero – Qalem, zapisalo sva zbivanja od postanka pa do Sudnjega dana.

 

Ok, ono, znao sam da je u Levhi zapisano sve što će se desiti, ali nisam znao i to da je u njoj zapisano i

 

SVE ŠTO SE NEĆE DESITI!!!

 

To kad sam prvi put čuo i razmislio o tome, samo sam se :O naježio i ostao tako nemoćan i mali pred Alahovom veličinom i moći.

 

Pokušao sam za tren da probam skontati to sve što se neće desiti, pa sam pogledao u zemlju i ugledao kamenčić, pa počeo nabrajti u sebi, onako npr. ovaj kamenić neće nikada biti pomjeren ni ovdje ni ondje ni tamo nivamo, ni na sva ona mejsta na dunjaluku na koja neće biti pomjeren.

Neće ga uzeti ni ovaj ni onaj ni onaj ni onaj…itd.

Neće nikada stati na njega ni ovaj čovjek ni onaj , ni onaj ni onaj, ni onaj , ni onaj, ni onaj …..neće ga baciti ni onaj ni taj ni ovaj ni…ni…ni…

Neće nikada na njega kanuti ni ova kap kiše, ni ona kap ni ona ni ona ni ona …..

Nikada preko njega neće preči ovaj mrav ni onaj ni, ni..ni ona mačka, ni onaj pas ni onaj ni onaj….

Pa šta vam još može naumpasti za taj kamen šta se sve sa njim neće desiti!!???

 

Pa onda sve to za svaki kamen na dunjaluku…

 

A tek onda za vlat trave…svake na dunjaluku …ikada izrasle!

 

Pa šta se sve nće desiti sa listom papira, sa mravom ovi i onim, šta sve neću ja uraditi, ni ti, ni ova ni onaj…ikada , igdje…

 

Pa haj ne pusti suzu i ostani srca kamenog, subhanallah….

 

Dalje pokušajte sami…

 

“Allah, dž.š. je čist od svakog atributa kojeg stvorenja mogu zamisliti; On je slobodan i čist od takvih atributa i od onoga što njima nalikuje i sliči.” Imam Gazali

Alija r.a. veli da je Muhammed a.s. rekao:
“Tražite dobrotu od osoba milostivih srca između mojih sljedbenika, pa ćete biti u njihovoj zaštiti, a ne tražite je od osoba otvrdlih srca, jer zaista na njih pada prokletstvo. O Alija, zaista je Uzvišeni Allah stvorio dobrotu i stvorio je ljude naklonjene dobroti. Učnio je tu dobrotu dragom njima i učinio im dragim njeno činjenje i preko njih uputi i druge ljude željne dobrote. Kao što se voda upravi u neplodnu zemlju da s njom oživi i da s njom žive vlasnici te zemlje. Zaista dobročinioci na ovom svijetu su dobročinioci i na budućem svijetu – Ahiretu.”
(Hakim; – sahih)

 

Nako čitam ovaj hadis i kontam..koliko se puta čovjek nako radi nekog možda straha, radi ostvarenja nekih ovosvjetskih stvari, “zavali” , tako jer ode nekome za koga zna da je loš insan moleći ga za pomoć…a to mu kad-tad na nos izajde.

 

Vidiš, …treba podržati one dobre , jer su oni sebebom širenja dobrote. Kad kažem podržat, mislim na aktivnu podršku, djelom, ne samo riječima, mada je i to dobro ako ne može djelom. Ne mislim ni na neko neutralno držanje, ono, “neću pomoć al’ neću ni odmoć”…jes da je bolje i to nego odmaganje.

 

Ovo sve, ako želimo promjene na bolje. Đaba je, ali mora se insan okupiti oko nekoga, nemoš sam , i nemoš đuture, svak kako misli, nema otog ništa. A ako se već treba oko nekoga okupiti, neka to budu oni dobri, milostivi, koje prepoznamo u našoj blizini.

 

Islam nalaže da kada se kreće na put, dvojica ako su i više, da odebru vođu tog puta – EMIRA. Pa tako i na put dobra , onaj ko krene njime, a nadam se da će biti takvih više od onih drugih, odaberimo vođu koji će biti sebebom širenja dobra. Ovo se odnosi na sve od MZ, Džemata, radnog mjesta, škole, pa sve do politike.

 

odo jest…ugl to mi naumpalo otprilike …haj et’