Dok sjedim tako, osijedio i sam, ispucalih smežguranih ruku,
i dok dim cigarete pleše oko mene, lagano se dižući do plafona,
sa vanjske strane izloga padaju pahuljice na trenutak bacajući odsjaj kao zvijezde u noći.
Uzimam šoljicu sa kahvom i u njoj vidim tvoj lik, nasmijan, kao da mi želiš nešto reći, kao da želim ti nešto reći.
Sve ono što nikada ne izgovorih, a sve si znala, samo si me iz neke svoje dobrote i milosti, puštala da živim u djetinjoj razdraganosti i nadi, jer sve drugo, znala si,
bi me još više povrijedilo.
Sada, kada je moja soba hladna i prazna i kad u njoj više nema smijeha niti pjesme,
ja još uvijek nadam se,
lažno (?),
da ćeš doći u trenucima kad posljednji zraci svjela budu napuštali ovo moje oronulo tijelo i nježno me uzeti za ruku u kojoj će biti sva toplina života, nikada ne data i sve nerečeno ikada….
Ispijam posljednji gutljaj već odavno hladne kafe i gasim cigaretu.
Gledam i, opet si tu,
ne odlaziš.
Izalzim u hladnu snježnu noć i dok snijeg mi škripi pod čizmama, okrećem se i vidim..
Jedini tragovi u snijegu su moji.
Dok tvoj lik me i dalje prati sa svakim dahom kojim izdahnem i koji se u trenu pretvori u noć,
ja se pitam, kao i svakog od ovih dana i,
dok znam da je prekasno za odustajanje,
da li je prekasno za nadanje?
