Bio neki siromašak koji nije imao ni kuće ni kućišta, nego je pod dvjema daskama pokraj puta životario i smrt svaki dan očekivao. Imao je jedan prigradak u kome je u jednoj mješini držao nešto malo brašna. No, po njegovoj nesreći, navadi se lisica, te svaki dan dolazeći pohađala je njegovo brašno, dok on jednoč ne opazi i počne vrebati, ne bi li ju kako god uhvatio. Tako ga je cio siromašluk kraju pritjerao da nije ni ključanice na vratima mogao načiniti. Vidjevši, pak, da je lija kidisala njegovu brašnu, što koju noć sve manje brašna, odredi on sada da će načiniti skakavicu na vratima ne bi li kakogod uhvatio lisicu, što mu sretno i pođe za rukom. Kad on jedno jutro ustane, ali se lija poa njegovu prigratku šeće, ulovio je; kad ju on ugleda, uniđe unutra i uhvati ju te nadvor iznese i sveže pa ode i donese jedan kolac, jerbo nije imao sjekire, i htjedne je ubiti.
Kad već vidi lija da valja glavu izgubiti, počne ga moliti:
– Daj, pustu me! Ja ću te oženiti carevom kćerju.
To se njemu spočetka učini kao budalaština, i samo da time ona njega kani prevariti. Malo stavši, počne misliti: ” Evo sada da je ubijem, neću imati nikakve koristi, ako ju, pak, pustim, naučila se pameti, neće mikada smjeti dođi ovamo. Baš ću je pustiti.” Te je odriješi i pusti. Dok je pusti, lija put pod noge pa u šumu. Vidjevši da mu ona neće zahvaliti, upita ju:
– Kud ćep ti, lijo?
Ona mu odvrati:
– Idem ti isprositi carevu kćer.
On joj odgovori:
– Ta prođi se ti toga, Teto! Da bi ti to baš i mogla učiniti, nemam kuda dovesti ju.
Lija odmahne repom veleć:
– Tebi nije stalo.
To rekavši umakne u šumu.
A lija zbilja što rekla to je i učinila. Uputi se pravo do carevih dvora, kamo sretno dođe. Došav’ na mjesto, udari na prvu stražu te joj nazove:
– Pomozi Bog!
A straža joj odgovori:
– Dao Bog dobro, Teto!
Zapita zatim ona njih:
– Mogu li ja unići caru, čestitome?
Oni joj odgovore:
– Čekaj, Teto, dok ga upitamo.
Oni odu i kažu Caru da je došla teta i pita može li unići, kaže da ima posla. Car odgovori da može. Sluge odu te kažu Teti da može unići Caru, a Teta odmah pred Cara te mu rekne:
– Pomozi Bog, čestiti Care!
– Dao Bog dobro, teto – odgovori Car. – Kakve te je nevolja natjerala te si do mene došla?
– Nije ovdje, čestiti Care, nikakva nevolja, nego ću ti nešto kazati, ako ćeš mi dopustiti – rekne lisica.
– Ti znadeš, teto – odgovori Car – pred mojim prijestoljem slobodno govoriti i za svašta moliti, pa ako imaš štogod, slobodno kaži.
Lija na to gotova kao baba na inad te počne:
– Čestiti Care! Čula sam da imadeš jednu lijepu kćer, čija se ljepota čula po svom svijetu, a ja imam mog Zlatumbega, koji je, kako svijet o njemu govori, a i ja ti istinu kažem, da je ljepši sto i devet puta od tvoje kćeri; sada te pitam, hočeš li dati tvoju kćer za moga Zlatumbega?
– Kako ću ja – odgovori Car – dati kada ne znam je li dijete kail, a ja ne dam bez njezine volje, jer nije krv pura.
– Daj, upiitaj nju – rekne teta – da vidim što će ona reći.
Car odmah zapovijedi da dođe njegova kćer. Dok ona stupi u sobu, Car joj sve kaže što je i kako je, pa rekne:
– Eto, drago dijete moje! Ako hoćeš, kaži, a ako nećeš i tako kaži, pa neka Teta ide.
Razumivši sve ovo, Careva kćer obori oči pred sebe i ošuti, a lija kao zgranuta poleti iza vrata i poče joj se kleti:
– Tako mi kokošijega sjedala, ja ti kažem da je moj Zlatumbeg od tebe ljepši sto i devet puta, a bogatiji od tvoga oca deset puta. Namoj se misliti nego obećaj, nećeš se kajati.
Kada ona vidje da to nije ni ocu mrsko, obeća da izađe nadvor. Onda Car rekne Teti:
-Eto, Teto, čula si što ti reče, sada ti ništa drugo ne ostaje nego da dođeš pa da ju vodiš, ama ne dolazi prije pola godine, jer se neće moći prije spremiti, a svatova manje od pet stotina na vodi, a što bude više, to bolje.
Dok je lija razumila careve riječi, odmah ode, te hos-bos svome Zlatumbegu.
Došav’ svome Zlatumbegu, razveseli ga, jerbo se on nije više nadao vidjeti Tetu. ALi ga uzato još veća muka popade kada mu kaza da je isprosila Carevu kćer i da mora ići da pola godine povedavši pet stotina svatova po djevojku. Sada upita Zlatumbeg Tetu:
– Što ćemo mi sada raditi, Teto, da od Boga nađeš! Evo vidiš, da ja nigdje ništa pod Bogom, nemam, a kamoli ću dočekati toliki svijet i đe ću dovesti nju?
– Ništa se ti ne boj – odgovori Teta – niti se ti brini štogod za to, to ću ja sve namjestiti!
Dan za danom, prikuči se i vrijeme polaska; Teta o svatovima ništa i ne sanja, a njezin Zlatumbeg satr’o kožu s leđa misleći šta će biti od njega.
Kad svanu dan da idu, rekne Teta:
– Hajdemo, Zlatumbeg!
Ovaj odgovori:
– Kamo nam svati? Kamo nam haljine?
– Ti se ništa ne brini – odgovori Teta – nego samo hajde za mnom.
Zlatumbeg već vidjevši što biva od njega, metne glavu u torbu, pa pođe za Tetom. Kada su bili blizu Careva dvora, upita opet Zlatumbeg Tetu:
– Šta ćemo mi učiniti, Teto, ako za Boga znadeš?
A Teta jednu te jednu:
– Ti se nizašta ne brini.
Nadomak Careva dvora nađu jednu kaljužinu; dok je Teta ugledala ovu kaljužinu, odmah se poče valjati, te rekne Zlatumbegu da i on isto čini. Kad je sve dovde slušo Tetu, posluša je još i ovdje, te se i on poče valjati u blatu. Da je komu samo pogledati bilo kakvi su bili kad su iz blata izišli; Teta jedva svoju repinu vuče, a Zlatumbeg, kada je išao putem, sve je po koju grudu zemlje od sebe otcjepljivao ne bi li mu bilo lakše. Vrijeme se već prikuči da i Carevu dvoru dođu. Došav’ tamo, odmah Teta ode na stražu, jer se naučila već odavna po velikim kapijama hodati, te prikaže da upitaju Cara može li Teta sa Zlatumbegom pred Cara izaći. Stražari odu svome zapovjedniku i upitaju koji je od njih najbrži da uniđe i upita Cara za tetin posao, jer Teta hoće da što prije svrši. Zapovjednik, čuvši kakva je to hitnja sada Teti, zovne svoga djeda sa straže i zapovjedi mu da on ide pitati Cara. Starac za svoju štaku, pa što brže može otrča Caru i reče:
– Evo, čestiti Care, došla je teta sa svojim Zlatumbegom pa pita hoće li unići k tebi?
Na to Car odgovori:
– Slobodno, nek’ uniđe!
On izađe pa kaže Teti da može slobodno unići Caru. Teta uzme svoga Zlatumbega za ruku, pa u sobu carevu i ovako progovori Caru:
– Pomozi Bog, Care!
– Dao Bog dobro, Teto! – rekne Car.
– Evo mene – rekne lija – dođoh!
– A gdje ti je Zlatumbeg? – upita car.
– Evo ga pokraj mene – odgovori lija.
– Ta što ste tako kaljavi? – upita Car.
– Namoj nas pitati, čestiti gospodaru! – rekne lija. – U putu nam se nesreća dogodila; došli smo do jedne ćuprije, i naniđem ja, Zlatumbeg i ostali naši svati, te na našu nesreću, slomi se ćuprija, te se svi poduše: Zlatumbeg i ja jedva se nekako iz blata iskopasmo, kako nas vidiš evo blatne. Molim te, ako imaš koje haljine, ako nećeš džaba, a ti podaj u zajam Zlatumbegu, jer nema ovdje haljina da se presvuče, a sramota je da ovakav kaljav hoda.
Na to Car odgovori:
– Hoću, Teto, ne brini se – te zapovjedi slugama da donesu najljepše njegove haljine pak presvuče Zlatumbega. Onda će Teta:
– Eto vidiš, čestiti Care, kako smo u veliku nevolju spali i sve svatove pogubili. Sada nije pristojno da se kući vratimo i sakupimo svate nanovo te takvim načinom da uzalud vas trošak onaj ide kog smo kod kuće učinili, zato molim te da nam ti dadeš svate od pet stotina i drugo potrebito za put.
Na što Car:
– Hoću, draga djeco moja, jerbo se može takva nesreća svakome dogoditi, pa i meni istomu. Vi se ništa ne brinite.
Sada Car sazove sluge i zapovjedi im da sve velikaše pozovu u svate i kažu da je Car rekao, ako je moguće, da dođu. Prikuči se već i večernje vrijeme, te Car i Zlatumbeg pođu večerati., a Teta ostane kući na ognjištu prebirući pileće košćice. Poslije večere ode Zlatumbeg u svoju sobu spavati, na dušek, a Teta za peć. Sutradan kad ustane Car i svi dvorjani njegovi, podigne se Zlatumbeg iz kreveta i opremi pa povikne Tetu da i ona ustaje. Kada je bilo vrijeme ručka, skupiše se svi svatovi koji će poslije ručka putovati, te ručaju sa Carem i Zlatumbegom. Kada je bilo oko pola ručka, zovnu Car svoju kćer te joj ovako progovori:
– Evo ti, kćeri moja, tvoj suđenik, i uvijek sretna budi do smrti tvoje i njegove. A ti, zete Zlatumbeže, evo ti ju predajem i znaj da je jedina u oca, drugom ju dao ne bih, a evo je sada tebi dajem, zato ju dobro pazi i sretan budi s njom.
Na to svi svati odgovore: ” Amin”.
Kad se svršio ručak, zapucaše topovi, svatovi pjevaju, a Zlatumbegu se guje oko srca savijaju, šta će biti s njega, jerbo znade da nema gdje svatova dovesti. Gdje god Tetu nasamo uhvati, odmah se pljesne po koljenu govoreći:
– Šta ću sada, ako za Boga znadeš, od svoga života?
– Ne boj se ti! – uvijek mu je govorila.
Posjedaju svi svatovi u kola, đe dva , đe tri, u jedna kola sjede đevojka sa jenđibulom, a u druga Zlatumbeg sa Tetom. Putujući vrtio se Zlatumbeg po hintovu, ko vrag na panju, a Teta ga tješi i šiška da se ništa ne boji.
Prevalivši pola puta, rekne teta Zlatumbegu:
– Ja odoh na prečac preko njiva, a ti uprav hajde putem. Ama nemoj nipošto ići svojoj kolibici, nego kad budeš blizu nje, sluša hoćel li čuti moj glas, pa đe ja zalajem, onamo hajde i vodi svatove.
Teta dok iskoči iz hintova, odmah ode u šumu, i popošav malo dođe do divovskih dvorova, i dok tamo stiže, divovi je počnu pitati:
– Šta je ono, Teto, što grmi?
Teta odgovori:
– Braćo moja draga, ono izađe vaskoliki svijet na vas da vas potuku, pa sam ja došla kazati vam, jer nema ni na jednome glave ako ih dočekate ovdje!
– Draga Teto, kuda ćemo mi sada bježati? – upitaše divovi.
– Bježite pod onu slamu – odgovori Teta.
I zbilja se oni uvuku pod slamu, a kad su se oni uvukli, onda Teta zapali slamu i tako svi divovi zaglave tude.
Ko sada veseliji od Tete! Zlatumbeg putujući, svašta je mislio: ” Ta budala od mene đe ja ostadoh sam, daj da i ja bježim.”
Ovako sve on sam u sebi govorio, dok nije došao blizu kolibe svoje. Ovdje on poče prisluškivati i začuje đe Teta u šumi laje, ali podaleko, i uputi se on tamo. Kad on tamo, ima šta i vidjeti, dvori se digli do pod oblake, stupovi od samog mramor-kamena, svi su se svatovi začudili ljepoti dvorova. A Zlatumbeg se najviše mislio čiji su ovo ovako lijepi dvori. Govorio je sam sebi: ” Da imam ovakve dvore, ne bih se stidio u njih primiti svatove.” Kada su došli pred dvore, izađe Teta i reče:
– Eto ste došli, salazite s kola.
Zlatumbeg je trno i drhtao kao prut od straha kad će ugledati gazdu od dvora. Malo poslije Teta cijelu stvar iskaže Zlatumbegu nasamu, komu je veoma drago bilo, niti je znao od veselja šta će činiti. Poslije malo vremena bude gotova večera, i tako obilata bijaše da ko je god došao nije gladan otišao. Svatovi se tude častiše nazdravljajući jedan drugomu, radujući se tolikoj sreći Careve kćeri, jer se nije niko nadao da je Zlatumbeg toliko bogat. Tude su se svatovi častili tri nedjelje dana. Kada se približila četvrta nedjelja, spreme se svatovi i odu natrag pjevajući i puškarajući.
Kad su došli Caru, sve su mu pripovijedali, što mu je vrlo drago bilo. Ostane Zlatumbeg kod svoje kuće sa svojom dilberkom, uživajući Ovaj svijet, te ako je živ i danas uživa.
