Alkemichar

Spremam se za džumu namaz, danas, obučem neku košulju, dobra, kupovao sam si nekada dobrih košulja, sad shvatam, na silu, vidim malo me više zateže, zbog latisimusa i pektorala ali i stomaka Bogami. Obučem i sako i pogledam se u ogledalu i prva misao, ona spontana: vidi te, isti oni SDA ulizivački podanički fićfirići, ili , isti neki hodžica, onaj oholi što svojim stavom i ponašanjem ne skriva da sebe vidi kao pripadnika posebne, neke više kaste ili staleža koji je Bogomdat da bude iznad običnog puka, ovaca bolje rečeno, stoke , što bi rekao bivši reJZ…..i osjetim onu stugu u stomaku, nagon za povraćanjem…

Skinem sako i košulju , obučem običnu majicu i jaknu, izlizanu na rukavima i kragni i odem da rahat klanjam namaz,…

k’o čo’ek

Evo je, Tabubreaker, pisao o jednoj super tabu temi, rekao bih, tabu tabu tabu tabu tema. Nakon čitanja i sam sam malo tražio i znate šta, ….. nevjerovatno koliko je to što je napisao zapravo istina koja se ne smije pričati…

Tabu: Hidžab, pokrivanje muslimanke

Na kraju, čitaćima poručujem samo ovo:

open mind for a different view and…. stay calm

Ako se neko sjeća onih Igara bez granica što su se prikazivale nekad, onda je star ko Grčka, što se kaže….

Eh da insan može ….

Prije neko vrijeme, imao sam nekakvih zdravstvenih problema pa sam hod’o po doktorima. Izmeđuostalog, morao sam i da uradim rektoskopiju.

Ko ne zna šta je to, bolje mu je da nikada i ne sazna.

Znači ovako….jeb* sam sve po spisku pederima, milion puta za to vrijeme pregleda!

Ako mi iko ikad kaže, da je pederluk nešto “normalno” i prirodno za čovjeka, i da još neko uživa u tome, milijardu milijardi, ma beskonačno posto, taj nije normalan, taj je sigurno bolestan i poremećen, jer smao takav čovjek može uživati u penetraciji nečega u njegov šupak!

Znači 100% se radi o nekakvom poremećaju, bolesti, pokvarenosti duše i tijela!

Nema ništa i ne postoji niko ko me može ubijediti u to nakon ovog iskustva koje sam imao.

Kasnije mi reče jedan prijatelj, medicinar, da sam trebao tražiti da mi urade kolonoskopiju, jer je, kako reče: “cijev tanja i fleksibilna”.

Dugo nakon toga nisam bio dobro, psihički! Nije da sam puko, ali sam fakat osjetio da je izvršen akt nasilja nad mojim tijelom, nad mojim fizičkim i psihičkim integritetom, da ne kažem da sam se osjećao kao da sam silovan.

Sreća u tome je jedino što pregled relativno kratko traje, možda 30ak sekundi…možda minutu najviše, nemam pojma, jer je moj subjektivni doživljaj toga bio kao da traje vječno….

Ugl. eto pouka za neupućene, neka, ako ih se uputi na rektoskopiju, neka traže da se uradi kolonoskopija..et’

I evo na kraju slika te aparature za rektoskopiju…da Bog sačuva više ikad i svakog …

ps. pederi me potsjećaju na ove sad flatrterse, ravnozemljaše, pokušavaju da dokažu nedokazivo, da nešto jeste što nije i imaju more nekakvih poremećenih kvazidokaza za svoje tvrdnje i svoju interpretaciju prirode i prirodnog poretka…doduše, jedino što je prirodno u tome svemu jeste to da je prirodno imati u prirodi određene poremećaje kojih je bilo uvijek i biće, samo nas se kanite uvjeravanja da je to samo po sebi normalno i prirodno…

Znaj da uvijek negdje ima neko ko te voli, misli na tebe, ko ti želi snove iz kojih ćeš se buditi sa osmijehom, i ko ti želi svu sreću oba svijeta, a ti mozda i ne znas za to…

Pun mi je kufer, da ne kazem sta drugo, price o starim, proslim, slavnim vremenima muslimanske civilizacije, na nacin da ce sama prica o tome kao nesto promijeniti.

Jasta ce!

Jadno mi je slusati i gledati sve odreda muslimanske autoritete kada pricaju o tome i na tome samo i ostaju, bez onog pravog nacina sta treba da se uradi i nez izvlacenja pravih pouka iz te proslosti.

Kod muslimana je inace sve nekakav naopak proces, sve se ceka da neko drugi nesto uradi a da se onda muslimani kao fale sa time i velicaju sebe i islam.

A trebalo bi biti drugacije.

Na primjer, muslimani se danas fale kako u Kur’anu stoji ajet u kom je opisan Big Bang, kao nacin na koji je nastao ovodunjalucki Svemir. A to su muslimani skontali tek onda kada su drugi skontali kako je nastao taj Svemir i razradili tu Big Bang teoriju.

A zasto ti isti muslimani nisu, razmisljajuci o tom ajetu, prije ovih drugih, skontali i razradili Big Bang teoriju, i oni izasli sa njom kao jednim naucnim, civilizacijskim postignucem!?

Pa nisu jer su muslimani odavno zaokupljeni drugim, nebitnim stvarima, nisu jer ne promisljaju Kur’an kako treba, nisu jer cijeli islam dozivljavaju nakaradno preko vehabistickog mentalnog sklopa koji islam pretvara u jedan oblik fasizma…

Ima jos mnogo ajeta, pa vidicemo hoce li muslimani ista postici kao njihovi prethodnici iz slavnih vremena.

ps. Imam Gazali je npr.razmisljajuci o Allahovim lijepim imenima, skontao da se planete krecu, ne po kruznoj, nego elipsastoj putanji. Subhanallah.

Tabubreaker je opet zakuc’o.

Tema koja me uvijek žuljala…

Tabu: Nuhova Bajka

U ovom postu ću samo da prenesem jedan dio iz Tolstojeve pripovjetke “Platnomjer”.

Radi se o riječima i razmišljanju jednog konja, kroz pero genijalnog Tolstoja…

”

Ovo što su govorili o šibanju i kršćanstvu dobro sam razumio – ali mi je onda bilo potpuno nejasno šta znače riječi svoje, njegovo ždrijebe, iz kojih sam razabrao da ljudi dovode u vezu mene i konjušara. U čemu je bila ta veza, nisam mogao onda nikako shvatiti. Tek mnogo kasnije, kad su me odvojili od drugih konja, shvatio sam šta je to značilo. Onda nisam mogao nikako shvatiti šta je značio to da su mene nazivali čovjekovim vlasništvom. Riječi: svoj konj, koje su se odnosile na mene, živa konja, činie su mi se isto tako čudne kao i riječi : moja zemlja, moj zrak, moja voda.

Ali su te riječi neobično na mene utjecale. Nisam prestao razmišljati o tome, i tek mnogo kasnije, poslije najrazličitijih odnosa prema ljudima, shvatio sam napokon značenje koje ljudi pridaju tim čudnim riječima. Evo tog značenja: ljudi se u životu ne drže djela, već riječi. Nije im toliko drago da mogu nešto raditi ili ne raditi, koliko da govore o različitim predmetima riječima koje su ugovorili među sobom. Riječi koje oni smatraju za vrlo važne jesu: moj, moja, moje, kojima oni govore o različitim stvarima, bićima i predmetima, čak i o zemlji, o ljudima i o konjima. Za jednu te istu stvar dogovore se da tek jedan može reći moje. I onaj koji u igri, što su je međusobno ugovorili, može da kaže za najveći broj stvari moje, smatra se za najsretnijeg. Zašto je to tako, ne znam; ali je tako. Mnogo prije pokušavao sam to objasniti nekom očitom koristi, ali se to pokazalo netočnim.

Veliki dio onih ljudi koji su me, na primjer nazivali svojim konjem nisu me jahali, već su me jahali drugi. Hranili me također nisu oni, već drugi. Dobra mi također nisu činili oni – ti, koji su me nazivali svojim konjem, već kočijaši, konjski vidari i uopće strani ljudi. Kasnije, kad sam proširio svoj krug razmatranja, uvjerio sam se da pojam moje, ne samo što se tiče nas konja, nema nikakve druge osnove do niskog i životinjskog instinkta ljudi koji oni nazivaju osjećajem ili prava vlasništva. Čovjek kaže: „moja kuća“, a nikad ne živi u njoj, već se samo brine o gradnji i izdržavanju kuće. Trgovac kaže: „moja trgovina“, „moja trgovina sukna“, na primjer – i ne nosi odjeću od najbiljeg sukna iz svoje trgovine. Ima ljudi koji zemlju nazivaju svojom, a nikad nisu vidjeli te zemlje i nikad nisu hodali po njoj. Ima ljudi koji druge nazivaju svojima, a nikada nisu vidjeli te ljude; i cijeli njihov odnos prema tim ljudima sastoji se u tome da im oni nanose zlo. Ima ljudi koji žene nazivaju svojim ženama i suprugama, a te žene žive s drugim muškarcima.

I ljudi u životu ne nastoje da rade ono što smatraju za dobro, već da što više stvari nazovu svojima. Sam sam se uvjerio da to i predstavlja bitnu razliku između ljudi i nas. I zato, ne govoreći čak o drugim prednostima pred ljudima, mi već samo zbog toga možemo slobodno reći da na ljestvici živih bića stojimo više od ljudi: rad ljudi –  u najmanju ruku onih s kojima sam dolazio u dodir, drže se riječi, a naš djela…..”

Kazu mi, oni koji me znaju, da sam ovu zadnju godinu vidno ostario…..ne znam, ali vjerovatno ne lazu…a opet…sta oni znaju!

Negdje sam procitao da je zajednicka griznja savjesti, jaca veza od ljubavi…mozda…vjerujem da jeste jaka veza, vidimo to svakodnevno oko nas, ali ne vjerujem da je ista jace od ljubavi…

Mozda ovu godinu manje ostarim…mozda se desi neko cudo pa se vratim onaj stari ja, mlađi, zivotniji….insaallah

Trebao sam biti seljak….ne razumijem ljude, sve , posebno one sa sela, koji ne nalaze smiraj i uživanje u obavljanju seoskih poslova. Bilo da je to posao na zemlji i sa zemljom, životinjama, šumom i drvima, sa đubretom…

Postoji nešto u tome svemu, što me uzdigne na neki viši nivo življenja..

Smiraj, to je ono što najviše osjetim kada radim nešto…posebno ako radim sam..

Cijepam drva i nazivam to intelektualnim poslom. Za ostale je to šala i tako to i govorim da shvate kao šalu, ali u sebi to doživljavam upravo kako i rekoh – intelektualni posao. Ok..trebaju mišići i snaga, ali i više od toga, treba znanje za cijepanje drva. Treba znati kako, kuda i sa koliko snage udariti drvo…ima tu dosta “caka”….meni je smiješno nekako kada vidim kako se cijepaju drva negdje u inostranstvu…Kanada, Švedska, Norveška itd. ….nekako mi smotano to rade…i još nekakve sve fensi sjekire i folovi…

Druga strana tog intelektualnog dijela cijepanja drva je ta, što, posebno kada sam cijepaš, …razmišljaš…u tišini od ljudi, uz zvuke ptica, šum lišća, tvog stenjanaj i napinjanja i oštre udarce sjekire….puno vremana da ti svašta naumpane i da o svačemu razmišljaš i promišljaš…

Rekoh mlađoj kćerci, nako kroz šalu, da kada bude birala muža, da gleda da zna cijepati drva. Ne zato da meni može pomoći, nego da može pomoći on sebi a i njoj. Naravno nisam to ništa objašnjavao, ostalo je za ostale taj plitki nivo da je radi pomaganja meni. …

Nako kad kontam….obisio te muškarac koji ne zna sa sikirom!

Kakvo je to muško!? …A ima takvih danas podosta…koji ne smiju i ne znaju ni držati sjekiru u ruci, kamo li šta sa njom uraditi…

Jer..kada se sve ogoli do tog baznog nivoa…ta sposobnost i umijeće održavanja i brige o životu i porodici, se vraća na te pra-vještine i na čistu fizičku snagu kod muškarca…sposobnost da lovi, da obrađuje zemlju, da obezbjedi ogrijev i da se udara šakama…i kada se ogoli i ženina psiha, ostaje to da kod muškarca najviše vrjednuje te osobine, da je one najviše privlače, a ne nekakvi fensi šminkeri i pametnjakovići….ne pale se žene, generalno, uravo na mišićave i jake tek tako iz vedra neba…i kako psiholozi kažu, eklatanatn primjer ženske maštarije o ljubavi i muškarcu, jeste priča “ljepotica i zvjer” , neću ulaziti u objašnjavanje toga…smao ću reći i ovo da su prema istraživanjima, maštarije žena o muškarcima, privlačnošću i seksu, sljedeći tipovi, zvuči nevjerovatno za mene ali tako je kako je  : vampir, vukodlak, milijarder, hirurg i pirat!

Sve su to ti nekakvi likovi koji očituju silu i snagu, buntovništvo i neukrotivost….pa nije džaba 50 sjenki sive ( ili tako nekako) jedna od najprodavanijih knjiga u posljednjih ihahaj godina i film jedan od najgledanijih i to upravo od strane žena…znam da su u mom gradu ženske organizovano išle, same bez muškinja svojih, da gledaju taj film…

Ta sila, fizička prije svega, je svojstvena muškarcima da je pokazuju i to je vjerujte uvijek prisutno među muškinjem, na način da se uvijek odmjeraš i premjeraš sa drugim muškinjem, da li si jači, da li bi ga i kako mogao savladati fizički…kada pričaš sa nekim, od prosjaka do direktora, uvijek postoji ta stalno tinjajuća misao o mogućem fizičkom sukobu između vas i stalno odmjeravanje snaga….čak i između prijatelja…negdje sam čuo da ako to nemaš u mislima, ako drugog muškarca ne gledaš na taj način, onda ga zapravo i ne cijeniš i ne poštuješ kao osobu….ima tu fakat istine….

Htio sam pisati o kopanju, i svemu ali sam po običaju odlutao malkice…

Neko će reći da je ovo prevaziđeno i da se danas muškost mjeri nečim drugim…reći ću samo to da je ta priča šupljak i vjerovatno samotješenje, neka svako i svaka sa sobom iskreno u mislima porazgovara, uvjeriće se da se laže ..a nije dobro lagati sebe…kada se lažeš i govoriš suprotno od onoga što osjećaš, dezintegrišeš svoju ličnost i slabiš je, slabiš karakter i na kraju krajeva taj život u laži čini da ti život postaje sve više nepodnošljiviji..istina uvijek oslobađa…ovo vrijedi općenito za sve ne samo za ovu temu…

 

 

Krojcerova sonata, by Lav Nikolajevič Tolstoj.

 

Djelo o kojem bi volio imati nekoga da o njemu razgovaram…nažalost…danas u mom životu nema takve osobe…ali ko zna…inšaallah

Nevjerovato je koliko me uzruja i potrese kada vidim, primjetim, kod ljudi, toliku želju, strast, opsjednutost….bolesnu, patološku opsjednutost, dunjalukom…željom za što više…i ne samo više, kvantitativno, nego i…kvalitativno…znam da će ovo kvlatitativno zvučati čudno i neko će se odmah na prvu suprotstaviti ovome, ali ću pokušati objasniti šta mislim…ako ne skrenem sa teme do tad…

Posebno me ovo pogodi kada ovo vidim i primjetim kod svoje braće i sestara, vjernika….pa zar se dotle ide sa tim dunjalukom, subhanallah….pa više se ne preza ni za čim, čak se i ajeti i hadisi koriste da se opravda čista dunjalučka pohlepa….mislim..haj ok što ti to radiš, ali kako te nije Boga strah pa se koristiš vjerom da opravdavaš svoju iskvarenost, ili svoju slabost duše….ok…voliš npr. ići na odmore, po hotelima i plažama se vucat 10 dana, odsjedat u luksuznim hotelima, kupovati zlato i skupu odjeću, ali je li baš to moraš pravdati ajetima da Allah govori vjernicima da putuju po svijetu?! I jel te nimalo podsvijest ne opomene da to što ti činiš i kako činiš, i nije baš to što se u ajetu govori….ili ako se u hadisu kaže da je od blagodati dunjaluka imati dobru jahalicu, pa zar time opravdavaš to što svake godine, ili svake druge kupuješ novo auto i trošiš destine hiljada na to, a već imaš i više nego ti je potrebno i više nego što zadovoljava tvoju potrebu za jahalicom?! …ili u istom hadisu ako se kaže da je i kuća od dunjalučkih blagodati, pa jel time opravdavaš kupovanje ili pravljenje kućetina i vila čiji će kvadrati, destine kvadrata samo skupljati prašinu ali će sa druge strane, a to znaš, ljudima izazivati divljenje?…je li ti ta tri metra praznog prostora između kuhinjskog stola i zida čini veću, i tako bitnu i neophodnu za život, na oba svijeta, razliku i potrebu, od metar i pol i dva koja imaš sada?!….to ide čak dotle da ljudi ne prežu ni za lažima, obmanama i prevarama kako bi došli do bogatstva, po njima umišljenog bogatstva…pa tako npr. ljudi prodaju auto ili stan, kuću, ali sakriju mahane i nedostatke toga, samo kako bi prodali, i ne brinu se o tome da će, ako ništa izgubiti obraz kada to skriveno izađe na vidjelo…a vjernici su , kao neki i veliki uz to….sve to me potrese…i previše…a kada to vidim u meni bliskim ljudima, onda me baci i u neku vrstu depresije…izgubim volju za bilo kakvim razgovorom …samo ostanem sam sa sobom i gorčinom koja me guši..

Zar je, doista , imati savršen dunjalučki život cilj življenja?!…ovo se pitam za sve te vjernike, koji naravno ne vide sebe kao one kojima je to cilj , nego za sve to, kako i rekoh, nalaze opravdanja u vjeri (Jak vjernik je Allahu draži od slabog, a u obojici je hajr-hadis i..još jedan od dokaza potonjima da ne čine ništa loše)

ujedno, ovo gore za kvadrate i auta je otprilike objašnjenje za onaj “kvalitet”…

da Allah sačuva iskušenja velikog imetka…

opet, dok ovo pišem, a i kada razmišljam o ovome..pojavi se u meni neka sumnja i unutrašnji glas koji mi govori da sve ovo mislim sada i govorim, jer nisam u toj poziciji njihovoj i da bih isto tako činio kada bi se našao na mjestu takvih,..pa čak i da sam zavidan na njih…ne znam da li su to misli od šejtana, ili zaista moja unutrašnja i potistnuta čežnja za dunjalukom…možda nikada neću saznati…..na ovom svijetu

Kad uđeš u ka(h)vanu (bezalkoholnu, da se vehabisti ne bi kofrčili i umišljali) i vidiš za , barem 4-5 stolova, tebi poznate ljude, prijatelje neke vrste, i svi te zovu i nude ti mjesto za stolom, a ti se samo pozdraviš i prođeš sve njih i sjedneš sam za šank, po mogučnosti negdje u čošak, onda znaš da si, štono englezi kažu, fucked up!

A to se meni u zadnje vrijeme često dešava.

Ne bi se nešto plaho brinuo, ali jučer u razgovoru sa jednim prijateljem, koji je na terapiji i koji boluje od PTSP(d)-a, veli mi da je i njemu od toga počelo. To nepodnošenje ljudi, želja za, biti sam, da se finije i sa manje težine izrezim. Nekako mi pojmovi samoća i usamljenost zvuče baš jako i teško. Iako postoji razlika među njima, jel.

Opet, ne sikiram se o tome da ću “puknut” kao on, ne mislim da ću otići dotle, ali ko zna šta nam budučnost donosi.

Malo se analiziram i mislim da je to dobra vrsta samopomoći kroz tu vrstu neke auto-psihoterapije.

Počinjem da shvatam da je možda ta moja mizantropija ustvari samo prebacivanje krivnje i mržnje prema vanjskom svijetu, prema drugima, da, ne mogu se sjetiti evo nekoliko već minuta prave riječi za to, a znam je negdje, i d aje problem u meni, u mojoj ogorčenošću sa samim sobom, nepodnošenju samoga sebe, razočaranosti samim sobom, kao i još nekih razoga o kojima ne bih govorio….

Gubim se u ciljevima, u nadanjima i planovima, nestalan sam u sebi, plaši me da ću za par godina samo sa još većim prezirom prema sebi prisjećati se neostvarenih snova i planova i da će malo toga šta ostati što će mi izmamljivati osmijeh zadovoljstva i sreće a zarad uspomena o lijepim stvarima i ostvarenim životnim ciljevima…

I danas , a kako li će biti tek u buduće, više žalim za onim što nisam , nego za onim što jesam uradio…

Mrzim to što sam u sebi prepoznao stvari koje je tako dobro opisao Dostojevski u jednom svom romanu, opisujući jednog lika Ganjku (il tako nekako) i sve likove poput njega….

Toliko…nemam para za psihoterapeuta, a radoh bi otišao, al tastatura trpi…

Znaš koji me ljudi danas zadivljuju?…Ljudi poput Elon Muska…

Ne znam jel do mene, ako jest eto priznajem, udrite me, …ali nema danas niko kome bi se divio od muslimana, niti iz vjerskih niti svjetovnih krugova, koliko me zadivljuje ono što je uradio i što radi Elon….

Kad nako razmislim…o istoriji islama…njenom zlatnom dobu…onda bolan vidim da su upravo ljudi poput Elona, bili sami srž te islamske civilizacije i zbog njih je i došlo do procvata tog doba , kojemu se mi samo danas divimo i sa ponosom i sjetom spominjemo…

Nisu vjerski likovi doprinjeli procvatu islamske civilizacije tada, oni su , po meni, više zapetljali i zbog njihovih priča i svega, cjepidlačenja i prekomišljanja(overthinkinga), kompliciranja…samo je dolazilo do podjela, sekti, ratova i svega što i danas imamo…Na drugoj strani su ljudi, naučnici, a koji su bili veći ili manji praktičari islamskih propisa, kao što je to jedan običan insan i danas, koji uči, radi i kad je vakat klanja, posti ramazan i tako to…eh ti ljudi su radili i zbog njih je sav napredak i došao…od matematičara, sociologa, arhitekata, medicinara, umjetnika svih vrsta, od slikara, pjesnika, muzičara, avanturista, geografa, biologa, hemičara itd. itd….u tom zlatnom vaktu islamske civilizacije, bilo je na stotine i stotine Elon Muskova, muslimana ! (Da i njega Allah uputi, radi njega, da mu ne propadnu djela….amin)..i naravno, koji su osim znanja i truda ulagali i svoje imetke i bogatstva u napredak…i vrijeme dakako…(danas muslimani najviše troše na razonode, od običnog puka do bogataša, nalazeći za to raznorazna opravdanja čak i u Kur’anskim ajetima, a udjeljuje se najviše radi umirivanja vlastite svijesti)

Kad danas pogedam, o njima se najmanje govori..i najmanje se ukazuje na to da su oni izgradili tu zlatnu civilizaciju,…najmanje se ukazuje da treba učiti onako kako su oni učili i živjeli, tj. da se školuješ ( zato danas u muslimanskom svijetu i nema niti ijedan prestižan univerzitet, a onda ih je bilo puno) …danas je najbitnije, posebno po vehabističkom shvatanju, da znaš i naučiš sve “74” sekte i njihova učenja, da ne bi se tu našao, a i da bi mogao mrziti te sve druge…da znaš kad je koji mevlud i ostale gluposti…

Njamanje se potiče i ukazuje na značaj i vrijednost školovanja i izučavanja prirodnih i tehničkih nauka, a i društvenih, humanističkih što da ne!….čak što više, ukazuje se na nepotrebnost i opasnost od takvih nauka i školovanja u tim oblastima…DA, ima i toga…da Allah sačuva te zablude…

da ne bih odletio predaleko, jer me , kako pišem, sve više hvata huja..završavam ovdje…

Sinoć sanjah čudan san.

Kako to obično i biva, ne sjećam se detalja, zapravo, ne sjećam se skoro ničega iz tog sna.

Znam samo da sam se probudio i rekao u sebi “čudnog li sna!” i ponovio sam rečenicu iz tog sna a koja mi jedina ostala u memoriji, vjerovatno jer mi je zvučala čudno, ali ne čudno na neki sumnjiv ili iznenađujući način, nego čudno na način čuđenja nekakvoj njenoj dubini, filozofskoj, poruci koju šalje i raznovrsnosti njenog tumačenja i shvatanja a bila je rečena na način upita na pesimističan i pomalo ironičan način a čiji bi odgovor trebao biti “nikako”.

Ta je rečenica bila:

“Kako pomoći čovjeku, koji se smatra (ili je rečeno:pravi) većim od djece?!”

Znate ono, kada djeca pitaju nešto, a odrasli im ili slažu ili naprave neku distrakciju i preokrenu priču u drugom smjeru od postavljenog pitanja i teme, ili ih mršnu (šta ti o tome, pusti to sad i tl.) ili ih naprave budalama ili se oni naprave budale pa šute kao da nisu čuli pitanje…

ugl ima različitih načina na koji odrasli na neki ružan način tretiraju djecu u tim situacijama.

To je posebno bilo izraženo u nekim ranijim vremenima, dok danas pod uticajem psihologije i njenim ulaskom u šire društvene sfere, medije, kao i širenjem tih dječijih prava koje promoviraju raznorazne udruge a koje će, po mom mišljenju izazvati, ako već nisu i sada, više štete nego koristi, jer su otišli u drugu krajnost sa tim dječijim pravima,ali to je posebna tema, danas se dakle više apelira da se djeca odgajaju tako da im se ništa ne skriva nego da im se da smisleno objašnjenje za svako njihovo pitanje, na način da ga ona mogu shvatiti, jer je to, prema psiholozima, korisnije za dalji psihički razvoj djeteta i njegove ličnosti i za izrastanje u mentalno zdravu odraslu osobu, kao što je i korisnije i bolje za sam odnos kako dok su mali tako i kada budu odrasli ljudi, izmeđ djece i roditelja.

Ovi ružni odgovori djeci na njihova pitanja pokazuju nepoštivanje djece od strane roditelja, jer roditelji smatraju ili da su im djeca nezrela da shvate, ili nisu inteligentna da shvate, ili ih jednostavno žele držati u neznanju o stavrima, životu i svijetu, jer se boje, podsvjesno, da će to djete, sa širenjem znanja, postati njegov neprijatelj, jer znanje je moć, i što djete više ima znanja tj. moći, manje se sa njim može manipulisati, djete brže odrasta. Opet to pokazuje, kao i ostalo jedno veliko neoštivanje djeteta kao ličnostim kao bića i smatranje za slabiju, podčinjeniju osobu koju treba što duže držati u neznanju.

Sve ovo je zapravo uvod u moje pitanje, koje sam si postavio, a to je, zašto se vehabistički profesori i daije, ponašaju prema svom stadu, prema onima koji ih slijede i koje oni odgajaju, kao prema djeci koja postavljaju pitanja. Pa im ili kriju odgovore, ili prave distrakcije, ili ih čak i naprave budalama ili se sami naprave budale kao da neke teme i pitanja ne postoje?!

Sve to oni čine upravo iz istih razloga iz kojih i odrasli ne daju odgovore djeci, a sve se svodi na jedan – ne poštivanje ličnosti slušaoca, čovjeka, smatranje istog glupim, slabim, neinteligentnim, nezrelim, nesposobnim da živi život, pa ga zato treba držati u zabludi i usmjeravati ga da gleda svijet očima svog gurua, vođe kulta, usmjeravati ga da razmišlja kao i on ali samo o onim stvarima za koje vođa smatra i odluči da sljedbenik treba da zna….oni su čak i gori nego odrasli što su prema djeci, jer ovi pred sobom vide i znaju da imaju odrasle, zrele (uglavnom) ljude, a ipak ih odlučuju tretirati na takav način, kao prema djeci,  odlučuju se na nepoštivanje ljudi…

Šejh jasir Qadhi je jedan od rijetkih koji govori o svakoj temi i ne pokušava šutjeti i skrivati, obmanjivati, lagati slušaoce. Njegov je moto taj d aje bolje reći istinu, makar se slušaocu i ne svidjela, jer je bolje da od njega čuju istinu koju on pokušava, koliko može, da smisleno objasni, nego da o toj temi i pitanju taj isti slušaoc čuje od nekoga drugog, koji će mu na ko zna koji način prezentirati tu temu. Iz tih se razloga mnogi i nađu u najmanje, nezgodnoj, situaciji, kada dođu do saznanja o kojima nisu ništa znali ili su im čak bile pričane i bajke i laže koje su sasvim suprotne istini, pa onda dođe do krize imana, ili emocionalne krize, najmanje što se desi da ljudi odbacuju autoritete, što ih opet košta jer , ovisno iz kojeg vjerničkog miljea dolaze, budu proglašeni različitim vrstama zindika ili barem neko ko je popustio u vjeri….

Opet sve ovo mi je nadošlo zbog toga jer sam imao jedan razgovor sa jednim mladim bratom koji je odbacio jednu istinu jer po njegovom znanju i shvatanju taj togađaj iz sire, o kojem je bio razgovor, nije mogao da se desi, jer je u njemu već usađen i izgrađen određen pogled i shvatanje na islam, njegove nosioce, istoriju islama, a koje nije u fazi sa stvarnim dešavanjima i sa , opet, istinom….

kako li će i hoće li sve to svarit on i mnogi, većina drugih, koji su već poodavno ukodirani….viććemo

toliko…

Kako se testirati da li nekoga iskreno volimo, pravom nepatvorenom ljubavlju, ili samo mislimo da ga volimo.

Ovo prije svega, ovaj test, važi za one koji imaju partnere tj. supružnike, vjenčane ili nevjenčane.

Ovako kontam….

Zamisli da se odjednom, neočekivano i naprasno, nađeš u situaciji da ostaneš bez svog partnera. Prvo mislim na smrt. Da ti sad , neko javi da je tvoj/a voljeni ili voljena otišao sa ovoga svijeta. A može se i razmišljati na način da te ostavi.

Ko bi da se testira, ovim mojim testom, neka ne čita dalje dok ne pokuša da se istinski uživi u tu situaciju i ne pođe razmišljati o tome neko vrijeme.

 

Šta je ono što preokupira tvoje misli, o čemu najviše misliš i šta je to što te najviše brine, najviše  žalosti, oko čega najviše kalkulišeš?

Da li misliš i žališ o samom partneru više, da li žališ za time što više nećeš gledati i smješiti se svom partneru, da će ti nedostajati njegov pogled, dodir, zagrljaj, sex, šale, savjeti, svađe sa njim, ta jedna razmjena emocija u svakom smislu i načinu….ili…

Ili te više brinu i više razmišljaš o nekim drugim stvarima…kako ćeš dalje sam/a kroz život. Kako ćeš sam podizati i odgajati djecu, da li ćeš ih moći iškolovati i kako treba se pobrinuti da nađu sebi hairli partnere kroz život. Da li misliš o tome kako ćeš plaćati račune, sa jednom platom, da li si zabrinut/a o tome da ćeš morati odustati od nekih svojih planova za život, možda o školovanju (sebe ili djece), odustati od kupovine većeg stana ili novijeg auta, odustati od putovanja kojima si se radovao. A ako te je partner ostavio, da li više misliš o tome šta će reći tvoji i njegovi i misliti o tebi, ako se budeš ponovo htio ženiti ili udavati, za koga, ko će te, šta će ljudi reći što te ostavio/la, kako ćeš ljudima u oči gledati ako misliš da si ti krivac, da li više misliš o sebi a ne  o njoj,njemu….

Ako više misliš o ovome prvom, onda je tvoja ljubav prema partneru jaka, iskrena i istinska…a ukoliko te više brinu ove druge stvari, onda, bojim se, tvoja ljubav nije potpuna i prava, jer je ona ovisna o onim stvarima, i usmjerena na njih, koje ti taj partner osigurava u životu. Zapravo bilo koja osoba koja bi ti mogla osigurati to o čemu brineš, uvijek može da ti zamjeni sadašnjeg partnera, tvoja ljubav prema njemu je uvjetovana….

…ti ga voliš jer ti treba!

u pravoj ljubavi nekoga trebaš jer ga voliš….

 

Tužna priča koja mi osim tuge izaziva i bijes, zbog nemoći da ljude koji na ovakve načine uništavaju živote ljudi, uništavaju porodice, zajednice, društva, urazumim, otvorim im oči, natjeram da razmišljaju….

možda to i nije moj posao, možda sam sebi govorim da me ne interesuju, ali kada vidim ovakvo nešto, to se u meni promjeni…opet do momenta kada me uhvati opća mizantropija i nevolja za životom…

Ovakve priče i sudbine, a ima ih još, pokazuju svu pogubnost slijepog vehabističkog uma i njihove ideologije.

Neko će reći, aha, ali u Maoči nisu vehabije, ovo su tekfirdžije…

Da vam kažem, otvoreno…vehabizam i tekfirizam, su dva brata!

Samo što se jedan od njih, vehabizam, ponaša nešto malo mudrije i pokušava da se kontroliše, dok je tekfir, brat koji je malo udaren u glavu, brat zle duše, bez razvijenih inhibitornih mehanizama, destruktivan, nekrofilan, psihotičan. Brat vehabizam se koliko toliko bori protiv toga u sebi ali svojim riječima i postupcima hrani dušu drugog brata, pokušava ga utješiti i reći mu da nije usamljen.

Šta mislite, zašto je velika većina regrutovanih u tekfirski pokret i djelovanje upravo iz vehabističkih krugova?! Skoro svaki današnji tekfirac je bio nekada normalni tj. “normalni” vehabija, koji je onda evoluirao, bolje rečeno devoluirao u tekfirdžiju!

Skoro svaki posvećeni vehabija cijelo vrijeme hoda po rubu i samo mu dlaka fali da upadne u otvoreni tekfir, dok sa svakim od njih kada pričaš i uđeš malo detaljnije i dublje u neke teme, vidiš zapravo da je tekfir u njemu imanentan i da sekunda fali da izbije u svijesno ispoljavanje. Tekfir, kao ideologija, im je svima duboko urezan u podsvijest i iz sjene obilježava i daje posebnu karakternu crtu svim njihovim djelima i riječima, dok su njihove misli kada procesuiraju, više ili manje primitivno, određene teme i stavove, vrlo vrlo snažno i usko vezane za tekfir. Vjerujte mi, znam, kako iz ličnog iskustva tako i iz iskustva drugih.

Tako moj mali vehabijica npr. ne klanja sa džematom ikindiju jer smatra da ovi drugi prebrzo klanjaju (a ne klanjaju, klanjao sam sa njima i ispunjavaju sve šartove namaza), jer smatra da mu je bolje izgubiti vrijednost džemata nego izgubiti cijeli namaz (to što je haram odvojiti se u poseban džemat je isto tako ne bitno), dok sa druge strane ne klanja podne namaz nikako petkom kada ne može ići na džumu jer je sam sebi tako skontao iz nekih njemu poznatih tekstova, a najveći mu je dokaz to što fetva emin IZ u odgovoru kaže da onaj ko ne klanja džumu mora klanjati podne ( pa shodno tome, treba suprotno postupiti).

Svi ovi i mnogi drugi njegovi stavovi, iako se on verbalno grozi i protiv je tekfira, izviru i temelje se upravo na tekfiru, istom onom kojeg se on formalno odriče. To njegovo mišljenje je samo rezultat vehabističkog odgoja od vehabističkih daija i profesora, koji kao i on, mnogih stavova se formalno groze i odriču dok cijelim svojim opusom predavanja formiraju kod takvih svojih poslušnika i sljedbenika, upravo taj i takav mentalni sklop kojeg se odriču, i koji formiraju u njima temeljno mišljenje da su svi drugi muslimani u osnovi u zabludi, osim ako se ne dokaže suprotno, a sve je to odlika tekfir ideologije…

 

toliko…

Bacio sam 2 komentara u smeće. Nisu ni bili objavljeni javno, nego su bili na čekanju. Na članku o pokrivanju muslimanke. Obrisani su iz, barem 2 razloga. Prvi je, da sam ih odobrio, morao bi i odgovoriti na njih, što nije problem nikakav, jer su komentari bili plitki, površni, fundamentlaistički, vehabijski klasični, bez trunke logike i istine, osim klasičnih fundamentalističkih parola (tipa boj se Allaha što misliš svojom glavom, poslanik je protumačio (sic!) taj hadis). Problem je što ja onda pretjeram, kao što neki i znaju, i onda se pretvorim u životinju, pa kasnije sam sebe žderem. Tako da je bolje sasjeći u korjenu i ne ulaziti u polemiku sa takvim ograničenim ljudima, jer me najviše na svijetu iznervira glupost!

Drugi razlog je taj, vać sam rekao, da su komentari, takvi kakvi su i ne zaslužuju da budu u javnosti iz dva razloga. Prvi je, iako se radi o vahabističkom umu, ipak je to naša sestra i brat i ne bih da takvi komentari budu izloženi javno i da se ljudi smiju i omalovažavaju vjernike zbog količine ograničenosti, nelogičnosti i primitivizma koji iz takvih komentara često znaju da zrače; a drugi je, smatram da treba fundamentalističkim, vehabijskim i svim drugim vrstama sličnih likova, ograničiti javni prostor i ne davati im šansu da prosipaju svoj otrov i da osim sebe sramote i unižavaju i sam islam, jer iako se oni pozivaju na islam i sebe vide kao jedinim pravovjernim predstavnicima islama, a sve nas ostale u dalaletu, krivovjerju, ipak su upravo oni ti koji ne samo da koče islam, nego ga i iskrivljuju i unazađuju kompletan ummet. Što manje njihovog javnog diskursa, to će ummet da brže i bolje prodiše i dođe sebi inšaallah.

A ako je nekom lakše da vjeruje da se neko boji komentara tipa “boj se Allaha što razmišljaš svojom glavom” i sl. onda takav i ne zaslužuje nikakvu pažnju.