Month: November 2015

Danas je insan toliko zadivljen i zaokupljen ovim dunjalukom…

mislim, vazda je bio, ali danas ima mnogo više izbora…

divi se svojoj odjeći, obući, kući, namještaju, djeci, hrani koju jede, mobitelu, posuđu, tuš kabini, wc šolji čak, autu,….. posvećuje tome toliko pažnje kao da mu je to svrha i cilj bivstvovanja na ovome svijetu …

nemali je broj i vjernika koji su u istoj takvoj zamci…

treba se insan trznuti iz tog stanja, kao i onaj koji je imao “vlast kakvu niko poslije njega neće imati”

“Umjesto da mislim na Gospodara svoga, ja pokazujem ljubav prema blagu!” (Sad 32)

 

Da nastavim i ja malo analizu …kad može svako već , ..pa jah!

 

Što se tiče te situacije na Bliskom istoku, isprepliču se tu razni interesi, i svako je sa svakim i u talu, tj. partner ali i protivnik…ovisi o čemu se radi…

Pa tako nije čudno to što su neki protivnici u nekom “biznisu” npr.

Što se tiče kupovanja nafte i gasa od ISISa na crnom tržištu, svi kupuju (osim južnijih arapskih zemalja jer one nemaju potrebu) a ostali kupuju iz različitih razloga, neki što moraju, jer je jeftina a drugi ….a drugi jer je zbog tog crnog tržišta cijena nafte jako opala i to najviše pogađa Rusiju!

Rusija ne može tako jeftino da prodaje svoju naftu i gas a uz ekonomske sankcije ovo je vodi u još veću ekonomsku krizu pa joj je ovo dodatni, ako ne i glavni razlog što se uplela u rat u Siriji. Naravno, zapadu odgovara ruska ekonomska kriza…

 

Druga, još globalnija stvar…zašto sve to u Siriji ta eskalacija sukoba, državni udar u Egiptu koji je podržao zapad na čelu sa Amerikom, kao i pokušaju sličnog scenarija i u Turskoj, hvala Bogu neuspješan?

Pa ovako…u Turskoj imamo jaku proislamsku politiku koja je uspjela od Turske napraviti velesilu u svakom pogledu, da to nije proislamska ne bi bio problem, a ne bi bio problem jer se ni Turska ne bi izmakla kontroli i ovisnosti od svjetskih moćnika, jer svaka vlast osim islamske je sluga zapada…

U Egiptu na vlast, sasvim legalno, također se pojavljuje proislamska vlast( koja ima podršku Turske). Dolazi do vojnog udara koji podržava zapad.

Sirija također, da se nije pojavio ISIS , opozicija koja je također proislamska, bi već do sada bila na vlasti.

Znači imali bi tri najjače proislamske države, koje bi povukle za sobom i druge. Egipat bi povukao Libiju i Tunis koji su također blizu islamske uspostave vlasti, barem bile, sada već malo dalje a zbog smutnji i nereda koji svakako podržavaju zapad a sada i Egipat na čelu sa zlikovcem Sisijem.

Sirija bi povukla Jordan, Irak, Liban malo teže (zbog šija).

Ali dok se ne bi ostali priključili, Turska, Egipat, Qatar, Sirija i nenadano, nakon dolaska novog kralja na vlast i KSA, bi predstavljali snažan temelj za ujedinjenje tih država , pa možda čak i u Hilafet.

Zbog svega toga, a to je zapadu jasno kao dan, je morao pasti Mursi, i moralo se u Siriji zakuhati, jer se nije smjelo dozvoliti da se ponovi još jedna uspješna Turska priča.

Sada se još kao nešto što bi trebalo ogaditi svijetu pa i muslimanima, pojavljuje jedan ISIS, i to još baš kao “Hilafet” …kao da su oni koji su pogurali tu ideju (mislim na zapad i obavještajne grupe preko kojih je ISIS dobijao podršku) htjeli poslati Turskoj ( koja je nosilac ideje o ujedinjenju islamskih zemalja i njihovom oslobađanju od zapadnog imerijalizma i neokolonijalizma) a onda i ostalim protagonistima , Ihvanijama i drugim islamskih političkim pokretima –  hoćete Hilafet? , pa evo mi će mo vam dati “Hilafet” .

Izrael svakako ima vrlo jak interes da to sve ne uspije, jer je onda on realno najugroženiji, zbog svog zločinačkog cionističkog režima.

Zbog toga on i podržava svako stanje haosa i nepravde u muslimanskim zemljama.

Tražio sam, ali nisam našao, jednu Netanjahuovu izjavu od zadnje agresije na Gazu, u kojoj je izjavio otprilke ovako, a vezano za stanje u Siriji i regionu: – da je u interesu Izraela da nijedna strana ne prevagne i ne pobijedi – drugim riječima, ko bude slabiji mi ćemo ga pomoći, pa kada taj osnaži onda ćemo pomoći ove druge, jer objektivno Izraelu ovakvo stanje anarhije i haosa u muslimanskim zemljama najviše i odgovara, osim da na vlasti budu , kao i do sada, marionete zapada koji će narod a posebno islamiste držati pod željeznom čizmom.

Problem je što je narod rekao da ne želi više takvo stanje, pa je onda za očekivati ratove i haos.

 

Naumpade mi i Alžir , vi ste vjerovatno zaboravili na to, kako je nekad , ne tako davno, islamski FIS odnio pobjedu, pa se onda pojavljuje vojska koje ne dozvoljava takvo nešto, a iza svega stoji Francuska naravno, i onda se najednom pojavila zloglasna GIA , nešto kao sadašnji ISIS, samo u nešto manjem obimu, koji pođe klati i ubijati po alžirskim selima i gradovima, kao fol znak odmazde i borbe protiv vojnog-profrancuskog režima, a zapravo su najviše ubijali obične muslimane po selima koji su glasali za FIS i koji su odbili da podrže tu zločinačku organizaciju, koja je također proglasila hilafet. Čista obavještajna štimaljka, a kako bi se razvalile islamske političke struje, dobilo opravdanja za progon i zabranu FISa i onemogućio ikakav dolazak na vlast islamista…

Znači sve što gledamo je već oprobani scenario….

 

“Izmišljali su spletke, a Mi smo njima spletke činili onda kad se nisu nadali.” ( En-Neml 50)

“…Allah će učiniti da svjetla Njegova uvijek bude, makar krivo bilo nevjernicima” ( Saff – 8 )

Čitam po člancima i gledam po YT  raznorazne “analitičare” stanja u Siriji i nevjerovatno je koliko su ljudi glupi i koliko nemaju veze sa stanjem a koliko ih ljudi prate , slušaju i prihvataju kao istinu ono što ovi  govore i pišu.

Tako sad npr. evo naletim na sljedeću izvalu da je Amerika napravila ISIS da bi  ISIS pobijedio Asada!

Pa ljudi moji, to je glupost da je nema veće et’ !

Ko je od početka prati dešavanja u Siriji onda zna i sljedeće…

Da Asad i ISIS skoro nikako ne ratuju jedni protiv drugih, da su u mnogim bitkama zajdnički nastupili protiv snaga sirijske opozicije, da je ISIS na prevere raznorazne pobio na desetine komandanata sirijske opozicije,…da su ISIS i Asad najveći trgovci naftom i gasom sa jedne, a novcem oružjem i strujom sa druge (Asadove) strane…da se ISIS pojavio u Siriji u onom momentu kada je sirijske opozicija jako dobro napredovala i možda za nekih 6 mj. bi Asad bio gotov u potpunosti…u tom momentu se javlja ISIS koji “sa leđa” ( ko nama Hrvati  ’93) napada opoziciju, otima im teritorije ( znači doslovno opozicija oslobodi grad i nastavi dalje, ostavi nešto malo vojske da čuva taj grad, a ISIS dođe i otme taj grad, pobije i zarobi opoziciju) …

Da nije bilo pojave ISISa , Asad bi već bio gotov, i kako neko onda može izvalit takvu glupost!?

 

Dalje, opet ponavljam, a u onom postu od neki dan o Šamu ima i mapa.

Rusija skoro pa nikako ne bombarduje ISIS!!!!

9/10 bombi padne na snage sirijske opozicije!

A to se u medijima naslovi kao napad na TERORISTE! I kao Putin pas , se predstavlja kao neko ko je najviše oštetio i ratovao protiv ISISa – AHA al litl tumorou!

On je došao da spasi Asada od snaga opozicije a ne zbog ISISa, jer Asad mu daje i luku i aerodrom, a opozicija ako pobijedi, kao saveznik Amerike i Turske će ih svakako lišiti toga. To nešto malo bombi što baci na njih je samo da zamaže glupacima još malo oči…

 

Uz ISIS najveći teroristi na Bliskom istiku su svakako Izrahell i Asadov zločinački režim…

 

Gledam malo onog Charlia Rosea i njegove goste, mogu vam reći da ima ljudi koji razumiju sve te detalje, kao CIA ini direktori i neki profesionalci koji se bave pitanjema Bliskog istoka, ali tih njihovh mišljenja i nalaza nema na naslovnim stranama niti vijestima…nego se pušta raznoraznim ublehašima da analiziraju i bubaju ko maksim po diviziji gluposti raznorazne…

 

Dalje, ISIS je “muslimanski” proizvod, a da li ga je CIA ili MOSAD formirao je bezze pitanje koje prihvataju neki muslimani jer tako krivicu prebacuju na anamo njiha…nije ga formirao nego ga je možda samo iskoristio i podržao te “naše” usijane glave, jer je u toj ideologiji vidio ujedno priliku za ostvarenje svojih ciljeve i pretvaranja Svijeta u ono što je sad i u što još treba da se pretvori..

ISIS će naravno prihvatiti svaku pomoć od takvih jer njih nije briga od koga će se okoristiti za svoje umobolne ciljeve….to je poseban mentalni sklop – haridžijski

 

et’ , ne mogu više , mislio sam svašta još…neam živaca

Poznato je da snaga ovisi od energije tj. kako se energija iskoristi i usmjeri takva će biti i sila, snaga koja se proizvede…

Mi odnedavno proizvodimo energiju i iz vjetra, električnu, mada se energija vjetra i ranije koristila na druge načine.

 

U 46. ajetu sure Enfal , se koristi jedna zanimljiva jezička konstrukcija, a koja je prevedena po značenju a ne doslovno , ovako:
“i pokoravajte se Allahu i Poslaniku Njegovu, i ne prepirite se da ne biste klonuli i bez borbenog duha ostali;”

Eh ovo :da ne biste klonuli i bez borbenog duha ostali;  zapravo predstavlja gubitak snage i energije za rad, trud, borbu…

Ono što je zadivljujuće jeste sljedeće, da original tekst glasi ovako :وَتَذْهَبَ رِيحُكُمْ

A što bi se doslovno prevelo ovako : pa da ode vaš vjetar!

 

Znači, Allah s.v.t. na neki način napominje ljude na to da je vjetar izvor snage i energije za ljude…a na ljudima je da je iskoriste, pa i vjetrenjačama.

 

“Reci: “Kad bi more bilo mastilo da se ispišu riječi Gospodara moga, more bi presahlo, ali ne i riječi Gospodara moga, pa i kad bismo se pomogli još jednim sličnim.” Kehf 109.

Neki ljudi se nadaju tome, da će dakle nauka u budućnosti uspjeti da ljude koji uđu u hibernaciju, ponovno vratiti u život.

Sada se to radi postupkom krioničkog zamrzavanja…tj. pokušava, eksperimentiše….

Izvadi se krv i ubaci antifriz 😀 ozb.  i svašta nešto još se uradi…

Helem ugl. ti se ljudi nadaju da će ih nauka nekada možda moći odlediti i vratiti u život..

Milion je tu neistraženih pitanja , u kojoj fazi “života” treba uraditi krio postupak , a da bude moguće “odleđivanje” ….da li prije prestanka kretanja protoplazme u ćelijama, što je jedini pouzdan znak smrti, ili možda u još ranijoj fazi, ili možda i nakon toga….

Sad to manje više….haj..nego …razmišljam o ovom Kur’anskom ajetu, u kom se spominje nešto slično, pa kontam, možda je to neka “natuknica”  ljudima da je takvo nešto moguće izvesti i ljudima, uz ispunjenje određenih uvijeta…ovo svakako ne znači i pobjedu nad smrću,jer je to nemoguće svakako, nego samo “odlaganje” do roka koji je određen kao prava smrt..

 

” Ili za onoga koji je prolazeći pored jednog do temelja porušenog grada, povikao: “Kako će Allah oživiti ove što su pomrli?” I Allah učini te on umre i tako ostade stotinu godina, a onda ga oživi i zapita: “Koliko si ostao?” – “Dan ili dio dana” – odgovori. “Ne” – reče On – “ostao si stotinu godina. Pogledaj jelo svoje i piće svoje – nije se pokvarilo; a pogledaj i magarca svoga – da te učinim dokazom ljudima – a pogledaj i kosti – vidi kako ih sastavljamo, a onda ih mesom oblažemo.” I kad njemu bi jasno, on povika: “Ja znam da Allah sve može!” ( Bekara 259.)

Ono ti bio u Cara u Stambolu jedinak sin. Pošto se on dokopa snage, poželi vidjeti prostrano babovo carstvo, pa zaište izun od baba. Caru nije bilo milo, ali nije mogao sinu hatura ištetiti, pa mu dopusti i dade mu dosta para i ljudi da ga prate. Jednom lali u pratnji zapovjedi Car da dobro pazi na njegova sina i da mu uvijek javi šta mu sin radi i sa čijem se najradije zabavlja.

Car učini hair-dovu, a Carević krenu na put. U koji bi god varoš došao, odmah je pitao za fukaru pa bi je tu pomogao. – E bi god uz put našao hrđavu ćupriju, odmah bi naredio da se nova načini. Lala je to sve Caru javljao, a Caru bijaše veoma milo što mu je sin tako dobrim putem pošao, pa mu je još dva-tri puta slao para da mu ne bi nestalo. Dok je Carević obišao prostrano babovo carstvo, načinio je samije sedamdeset i sedam ćuprija, osim što je druge haire činio.

Kad se vrati carević u Stambol, Car ga lijepo dočeka i bolje ga pazio sto puta nego prije, jer što mu je god lala pisao za njega, sve se podudaralo s Carevijem tabijatom da ne more bolje. Carević je bio neko vrijeme u Stambolu, ali se zaželi da i preko mora ide, da vidi prekomorske narode. Caru to ne bude milo, ali šta ćeš, jedinak mu je, a dobar, pa mu nije mogao hatora ištetiti, te mu dade jednu veliku lađu punu svačega i dosta ljudi.

Carević je dugo tako putovao po moru, ali đe je sreće, tu je i nesreće: jednoga se jutra digoše vjetrovi, pa uzburkaše more, a dalga zanese Carevića daleko, daleko u tuđi vilajet, te ga prićera jednome ostrvu. Taman da se iskrcaju, kad dalga udari, pa razlupa lađu o jednu stijenu. Eto ti sad nevolje! Što je god bilo živo na lađi, sve se podavi. Samo se izbavi Carević i trojica mu slugu na jednoj štuci pa izađu na ostrvo. Pošto su se dobro osvijestili i osušili, vide da su u jednoj velikoj pustinji. Kroz tu su pustinju išli tri debela dana, a pravoga puta nijesu mogli naći. Hranili su se plodom voćaka što su ih pogdjegdje nalazili. Treći dan opaziše jedno malo polje i preko polja grad te se obesele i pođu upravo gradu. Čim su nastupili na polje, okupe ih nekakvi sršljenovi, krupni, majčin sine, svaki po palac, pa onaj odavle, onaj odanle, dok jednoga slugu odmah oboriše. Kad se Carević obazrije, kad nema ni drugoga. Kad se obazrije na kraju polja, kad nema ni trećega, pa onako, kao jadan, kao žalostan uljeze u grad. Kad u gradu, kad ima šta vidjeti: ne da niko ni zalogaja hljeba, a on nema ni pare. Be sršljenovi bi i njega oborili, ali nijesu mogli. Nije šala sedamdeset i sedam ćuprija što je on učinio sevapa. Pa ne da sevap pravome poginuti. Onako je sumoran tumarao po gradu, dok telal povika: ” Ko će uzest Hambašinu kćer, daće mu Hambaša hiljadu i jedan dukat i učiniće ga sretnijim!” Carević nemajući kud – kamo, javi se telalu da će je on uzesti, a telal ga uhvati za ruku i odvede Hambaši. Hambaša ga lijepo dočeka: ugosti ga, obuče mu nove lijepe haljine i dade mu đevojku. Tako prođoše tri dana

Kad bi treće jutro, reći će Hambaša Careviću:

– Bi li, zete, da se malo prohodamo?

– Bih, što ne bih.

Za tili čas biše gotova dva konja, kao dvije vile, a oni pojahaše. Kad su daleko od grada odmakli, dođoše do jedne velike stijene. Velike, velike, da je kabil do neba tiče. Tu oni odjahaše konje. Pošto malo otpočinuše, reći će Hambaša Careviću:

– Čuješ, zete, ti treba da zakolješ sada ovoga jednoga konja!

– kako ću, ako za Boga znaš, klati, kad ja nijesam u svome vijeku ništa zaklao? A što bi klao tako dobra konja?

– Ne brini se ti! – reče Hambaša. – Ko ti je dao toga konja, daće ti i boljega, nego zakolji, jer je u nas taki adet.

Carević, nemajući kud – kamo, zakolje konja.

Kad konj krepa, reče Hambaša:

– Sada ga lijepo rasparaj, pa izvadi drob iz njega!

– Kako ću, Boga ti, parati? Ta bi li okrvavio sve haljine?!

– Ne brini se ti! Ko ti je dao te haljine, daće ti i bolje. Nego paraj! To je kod nas adet!

Carević se saže, raspara konja i izvadi iz njega drobinu.

– E, sada lezi u toga konja!

Carević ga pogleda začuđeno, jer nije znao od ibreta ni na kom je dijelu zemlje. Čudi se, pa da vidi na šta će sve to izići, leže u konja, a Hambaša brže-bolje izvadi iz džepa jednu veliku iglu, pa ga zaši, te se izmaknu pa zviznu na jednu košćurinu.Doleće jedna velika ptičurina Devekuša, šćepa kljusinu i Carevića, pa iznese na onu veliku stijenu. Kad ga iznese na stijenu, zaklikta, pa probuši trbuh konju, a Carević skoči pa se zakrivi. Devekuša se prepade pa uteče, a Carević osta na stijeni.

– Vidiš li šta oko sebe? – zapita ga Hambaša.

– Vidim nekakvo veliko sjajno kamenje, nego ako za Boga znaš, skidaj me sa ove stijene!

– Ne boj se! Kako sam te lahko tu iznio, još ću te lakše skinuti, no mi bacaj toga kamenja! Carević stade bacati kamenja, a Hambaša kupiti. Kad nakupi pune bisage, opkorači konja, a Careviću reče:

– Ostani ti tu! Naći ćeš još takvijeh mahnitova kao što si ti, što sam ih ja gore poslao.

Kad Hambaša izmače dogledu, pogleda Carević oko stijene, ne bi li mogao kuda sići i nađe više od dvadeset ljuckijeh kostura, sve što su skapali od gladi.

Carević potraži put, traži, traži, nigdje nikakva. Carević se sada nađe u nevolji, pa se u muci i jadu pomoli Bogu. Poslije je toga počeo lutati i došao do jedne stijene, pa pogleda oko sebe, kad spazi s desne strane jednu malu, strmu, usku putanju, pa se obeseli, pomenu Allaha i uputi se njome. Brate, taj ti je put bio težak, bio je, štono riječ, kao Sirat-ćuprija, tanak k’o dlaka a oštar k’o sablja, ama Allah njemu pomaže, a održa ga sevap što ga je počinio, pa srećno pođe putem i dođe na jedno veliko polje. Kad je u polje došao, otpočine i tu dočeka ićindiju, pa se uputi preko polja. U sami akšam stiže pred jedne saraje. Pred njima jedan bradat dedo: brada mu do pasa: ima mu trista godina:

– Akšam hairosun, Dedo! – pozdravi ga Carević.

– Allah raziosun, Careviću! – odgovori mu Dedo.

Carević se začudi oklen ga poznaje.

– E kako ne bi’ znao, kad u ove saraje ne more niko doći nego car, ja carski sin, i to jednom u sto godina. A ko dođe jednaput, more kad god hoće. Sjedi pa se odmori! Znam da si umoran. Tu Carević sjede, a Dedo donese gotovu kahvu, pa popiše i odmoriše se. Po kahvi uljegoše u saraje, te najprije otklanjaše akšam, pa Dedo postavi sofru, te večeraše. Po večeri počnu opet piti kahvu, a Carević ispriča ko je i oklen je i šta je na putu propatio, pa onda zapita Dedu šta je on i odaklen je.

– E to me, sinko, nemoj pitati! Ja sam ovđe sam pa mi je baš milo što si došao ti: da u muhabetu još koji dan ljepše provedemo. Ti ćeš ostati ovđe uza me! Neće ti gore biti no i u baba u Stambolu. Pa ako kad kismet dođe, spremiću te ocu, da ga obeseliš.

Tu je Carević bio u Dede cijelu godinu dana. U Dede svega kao u cara. Ta onakijeh lijepih bašta nema ni u cara. Uza nj je naučio i mandže gotoviti, pa je odamah treći dan odmijenio Dedu. Kroz cijelu godinu nije vidio žive duše, osim Deda i nekakvijeh čudnovatijeh ptica, kojima je po Dedinoj zapovijedi davao nekakva čudnovata žita iz deset zlatnijeh kutija. Pitao bi Dedu, ama je znao da mu neće kazati. Kada je prošla godina dana, spremi se Dedo na put. Pošto otklanjaše sabah i proučiše hair-dovu, izvadi Dedo jedan zlatan sindžir, na njemu sto i jedan ključ, svi ključi od zlata, a u svakome po dva alema, pa ga dade Careviću i reče:

– Evo ti ove ključeve! Ama nemoj često ići u bašču što je pod ovijem najmanjijem ključem, ako i iziđeš, ne silazi na potok!

Prošlo je nekoliko dana otkako je otišao Dedo. Carević je pregledao sve Dedine prostorije koje do tada nije vidio, pa uljeze i u onu bašću. Kad je uljegao u bašču, začudi se. ” Ta nije ovaki ne Džennet” , pomisli sam u sebi. Puna bašča cvijeća. Bože, ne moreš ga se od milina da nagledaš. Pored bašče teče potok. Carević pođe potoku, ali se sjeti šta mu je Dedo rekao, pa se vrati i sjede u jednu sofu, pored jednog velikog busa zambaka.

Taman on sio malo, a dolećeše dvije ptice, kakve nije do tada ni u Dede vidio, pa padoše kraj rijeke. Svukoše sa sebe zlatno perje, pa ostaše dvije lijepe djevojke, kao dvije džennetske hurije. Odmah uljegoše da se okupaju u potoku. Uz kupanje se počeše razgovarati:

– Eto! Da se sada nešto kogod privuče pa da nam ukrade perje, mogao bi nas pohvatati, a nismo ni babu kazale kuda smo otišle, pa nas ne bi mogao ni tražiti.

To čuje Carević pa se privuče kroz cvijeće, ugrabi jedno perje pa reče:

– Ovo je moja, a ti hajde pa kaži ocu da je ova ostala u Dedinim sarajima uz Carevića iz Stambola.

Mlada odleće i javi ocu da je ona druga uz Carevića, a kad to otac ču, umiri se. Ta ne bi je za boljega ni udao! Pošto mlađa odleće, straija se stade uza nj previjati, moliti i zaklinjati da joj dade perje, da i ona ide ocu na blagoslov, pa mu obećavaše da će doći. Carević se ne dade nagovoriti, no je uze za ruku i povede u saraje. Tu je on s njome bio jedan mjesec dana, dok se Dedo vrati s puta. Dođe Dedo s puta, pa čim viđe Carevića, reče:

– Srećan lov! Srećno i čestito! Srećan bio, kad si je ulovio!

Ti je kod Dede prenoćio Carević još jednu noć, a sjutra dovede Dedo dvije deve, pa ih dade njima da na njima odjašu. Pri polasku poljube oni Dedu u ruku, a Dedo im reče:

– Čuvaj to perje, jer ako ga ona ugrabi, otići će ti. Nemoj ga ni spaliti, jer bi onda i ona umrla, jer ga samo njezin otac smije spaliti. Pošto još jednom poljubiše Dedu u ruku, reče nešto Dedo devama i oni otputovaše srećno. Dugo su tako putovali kroz pustinje, sela i varoši, dok najpošlje ne stigoše do Stambola. Kad su bili kod Stambola, nađe Carević jednog derviša, jednu golu fukaru, pa će mu reći:

– Trči Caru na muštuluk! Reci mu da mu ide sin i vodi sultaniju!

Kada je Car od derviša čuo da mu ide sin i vodi sultaniju, veoma se obraduje, te daruje derviša da mu je i dijete nakon djeteta moglo ići na Ćabu. Car naredi te se od veselja opali hiljadu i jedan top. Uto stiže i Carević sa sultanijom u Stambol. Car se još većma obradova kad viđe kako mu je snaha lijepa. Lijepa je bila kao džennetska hurija.

Carević je živio sa svojom sultanijom mirno i zadovoljno, a po Djedovu savjetu ušije joj zlatno perje u zlatnu krpu, pa je tu krpu uvijek nosio pod pazuhom kao hamajliju. Jednom bijaše velika vrućina. Carević legao d amalo prospava, pa onako se prevrćući ispadne mu ona zlatna krpa. Kad to sultanije viđe, žensko k’o žensko, radoznalo da vidi šta je, pa brže-bolje zgrabi krpu. Kad otvori – kad perje! Odmah se obeseli, izvadi perje i obuče se. Ptica, ptica! Niko ne bi ni pomislio da je to ona sultanija. Kada se Carević probudio, kucnu ona kljunom na džam od pendžera, pa mu reče:

– Ako češ me tražiti, traži me preko Zabiruru-Hazama u Hintu!

To reče pa odleće.

Carević viđe šta bi, ali se nije nikako mogao pomoći. Misli se, misli, šta će od života svoga? Najposlije smisli da ide onijem istim putem Dedi pa zamoli izun od baba. Car je sina dugo odvraćao i razbijao, ali ga nije nikako mogao razbiti pa mu dade izun i hair-dovu. Carević uzme opet lađu, ali mnogo veću i jaču, pa se krenu hairli na put. Išli su dugo, dugo po moru, dok stignu kod onog ostrva kod koga se prva lađa razbila. Tu pritjeraju lađu na kraj, a Carević iziđe, oprosti se s družinom i okrenu sam u dobri čas. Čudo je golemo, kome Allah pomaže: pređe pustinju a i ne umori se, dođe na ono polje, a nigdje ni jednog sršljena. Tu otklanja podne, pa se uputi u grad. Taman on u grad, a telal viče: ” Ko će uzesti Hambašinu kćer, daće mu Hambaša hiljadu i jedan dukat?” Carević je imao sada para. Nije mu bilo nevolje ići. Ama, on ima drugog uzroka što ide pa se javi telalu, a telal ga dovede Hambaši. Hambaša ne pozna Carevića. Lijepo ga dočeka, vjenča ga sa svojom kćeri i dade mu hiljadu i jedan dukat. Treće jutro pođu oni, kao i prije, u šetnju. Kad dođu do one stijene, zapovjedi Hambaša da zakolje konja. On se ustezao, kao da ga ne poznaje, ali kad Hambaša reče po drugi put, zakla konja pa izvadi drob i zavuče se u trbuh, isto kao i prvi put. Hambaša zašije kljusinu, zviznu na onu košćurinu, a doleti ptica Devekuša pa odnese Carevića na stijenu, provali kljunom trbuh, a Carević iskoči, ptica se prepade, pa uteče.

– Vidiš li oko sebe? – upita Hambaša.

– Vidim nekakvo kamenje sjajno. Ama ti ga više neću bacati – odgovori Carević pa zakotura dvije velike stijene na Hambašu. Hambaša bježao, ali ga jedna stijena stiže i vaskolika satre. Ama nema ti druge! Ko zlo radi i dočeka ga. Ne more drukčije obići. Carević sada zahvali Bogu, otklanja podne pa se uputi onom uskom putanjom.

Kad je došao pred Dedine saraje, nazvao Boga, Dedo mu ga prihvati i odmah zapita:

– Zar ti je utekla sultanija?

– Jest – odgovori Carević – pa sam došao do tebe da mi pomogneš da je nađem.

– A oklen ću ti je naći, kad ne znam ni oklen je?

– Znam ja – odgovori Carević. – Kad je otišla, kazala mi je da ću je naći preko Zabiruri-Hazama u Hintu.

– E dobro! – reče Dedo. – Ovdje ćemo prenoćiti, a ujutru ću ti dati jednog pratioca.

Tu su oni, džanum-benum, prenoćili, a bilo im je lijepo, kan’ti u Deda u sarajima! Ujutru urani Carević i pođe na put. Kad je krenuo, donese Dedo jednu pticu, pa je pušta i reče mu:

– Hajde za ovom pticom, pa gdje te ona ostavi, ono ti je preko Zabiruri-Hazama u Hintu! Nije ovo ni Dedo dobro izgovorio, kad se Carević – Allahu kudretile! – pretvori u pticu i poleće za onom drugom pticom. Nijesu, da rečeš, mnogo ni letili, ama su letili brzo i mnogo su preletili: sedam gora i sedam mora, dok dolećeše u jednu veliku varoš. Tica što je pred Carevićem letila pade na polje pokraj varoši, a Carević za njom, ali čim pade na zemlju, stvori se čovjekom kao i ostali ljudi.

Toga istog dana sastale se u sarajima one dvije sestre, pa od đavoluka počele bacati grah da vide gdje je sultanijin dragi. Taman one razbacaše grah, a otac im bahnu na vrata, a one brže-bolje grah pokriše boščom pa se ušeprtljaše.

– Šta je, šta? – upita otac.- Nije ništa – odgovori starija.

– Ne more bit’ da nema ništa!

– Evo bacale u grah – odgovori mlađa – da vidimo gdje je sada njezin dragi Carević.

– Manite se šejtanluka – odvrati otac.

Ali kao da je i on nešto predosjetio, posla dvije – tri sluge da traže jabandžiju, pa ako ga nađu, da mu ga dovedu. Nijesu sluge dugo tražile, kad nađoše Carevića gdje nevješt tumara po gradu. Odmah ga zovnu i dovedu pred Šaha. Kad je Carević došeo pred Šaha i nazvao selam, dočeka ga on što more bolje i zapita ga ko je i oklen je. Carević mu sve po redu kaza, a najposlije mu reče radi čega je došao. Kad to ču Šah, zovnu stariju kćer, pa reče:

– Je li ovo tvoja žena?

– Jest – odgovori Carević, pa pane na koljena pred Šaha i počne ga moliti i zaklinjati da mu je dade.

– Ne boj se – reče mu Šah. – Ta kome bi je boljemu mogao dati?!

Tu je Carević ostao tri dana, dok je Šah kćer opremio i veselje učinio. Naposljetku zovnu Carevića Šah, pa spali perje svoje kćeri na vatri!

– Eto! – reče – sada se nemoj bojati da će ti uteći! – pa mu dade kćer i dosta ljudi da ga prate u Stambol.

U Stambolu Car učini veliko veselje, a Carević je po smrti očevoj sjeo na taht očev i vladao sa svojom sultanijom i lijepo živio. Uvijek je fukari dijelio i haire činio.

Ako je živ, dobro mu je i danas, a ako je umro, mutlak nije mu ni na Onome svijetu gore, jer se dosta napatio i dosta haira učinio.

Kako riješiti rat u Siriji i Iraku.

Teško, situacija je naravno vrlo komplikovana , ali i nije.

Problem su različiti interesi drugih a koji su usmjereni ne samo na te dvije zemlje nego i na jednu treću – Tursku.

Putin je u huji i rekao zašto i njima smeta Turska- radi islamizacije.

Na kraju, zašto bi smetala jedna islamska država poput Turske? Zato jer ne bi igrala za druge, kao ni do sada, a potpomogla bi i ohrabrila druge muslimanske zemlje da krenu njenim putem, što je i trebalo da bude sa Egiptom, pa onda i Sirijom….desilo se šta se desilo.

Tako oslobođene islamske zemlje bi svakako postale neovisne od svojih sadašnjih zapadnih država sa kojima su još uvijek u kolonijalnom odnosu…..ali to je poznato…..nego rješenje rata…

 

Znači treba uništiti ISIL, to je svima zajednički neprijatelj.

Problem je ko će ga uništiti. Samim bombardovanjem se neće uništiti , sve dok vojna čizma ne zauzme teritorije ISISa , a tu je problem, jer…

Turska i KSA ne žele da kopneno učestvuju, što je razumljivo…

Iran, Asad i šijski dio Iraka, također je neprihvatljivo reješenje , jer se radi o sunijskim dijelovima Iraka i Sirije, zato bi ovi, kao šijje, bili dočekani kao novi agresori.

Izmeđuostalog, radi šijskih zločina, sunijski dio Iraka i jeste prihvatio ISIS i stao uz njih, ne dakle što ih voli, nego što je u njemu vidio snagu koja će ih osloboditi od šijskog terora.

Eh, tu je rješenje.

Znači sunijska plemena iz sjevernog Iraka, kao i snage opozicije u Siriji, su jedina snaga koja može i treba da uništi ISIS.

Sirijska opozicija se svakako bori protiv ISISa od samog početka, ISISove teritorije u Siriji su većinom preotete teritorije koje je oslobodila sirijska opozicija od Asada, jer su ovi išli za njima i otimali im teritorije dok se upošte nisu ili jesu ali beznačajno borili protiv Asada ( govorim o ISISu)

Sirijsku opoziciju naoružavaju i zapad i KSA , Turska.

Sad je problem što se , osim sa ISISom , sirijska opozicija bori i protiv Asada, poprilično uspješno, i zbog toga su većina ruskih avionskih napada usmjerena na bombardovanje sirijske opozicije a ne ISISa , kako to rusi žele prikazati u medijima.

Znači treba ruse odmaketi od sirijske opozicije, da bi se mogla boriti protiv ISISa.

 

U Iraku je problem sa sunijskim plemenima, a koja su itekako sposobna za borbu protiv ISISa u čijim se redovima sada bore ( priznanje bivšeg CIA-inog direktora u intervjuu koji sam neku noć gledao). Taj problem je sljedeći; naime, oni ne vjeruju zapadu više, jer ih je zapad već jednom izdao i slagao kada im je bilo obećano da će imati značajnu ulogu u Iračkoj vladi i parlamentu, znači općenito u političkom životu Iraka.

Desilo se da je zapad prepustio šijama – Iranu, da preuzmu sve u svoje ruke, protjeraju sunuje iz političkog života Iraka i krenu sa masovnim terorom nad sunijama, od otmica, ubistava, silovanja i svake vrste zločina. Zbog toga su ovi i dočekali ISIS kao neki vid nade.

Znači, treba sunijskim plemenima iz Iraka, garantovati da će zauzeti svoje mjesto u političkom, ekonomskom, vojnom i svakom drugom životu Iraka.

Eh sad, problem je tu što im to treba garantovati Iran, jer šijska populacija u Iraku je danas smao marioneta Irana, Iran je pravu upravitelj Iraka i iračke vlade.

Tu je sad, opet problem, jer su odnosi između Turske, KSA i zapada sa Iranom nikakvi.

 

Da sam na mjestu zapada, Turske, KSA i drugih, snažno bih podržao opoziciju u Siriji,  a sa druge strane politički tražio rješenje za pitanje iračkih sunijskih plemena tj. njihovo uključenje u politiku Iraka , za borbu protiv ISISa

 

Također, stvaranje nekih mini državice ne dolazi u obzir, niti to žele “veliki” igrači Iran, Turska, KSA….samo vratiti Siriju u svoje a Irak u svoje granice…to je čak rekao i ovaj bivši CIA-in direktor, jedan od direktora za nešto bla bla bla….

u prilog jedna mapa koja pokazuje sve laži Putina i rusofila..

 

Znači, strava i užas!!!

Pa ljudi moji, vi žene ste fakat blentave skroz na skroz!

Neki dan, nako izbliza ugledam neku žensku….

Jarrrrraaaaneee, kad sam ja vidio na njoj , kolko ima onog pudera natrackanog :O …odma sam se smrzo….ono…jeza me neka uzela…

Odma mi kroz glavu prođoše horor filmovi , i zamišljam scenu kako joj poćinje otpadat taj puder sa kože, a sa njim i koža, i onda ono obrazi, meso se vidi i krv i to…ono fuj baš fuj fuj fuj …

Fakat ne kontam što će vam to bolan?!

Inače to tol’kačko šminjkanje… k ćemu ?

 

Lakira gospoja nokte! ..haj ok to može i proć nekad…ako je ono umjereno…al …..šta imaš lakirat nokte na NOGAMA!!!!???

To ne kontam…šta imaš et’ to lakira?t…šta? …….to hoćeš da ti noga bude ko ruka…jel? ….ne znam fakat…štaš, hoš nekom nogu turit mjesto ruke?…ne razumijem….

I pazi haj lakirala nego i pustila bolan nokte!!!!

 

Danas jedna radna kolegica tako dođe, zato i pišem , znači pustila nokte..ono, jedno 1 cm ‘nači iza mesa duže….ušpicila ih….ko kandže jarrane

I još ih nalakirala nešto ..haj to…

I sad….kontam da je pitam… ma neču, naljutiće se…

Al opet je upitam reko : “Kako bona možeš radit s tim noktima tako”

Ona se smije nako veli ono heheee , ” pa vidiš da mogu”

Heheee, mislim se ja, reko..”ma pit’o bi ja tebe nešto drugo al neću , naljutićeš se”

Veli ona: “ma pitaj neću!”

Haj ako nećeš kontam , reko’ : “Kako pereš gujcu s takvim noktima?”

Ništa nije rekla nit objasnila, a osmjeh je postao gorči …

Mislim, hallloooo ba, šta ti nokti , ti nešto nokti cccc

 

😛

 

editujem : znači, ima ajedna, ono, ima normalne usne, al ona CRTA NEČIM, JA NE ZNAM JEL KARMINOM IL JE NEKA OLOVKA, ONU GORNJU USNU ONO DIGNE JE DO HAMAN NOSA DA BI JOJ IZGLEDALE KAO DA SU ONO NAPRĐENE , PARDON, NAPUĆENE…ZNAČI FUJ!

Gledam one dede u džamiji, i naumpade mi ..

Muškarci sa godinama upadnu u jedan problem…prostata.

Popusti i onda imaš belaj, vele vazda curi i kad treba i kad ne treba.

Poznato je u islamu da je mokraća nečista i da je strogo propisano čuvanje od nje, tj. čišćenje ….

Ljudi sa problemom prostate tako imaju problem, da ne mogu čuvati abdest, ali je zato propisan tzv. sahibi uzur …ja sam to čitao a i sad kažem nekad kao sahi bihuzur 🙂 ( ko razumije ove pojmove biće mu jasnije)

Dakle ko ima taj problem, on treba da uzme abdest za svaki namaz i da spolni organ zamota u neku maramicu, krpicu ili slično…znači takav je propis.

Al kontam nešto…

Za vrijeme ashaba, oni nisu nosili gaće. To nije bio dio odjeće, a poznato je iz predaja da , oni koji su bili siromašniji i nosili izderanu odjeću da im se znalo u namazu otkriti stidni dio tijela, pa je zato propisano da su zadnji saffovi žena bolje nego prvi, jer one prve mogu ugledati nešto što ne bi trebalo..

Znači ta krpica oko organa treba da spriječi u slučaju izlaska mokraće, njen dodir sa odjećom a kako bi odjeća bila čista i tako onda i ispunjen uslov čistoće za namaz. Kod njih bi znači odmah došlo do dodira sa tom odjećom.

Mi sad nosimo gaće , i ako nekom sa problemom prostate i izađe mokraća, ona neće dodirnuti odjeću, tu vanjsku, nego gaće.

Gaće ustvari obnašaju funkciju te krpice koja se stavljala ranije.

Pitamse nako, jesu li onda danas samo dovoljne gaće a da se ne stavlja i krpica…

 

Nako kontam..ko zna, more bit bidne i trebalo…neuzubillah

piše mi se nešto svašta oko ovih zbivanja ovih dana, od ubistva, do toga šta su i ko su vehabije, ko su isisovci, ko su obavještajci, o medijskoobavještajnoj hajci susjeda nam i njihovih cukica u BiH u službi velikosrpskihhrvatskih polikita itd. itd. ..al neči ništa o tome, dosta na fejsu …nego jedna druga stvar mi naumpala…

 

Kada je Poslanik a.s. učinio hidžru, poznato je da je kod njega bilo nekih stvari a koje su mekkanski mušrici-mnogobošci, ostavljali njemu na čuvanje!!!

Znači njegovi najljući oponenti, njegovi mučitelji i tlačitelji, ljudi koji su priželjkivali i pripremali njegovu smrt, njegovi neprijatelji, su toliko povjerenje imali u njega a.s. da su znali da su njihove stvari potpuno potpuno sigurne u rukama Muhammeda a.s.!

Bez obzira na sve ovo rečeno, da su ga mrzli i bili u do tada psihološkom, ekonomskom, medijskom i drugim specijalnim ratovima sa njim, znali su da im on a.s. neče učiniti nepravdu, da neće iznevjeriti emanet, da neće od njih njihove stvari prisvojiti, ukrasti, pronevjeriti.

 

Zamislite situaciju da su u ratu npr. naši neprijatelji , bez obzira na rat i sve ostalo, imali toliko povjerenje u nas da nam povjeravju neke stvari na emanet.

Ok, situacije jeste malo ekstremnija nego tada, ali suštinski se radi o tome da mi sami moramo još mnogo poraditi na nama i našem islamu.

Zbog takvih ljudi, cijeli narodi su primali islam kada bi vidjeli pravdu i poštenje kod muslimana.

Ima i danas sličnih slučajeva, nema da nema, ali sve je to još uvijek slabo.

 

I da, islam se nikada nije širio sabljom, nego snagom ideje i dobrote, jer istina uvijek prevlada neistinu.

 

Zbog tih ljudskih kvaliteta i dobrote, Muhammed a.s. i jeste imao nadimak el-Emin – povjerljivi.

 

Ebu Hurejre r.a. veli da je Muhammed a.s. rekao:

“Najbolji posao poslije vjerovanja u Allaha je lijepim ponašanjem i postupkom doprinjeti da nas ljudi u ime Allaha zavole.”
(Taberani; – hasen)

 

Neke stvari ne mogu stojati u mjestu, a da to ne predstavlja koračanje unazad, propadanje, zaostajanje….

Tako je i sa znanjem…

Čovjek se ne može zadovoljiti sa onim što zna u jednom momentu, čak ako bi to znanje bilo i veliko, ukoliko stalno i iznova zo znanje ne nadograđuje, ono će postajati sve manje, jer će ga vrijeme preteći, a on će ostati u ustajaloj bari…

Nedavno sam čitao i jedan intervju , sa kojim se slažem, da muslimani, zadnjih jedno 200g. nazaduju, a to je otprilike i vrjeme kada postaju kolonije zapada, zbog toga što ne napreduju u novim znanjima, ne analiziraju stanje, ne čitaju, ne predvode knjige, malo se i piše, a ono što se i piše najvećim dijelom su analize ili komentari već davno napisanih djela od prije 1000 i više godina.

Razlozi ovoga su mnogi, pa i ta politika zapada koju je vodio prema kolonijama a kojoj je cilj bio naravno da taj kolonizirani narod ne napreduje, jer stoka bez razuma je uvijek najposlušnija…

Ali ja opet velim, nije to opravdanje…recimo danas..kada postoji određena sloboda u pojedinim djelovima ummeta, opet se isto dešava…samo se vrti u krug…

Kod nas je npr. poslije rata otštampano što prevoda a što tek napisanih knjiga, ali se sve može svesti na par tema…tako imamo stotine knjiga o nekoj temi,a dok su neke oblasti potpuno ili skoro sasvim zanemarene…da ne govorim o tome da je jako malo nekog novog pristupa temama u kojem bi bile uključene savremene metode i saznanja iz oblasti kojom se te teme bave….

Ima i pozitivnih primjera ali su oni toliko malobrojni da je njihov uticaj zaemariv.

 

Znači, jedna učmalost i ustajalost, baruština, nema novih razmišljanja i promišljanja a time nema ni kvalitetnih rješenja i akcija.

Sva ta ustajalost dovodi do jedne mentalne zakržljalosti, pa onda nije ni čudno što se neke rigidne ideje lahko “primaju” u te mozgove , koji su nesposobni da promišljaju i daju nove ideje…a ako ne ide naprijed, onda kako sam i rekao – padaš, gubiš se u vremenu i prostoru…

To je baš kao i voda…uvijek mora doticati svježa sa izvora da bi bila pitka, čista i pogodna za život i ljude…uprotivnom , postaće baruština i na kraju ispariti…

 

“biće posluženi pićem – iz izvora koji će stalno teći

bistrim i prijatnim onima koji budu pili,

od njega neće glava boljeti i od njega se neće pamet gubiti.”

(Es-Saffat 45-47)

 

I jah, uspijeh i napredak islamske civilizacije je, izmeđuostalog, bio zasnovan upravo na NOVIM znanjima koja su muslimani usvajali od svih civilizacija koje su ušle pod njeno okrilje, od indijske, perzijske, grčke, pa i onih manjih naroda..islam to ništa nije a prima vista odbacivao, kao što to neki rade danas, nego je usvajao, prilagođđavao, nadograđivao i svemu davao svoj pečat…rezultat je civilizacija koja je bila grandiozna i po mnogima , od svih , najnaprednija, zbog toge je i postigla najbrži rast od svih poznatih….

 

‘nako kontam..da sam mogao birati,vjerovatno bih izabrao da živim u vrijeme procvata Andaluzije .. 🙂

 

Ono ti bio jedan majstor pa imao jedno dijete za šegrta, pa bi s njime češće odlazio u goru po drva; te jednoč bavrljajuć’ i tumarajuć’ gorom nađi majstor u zemlji otvorena vrata, ali ne smjede unić’ , nego rekne djetetu:

 

– Hajde, slugo, pa što dobijemo, popole ćemo.

 

Dijete k’o dijete, mlado pa ludo, jedva dočeka i uniđe u zemlju te tapaj, te tapaj pa onom debelom mraku. Uneke natapa na veliki podrum. Kad ono tamo, al’ u njemu tri hrpe blaga kao žarko sunce. Na jednoj hrpi sjedi or’o, sur i golem, a na drugoj se savila šarena guja od tri glave, a na trećoj čući đavo, pa iskesio zube na dijete…

 

Al’ dijete junačkog srca, poteci za jednu kamaru – ne da se odnijeti; poteci za drugu, ne da se odnijeti; poteci za treću ne da se ni ova odnijeti. Ništa ono tu ne mogne odnijeti već samo jednu kutiju, koju metne u njedra, al’ dok spremi kutiju u njedra, duhnu vjetar i zanese dijete na kamenje, u pustu i gustu šumu, nigdje ptice, nigdje kuće ni kućišta. Onda ono dijete pođe te tuc amo, tuc tamo, klim amo, klim tamo, dok ne isklima nekako iz one šume i dođe k moru.

Došavši do mora, ugleda s onu stranu jedan grad. Što će jadan kad, eto, ne može prijeć’. Misli se mali i misli i sve mislio na jednu smislio, pa sabra nešto drva što ga mogu nositi te načini splav. Dogradiv’ splav, sjedne na splav pa vozi, vozi, te pređe nekako preko mora u onaj grad:

 

– Kuda ću sada, tugo moja, kad u gradu poznanika, a ni svoga nemam? – rekne mali, pa se opet zamislio, pa najposlije otiđe u jedan han, te se najmi u handžije da mu cijepa drva, a on mu dadne ručak i večeru. Kad je bilo drugi dan, rekne mu handžija:

 

– Eto sam ti dao ručak i večeru, hajde gledaj otiđi negdje na drugo mjesto, meni više ne trebaš.

 

Ode ono dijete u čaršiju i prisloni se na jedan dućan, a gazda ga onog dućana upita:

 

– Šta ćeš, dijete?

 

A dijete mu odgovori:

 

– Hoću, gazda, da mi dadeš štogod para da večeram, jer sam ljutito izgladnjeo.

 

Bio gazda srca milostiva, pa mu dade za dvije večere:

 

– Naj, dijete, pa večeraj.

 

Dijete otrči, pa kad potroši novce, dođe opet pred onaj dućan, i tako tri večeri ustopice. Kad bilo treću večer, rekne mu gazda:

 

– Hajde, sinko, traži neka ti ko drugi da, ja ti ne mogu više dati.

 

Začuv’ ovo dijete, vrati se natrag u han.

Misli se misli, šta li će ručat, šta li će večerat, te tragajuć’ i pipljujući po sobi, napipa nekako u njedrima kutiju, otvori ju, a u kutiji devet čiraka. Onda dijete pomisli: ” Eh, da mi je devet svijeća da usadim u ovih devet čiraka, pa neka gori.”

 

Dosjeti se mali te ode jednom gospodaru, pa mu se moli:

 

– Daj mi, gospodaru, devet para, poslužiću te devet dana.

 

Doslužio gospodara, uze za ono devet para, devet svijeća u ono devet čiraka, pa kad užeže svijeće, al’ evo ti devet djevojaka na vratima. To devet djevojaka pjevalo, kucalo i igralo do pola noći. Pošto pola noći bi, a svaka potegnu po jednu kesu novaca i dade mu je govoreći:

 

– Naj ti, gospodaru, da imaš štogod za trošak – i odoše.

 

Kad bi sutradan uveče, rekne dijete handžiji da mu spremi bogatu večeru. Handžija se nasmija pa rekne malomu:

 

– Nemaš ti novaca da namiriš dobru večeru.

 

A dijete mu odgovori:

 

– Mogu ja svojim novcima poplatiti ovu zgradu gdje ja sjedim – pa mu pokaza onih devet kesa blaga. Onda se handžija čudom začudio:

 

– Moj sinak dragi, otkud tebi toliki novci kad ti nijesi imao ništa. Da nijesi te novce pokrao, pa da ne bude za moju glavu zapelo?

 

Čuvši ovo, dijete uze se handžiji klet:

 

– Očinjeg mi vida, nijesam ja tih novaca pokro, već Bog mi ih dao. Al’ mi dođi večeras i donesi devet svijeća te posjedi kod mene pa ćeš i ti vidjet’ što vidio nijesi.

Na to handžija bio gotov, pa donese devet svijeća i donese dobru večeru te sjedne do njega, pa gleda šta će biti. Mali, dok spucka večeru, ta i užeže onih devet svijeća u devet čiraka i namah dođe devet djevojaka te pjevale, kucale i igrale do pola noći, a svaka, kad pođe, dadne mu i opet kesu blaga. I tako bilo svaku noć. Mali se vrlo obogati, pa zakupi pola toga grada.

 

To se čudo nadaleko čulo, pa začuje car i njegova kćerka u Stambolu pa ga dobave sebi. Kad ga dovedoše pred cara, zapitaće ga on:

 

– Šta u tebe to ima pa u tebe dolaze devet djevojaka koje te blagom darivaju?

 

Onda mali odgovori:

 

– Čekaj, care, dok smrkne, pa ću ti pokazati šta imam.

 

Kad se smračilo, dođe car i njegova kći, a s njom i mnogo stambulskih gospođa, pa će gledat čudo neviđeno. Dok posjedaše, užeže mali svijeće, i namah se pokazaše djevojke te pjevale, kucale i igrale sve do pola noći, a kad bilo pola noći i one uzele odlazit’ , svaka gosta kesom blaga darivala. To se caru vrlo mililo, pa smisli oteti kutiju od djeteta.

 

Drugu večer skupi oko sebe stambulsku gospodu da pođe u zgradu gdje je mali sa svojim čiracima bio. Kada car i sva gospoda posjedaše u dušeke, užeže mali devet svijeća, al’ dok užeže, usta trka, usta zvrka, a umjesto djevojaka izleti devet Arapa, svaki nosi gluhu topuzinu, te udri po caru i stambolskoj gospodi. Usta jauk stambolske gospode, a kad caru dotužila topuzina, uzme moliti dijete da ga oslobodi Arapa, a da mu već neće otimati kutije. Onda mali udunu svijeću, a Arapa namah nestade.

 

Otalen se mali vrati u onaj svoj grad na moru, pa i danas je živ, ako nije umro.

Jednom bio car i imao četiri sina. Podstarost oslipi i nikako ne mogne oči izvidati. Nikakav lik ni likarija ne pomaže. I bi kaharan kako će tako živiti bez očinjeg vida. Helem, jedne noći usni da mu reče tajni glas: ” Namaži oči mašću crne lisice i progledaćeš!”

 

Kad se car sutradan zbudi, pripovidi san svojim sinovima, a ovi rekoše da će oni u lov na crnu lisicu. Kako rekoše,tako i učiniše: naoružaše se i pođu u lov. Tako ih šumska stazica dovede do ovelika brda. Tuj stadoše i rekoše se rastati i krenuti svak na jednu stranu svita, a sedmi dan se opet sastati. Tako i bi. Ode svaki svojim putem, a najmlađi će u veliku goru. Tude i ne lovio dugo, kadli opazi crnu lisicu, zapne strilu (onda još nije bilo pušaka), odapne i ubi je. Beli se carević plaho poveseli, pa natovariv lisicu pođe na misto gdje bijahu učinili ročište.

 

On tamo, a i sedmi dan na osvitku. Čas po čas, skupe se i braća, ali ni u koga crne lisice, doli u najmlađega. Tuj su počivali i hladovali, pa hladujući ožednjeli, a nigdje ni kapi vode. Traži oni amo, traži tamo, beli čuju negdje u megari gdje voda šumi. Al’ da! Ko će do nje?! Misle, i smisle da pojase odmotaju, jedan za drugi svežu, onda ispletu od granja koš i privežu ga za pojase. Ko će u košu da donese vode van najmlađi brat. Ugovore znak da će ovi za pojase potegnuti kad nagrabi vode, a da će ga onda braća izvući.

 

Side, dakle, najmlađi u koš, a braća ga spustiše. Tako dođe do dna, al’ tu još ne bi vode, ven ju čuje negdje još niže. Tuj stane na suho i pogleda preda se, al’ ima šta i vidjeti: lipa, prelipa divojka sidi u odaji kraj zlatna đerđefa, a ovaj sam od sebe veze zlatno vezivo.

 

To baš carević još nikad nije vidio, pa se plaho začudi i reče:

 

– U mene je gorika na bilome svitu zor najstariji brat, bi li ti tila poći za njega?

 

– Bome bi, veli divojka, samo me gorika odvedi.

 

Carević ju posadi u koš, povuče za pojas, a braća diž, diž i izvade lipoticu divojku.

 

– Ova je taman za mene, veli najstariji brat i opet spuste koš u megaru.

 

Pođe carević dalje i dođe u drugu odaju. On tamo, a i tu divojka lipa i prilipa: daj dva oka da je se nagledaju. Kraj nje zlatan stan, sam radi i tka zlatno platno. Gleda ju carević. gleda, pa joj veli:

 

– A Boga ti, lipa divojko, u mene je na bilom svitu drugi brat – ama pristao i zor-momak, bi li ti pošla za njega?

 

– A zašto ne bih, veli divojka, samo ako me na gornji svit odvedeš.

 

Spremi carević i nju, potegne za pojas, a braća diž, diž i izvuku divojku.

 

– Aha – veli drugi brat, ova je za mene – pa opet spistiše koš u megaru.

 

Ide carević dalje u treću odaju, a i tu sjedi divojka da je se sit nagledati ne možeš. Kraj nje zlatan mlin, sam se okreće, a iz njega zlatno mlivo sipa. I njoj će carević_

 

– U mene je na gornjem svitu brat, zor i pristao momak, ele, bi li pošla za njega?

 

– E bi, veli ona, ako me na gornji svit izvedeš.

 

Sjedne carević i nju u koš, povuče za pojas, a braća vuci, vuci, pa i nju izvukoše.

 

– Baš je ova za mene – veli treći brat i opet spustiše koš u megaru.

 

Uđe carević u četvrtu odaju, a u njoj sjedi divojka, čini mu se najlipša od sviju, ama jedina na svitu. Njoj u ruci šiba sa crnjenim krajem. Gleda je carević, gleda i gledajući je srce ga zaboljelo, pa joj veli:

 

– Evo me, divojko, ti si najlipša od sviju, vidi me, i bi li pošla za meneka?

 

A divojka se nasmija, i reče:

 

– Valaj bi, mlado momče, i odsrca bi pošla.

 

To bi careviću mimo sve milo, posadi je u koš, a ona mu reče:

 

– Evo ti šibe. Ako budeš trebao ja jela, ja pila. udari ovim krajem i doći će ti Arapin i poslužiće te. Ako ti budeš trebao ja muzike, ja ine razblude, udari crnjenim krajem i imaćeš šta želiš. Kad ti se prostre sofra, bježaće mimo tebe dva ovna: crni i bili. Gledaj da dobro uvarišeš i uzjašeš na biloga, te će te odnit na gornji svit. Uvarišeš li na crnoga, odniće te sedam katova u mrkli vilajet.

 

Kad ona to reče, potegne carević za pojas, a braća diž’ , pa diž’ , te izvuku divojku na bili svit. Kad ju izvukli, spreme crnu lisicu u torbu, a divojke povedu sa sobom i vrate se kući. Kad dođu kući, kažu babi da im se brat negdje izgubio i kad ga nikako nijesu mogli naći, da se, eto, bez njega vratiše. I car se, kukavac, rasplače. Bilo mu plaho žao za mjezimčetom i reče:

 

– A što će mi vid, kad ne mogu veselje viditi!

 

Helem mu sinovi namažu oči mašću od crne lisice i on progleda. Beli ostao najmlađi brat u megari, pa čekaj, čekaj hoće li mu braća koš spustiti. Sve misli: ” Ta, braća su mi, neće imati duše da me ovđeka, kukavca, ostave.” Pa kad ih za dulje ne bi, opet pomisli: ” Ako nemaš krvnika, mati ti ga je rodila” – i siđe u odaju gdi je njegova divojka sidila, siđe na onaj isti dušek i briznu u plač.

 

Ali nema fajde, izglednio i ožednio, kukavac, pa uzme šibu što mu je njegova divojka dala, udari njome, šreda nj dođe Arapin, dade mu selam i pita šta želi jesti. Ovaj kaže to i to jesti, a to i to opet piti. Arap otiđe i ukratko se vrne sa punom sofrom mirisavih sahana.

 

On za sofru, a preda nj dva ovna: crn i bio. Pa sve lete ispred njega, jedan mimo drugoga.

Carević ustane i pogleda kako će na biloga uvarisati, ali čim se na njega zatrči, eto crnoga, pa tako opet. Pa kad vidi da nikako ne može na biloga uvarisati, opet side za sofru. Kad je carević poručao, nestane ovnova, a i sofre.

 

Ostane sam u megari, sve misli što će i kako li će, sve misli i do akšama ništa ne smisli. Kad bi o akšamu, udari opet šibom, i opet dođe onaj Arap, a carević mu reče:

 

– Donesi mi to i to da izijem, a opet to i to da popijem.

 

Tako i bi. Namisti Arapin sofru, i kad carević za nju side, eto opet ovnova, pa sve leti jedan mimo drugoga. ” E, misli carević, zažmiriću očima, pa na koga uvarisao – uvarisao!” Tako i bi. Carević zažme očima, uzjaše na ovna, pa kad pogleda, nađe se, žalosna mu majka, na crnom, gdje ga nosi u mrkli vilajet.

 

Došavši na sedam kata u nizinu, spusti ga ovaj, a on se nađe u novu svitu.

 

Šta će sad, kamo li će?

 

Ide i ide i putem dođe do jezera. Kraj jezera drvo veliko, koliko ga na gornjem svitu nikad vidio nije. Kako je umoran bio, leže i zaspe. Jedva ga prvi san obladao, kadli čuje više sebe pisku. Otvori oči, a nad njim ovolika tičad, pružila glave k jezeru i pište. Ali iz jezera šumi šum i huči huka, a eto zmaja te otvorio ralje na tičad, da ih proždre. To opazi carević, pa skoči na noge, maši se sabljetine i odsiče zmaju glavu. Kako mu je glavu odsiko, sruši se od muke i zaspe.

 

Kad se probudi, al’ nad njim raširila krila tica kao kuća velika, pa ga od sunca čuva i progovori mu:

 

– Ti si moju dicu izbavio od zmaja koji mi ih svake godine proždire. Ja ću tebi za hator što mogu i što ustrebaš.

 

– Ne trebam ništa, kaže carević, nego me odnesi gori na bili svit.

 

– To ću teško moći, veli tica, nu me poslušaj što ti kažem, a ja ću gledati da te odnesem. Ovdje nedaleko od jezera ima begov konak i u njem beg. Otiđi ti onom begu i zatraži od njega tri tovara hljeba, tri tovara mesa i tri tovara vode. Kad to budeš imao, moći ću te ponijeti. Ali kad dođeš k begu i sjedneš za sofru, gledaj da prvi metneš zalogaj u usta, jer onda će ti morati dati što zatražiš. Ako on prvi metne, neće ti ništa dati. Carević se odmah spremi na put u begov konak. Beg ga lipo primi i pozdravi se s njime. Kad sjeli za sofru i donili sluge prvi sahan, maši se carević za komad i pojede ga, a za njim beg. Sad reče carević:

 

– Došao sam k tebi, beže, da mi dadeš tri tovara hljeba, tri tovara mesa i tri tovara vode.

 

– Jer si se prvi za sahanom mašio – reče beg – moram ti dati.

 

Tako rekav’ , spremi devet konja, i na njima espap, pa ih dade careviću. Ovaj ih dovede do jezera, razredi hljebove u vreće, a meso onako obisi, a vodu u mišine. Sad mu reče tica:

 

– Jedan tovar hljeba, jedan mesa, a jedan vode ostavićemo mojoj dici, a preostalo obisi o mene, pa kad pisnem, ti mi daj od svakoga po tovar.

 

Carević natovari ticu, a ona se digne, pa leti, i u neke pisne. Carević joj baci u kljun tovar hljeba, tovar mesa i tovar vode. Leti tica, leti i kad već bila blizu biloga svita, pisne tica. Carević joj baci u kljun opet tovar hljeba i tovar vode, al0 mu se meso nekako izmakne i ispane. Sad se carević dosjeti svome jadu, zgrabi brže-bolje nož, pa si odreže od svoje noge mehko meso i baci joj u kljun. Tica poznade insansko meso, pa ga ne htjede progutati, već ga turi pod jezik.

 

Tako dođoše i na gornji svit, ali carević ne može da sjaše.

 

– Zašto ne silaziš, šta ti je ? – pita tica.

 

– Prejahao sam se – veli carević.

 

A tica znade što mu je, pa izvadi ispod kljuna meso, metne mu na nogu odakle je odrezao, pa kljunom oko rane takne i rana zaraste.

 

– Sad idi, prijatelju, veli mu tica, svojoj kući, evo ti sa moje glave pero i kad god što ustrebaš, pripali ga, a ja ću doći i od pomoći ti biti.

 

Carević uze pero, pa pođe svojim putem, a tica opet natrag svojim mladim.

 

Carević se vrati u Carigrad, al se ne daje nikom poznati. Ode kujundžibaši i najmi se u njega kao čirak.

 

Čim je tamo došo, začuje da se carev najstariji sin ženi, ali nevista neće da se svede dok joj ne nabavi zlatan đerđef koji sam od sebe zlatno vezivo veze. To caru mučno bilo i on sazove kujundžibašu i zapita ga bi li koji kujundžija umio takav đerdef namistiti. Kujundžibaša propita kujundžije a nikakav se ne smide na takav posao baciti. Samo mu njegov čirak reče:

 

– Zatraži u čestitoga cara dvanaest oka zlata, tri tovara hljeba, tri mesa, tri vode i tri smokava.

 

Tako i bi. Uzme carević ćumura, halata svake ruke i ne dade nikom tom ulicom proći. Onda pripali pero, a eto ti tice i pita:

 

– Šta ćeš?

 

Kaže joj carević neka mu donese onaj zlatni đerdef iz megare, pa joj dade hljeba, mesa, vode i smokava za dicu. Tica ode i donese đerdef. Carević ugaračio lice i ruke, metnuo na glavu staro razdrto škembe od brava: ama pravi pravcati kujundžijin čirak.

 

Sad on zovne kujundžibašu i reče mu neka odnese đerdef carevićevoj nevisti. Tako i bi. Odnese kujundžibaša đerdef, ali mu čirak neće pred carevo lice. Gleda car i čudi se majstorluku, predade ga nevisti, a ona u prvi mah pozna svoj đerdef. Kaže to i drugim sestrama, i one rekoše da ga niko nije donio, osim najmlađega careva sina.

 

Nevista se svede, a sutradan, u petak, pođe carev najstariji sin na điriš. Izašao sav Carigrad da se nagleda careva sina. Ide i kujundžibaša, ali mu čirak ostao kod kuće.

 

Kad kujundžibaša odmaknuo, pripali carević pero, a tica doleti:

 

– Dopremi mi u tu i tu šumu đogata i haljine mavi boje, zlatom vezene.

 

Ode tica po haljine, a carević u šumicu, gdje mu je tica haljine i đogata pripravila.

 

Tudekare svuče svoje čiraške mrljave haljine, obuče nove, uzjaše đogata, pa će i on na điriš. Kako dođe onamo, poviče najstarijem bratu:

 

– Careviću, pobigni mi!

 

Brat mu poleti, a on na svom đogatu za njim, pa kad mu na dohvatu bio, spodbi džilit, i kako ga lahko udario, iz sedla ga izbacio. Zatijem odjaše nevidom u šumicu, obuče opet stare haljine i vrne se u svoj stan.

 

Ne postajalo dugo, al’ eto ti i kujundžibaše, pa će svom čiraku pripovidati:

 

– E, moj sinko, da si na đirišu bio, pa da si vidio kako zor-junak na đogatu dojaši i džilitom carevića iz sedla izbaci. Beli mu je kakav điriš bio.

 

Carević se ništa ne odaje.

 

Opet se ženio carev drugi sin, ali nevista kaže da se ne da s njim svesti dok joj se ne donese zlatan stan, koji zlatnu tkaninu sam od sebe tka. Ne znao car druge, nego opet zovne kujundžibašu i zapita ga eda li bi umio takav stan namistiti. Kujundžibaša reče da ne bi i da će druge majstore pitati. Tako i bi, ali ni jedan majstor ne smio ni započeti takav posao i nijedan ne reče ništa. Samo kujundžibašin čirak ne muči, nego će:

 

– Baš, majstore, idi čestitome caru, zatraži mu četrdeset oka zlata, šest tovara hljeba, šest mesa, šest vode i šest smokava. Neka za dvije hefte ovijem sokakom ne prođe i ako ga ja ne namistim, eto moje glave.

 

Kujundžibaša zatraži u cara što mu je čirak rekao i donese mu sve. Carević se zatvori, kao da bajagi šta radi, pa se ugaračio, a ne pušta mikoga k sebika. Kad je potrajalo neko vrime, pripali pero, tica dođe, a on joj kaže sve što je i kako je, pa nek mu donese iz megare zlatan stan te zlatnu tkaninu koju sam od sebe tka. Dade joj za dicu hljeb, meso, vode i smokve, a tica ode i donese stan.

 

Tako prošle i dvi hefte. Onda uđe majstor i pita da li je stan gotov. Carević mu ga pokaže, ovaj se samo prihvatio za bradu, pa gleda i ne može se dosta načuditi. Ali carević neće sam da nosi stan, već reče kujundžibaši:

 

– Ti si majstor, a ja sam tvoj čirak, pa nosi ti stan.

 

Tako i bi. Majstor odnese stan u saraj, a car se ne može sit nagledati kako lipo tka i dade ga mladoj nevisti. i ova pozna otprve svoj stan i misli da neće biti ni najmlađi carević daleko. Nevistu s drugim carevićem svedu, a drugi dan bi petak i carević pođe na điriš. Izašlo svita da ga ne možeš očima pregledati: mlado i staro. Samo kujundžibašin čirak ne ide. Kad kujundžibaša odmako, pripali čirak pero, tica doleti, a on joj kaže što je i kako je, pa neka mu u šumici spremi dobra vranca i sve crne haljine. Ode i čirak u šumu, preobuče se u crne haljine, uzjaše vranca, pa hajd na điriš.

 

– Careviću, pobigni mi!

 

Biži carević, a čirak za njim: poteci, poreni, dok mu carević na dohvatu bio, spodbi džilit i kako ga je lahko udario, izbaci ga iz sedla, pa ode nevidom natrag u šumicu. Tamo se opet preobuče, metne na sebe stare haljinetine i ode svojoj kući. Malo zatim stigne i kujundžibaša, pa reče:

 

– Moj sinko, da si danaske bio na đirišu, kakva bi junaka na vrancu vidio!

 

Dojezdio ko vila, pa džilitom digo carevića iz sedla i opet odletio ko vila. Mili Bože, zor-junaka, da ha na dunjaluku drugog nema. Čirak muči, ništa se ne odaje.

 

Sad se ženi i treći carev sin, ali mu se nevista ne da svesti dok joj ne donese mlin koji se sam okreće te sam zlatno mlivo melje. Opet zove i pita car kujundžibašu, a on druge majstore, ali ni jedan od njih ne bi toga vrstan. Samo se čirak otčepi i reče:

 

– Zatraži od čestitoga cara šezdeset oka zlata, a hljeba, mesa, vode i smokava sve po šest tovara, a tri hefte neka niko ovuda ne ide.

 

To kujundžibaša dopremi i učini. Carević se zatvori u svoju odaju, prižeže pero, a tica doleti. Kaže on tici sve što je i kako je i zamoli je da mu donese iz megare zlatan mlin, pa joj dade za dicu hljeba, mesa, vode i smokava. Tica ode i donese mlin. Kad bila treća hefta na domaku, ugarači se čirak, razbaca halat i ćumur, taman kao da je dan i noć radio. Eto i kujundžibaše da vidi jel mlin gotov. Čirak mu ga pokaže, a on se ne može dosta nagledati, kako lipo melje te iz njega zlatno mlivo sipa. Spremi čirak mlin, ali sam neće pred cara. Kad li donio kujundžibaša mlin u saraj, ne može se car dosta nagledati kako sam od sebe melje i predade ga nevisti. Pozna ona otprve svoj mlin, pa pomisli da ni mlađi carević nije daleko. Posli toga svedu i ovu nevistu sa trećim carskim sinom. Drugi dan bio petak i carević ode na điriš. Sav se Carigrad slegao da se igre nagleda, a sam čirak ostao kod kuće. I kujundžibaša ode, pa kad je poodmakao, pripali carević pero, a doleti tica. Carević joj kaže što je i kako je da bi mu u šumicu pripremila konja alatasta i crnjene haljine. Ode tica po konja i carević u šumu. On tamoka, a već ga čeka konj alatast i haljine crnjene. Preobuče se carević i dođe na điriš. Kad došao onamo, poviče bratu svome:

 

– Pobigni mi careviću!

 

Poleti carević, a čirak za njim: poteci, poreni, i kad ga na domak stigo, spodbi džilit, pa kako ga je lahko udario digo ga iz sedla i sa zemljom sastavio, pa bjež natrag u šumicu. Tuj carević opet preobuče haljine i vrne se u svoju odaju. Jedva što je unišao, al’ eto ti kujundžibaše:

 

– Moj sinko, da si danas bio na đirišu, kakva bi junaka na alatastom konju u crnjenim haljinama vidio: dojezdio ko vila, pa džilitom izbacio carevića iz sedla: e moj sinko, zor – junaka kakva svaki dan ne gledaš!

 

Carević muči, ništa ne divani i ne odaje se.

 

Kad se tako tri sestre poudale za careva tri sina, zovne ih car preda se i reče:

 

– Eto sam vas, emšallah, po volji razudo, samo mi još ti najmlađa ostade. Imao sam sinka te bi i za tebe bio, ali mi ga crna zemljica otela. Reci, dite, za koga ćeš poći? Eno ti sina muhursahibijina, eno šeihul-islamova, eno i drugijeh vezira i paša.

 

Najmlađa divojka poljubi mu skute i reče:

 

– Tvoja carska volja, a ti, padišahu, skuj mi od zlata jabuku, pa nek svi momci što su ovđeka ispod dvora prođu, koga udarim jabukom, onoga mi daj.

 

Tako i bi. Dade car zlatnu jabuku skovati i po telalu razvikati neka svi momci mimo dvor prolaze. Prolaze svi, prolaze, ali divojka ne našla pravoga i ne bacila jabuku.

 

Opet pošalje car telala, a ovaj viče:

 

– Čujte, počujte! Ima li još igđe koji momak te nije mimo saraj prošo?

 

– U mene je čirak, kaže kujundžibaša, on nije još prošao.

 

Potjeraju, bogme, i njega mimo saraj, a kad ga divojka spazi, pozna ga i udari jabukom.

 

Sav se Carigrad začudi kakovu je bekriju ova divojka izabrala. Vas se grad čudi, a sultan plaho naljuti.

 

– Obećao, obećao, veli sultan, pa ga uzmi, al’ u mom dvoru nećete biti! – i istjera ih u ćumez gdje guske spavaju.

 

Nit’ šta nevista kaže, ni carević. Uđoše u ćumez i smistiše se kao u kući.

 

Prolazilo vrime, pa jedan car ozohuri da sa sultanom kavgu čini. Izvede car svoju vojsku, a sultan svoju. Utaborile se vojske pa stoje, čekaju drugi dan da se pobiju. To bilo mučno careviću u ćumezu pa pripali pero, a tica doleti. Sad kaže carević tici kako mu car jabandžija digo vojsku na oca i zamo li ju da mu spremi vojsku što jaču može, da sutra pobije cara. To mu tica i obeća.

 

Kad zora svane i sultan iziđe iz čadora, ali među njegovom vojskom nova vojska. Čudi se car i prošeta u taj tabor. Carević uzjahao pred zlatnim čadorom hata, pa pregleda vojsku, a u to sultan k njemu pade. Pozdrave se i selam dadu, a carević mu reče:

 

– Čestiti padišahu, danaske pusti mene da s neprijateljem boj bijem.

 

A padišah mu reče:

 

– Kako vidim, čestiti prijatelju, ti si jabandžija i došo si noćaske izdaleka. Vojska ti je umorna, počini danaske, a ja ću boj biti.

 

– Nećemo tako, čestiti padišahu, veli carević, moja je vojska željna boja, a namaka ovdje stanka nema. Pusti, dakle, da tvoja vojska počiva, a ja ću sa svojom vojskom vojevati.

 

Kad ne bi bilo na ino, popusti sultan, a carević digne vojsku. Ma izabrane vojske: alaj do alaja, tabor do tabora. Udari od bitke muzika, nasta kreševo, nasta vika, bisni boj kako nije bisnio otkad je zemana. Sultan se popeo na brig pa izdaleka gleda boj. Uto i carević na ruci ranu zadobio, pa na svom konju dojaše k sultanu. Sultan izvadi svoju čevrmu i zaveže mu ruku, a on se opet vrne u bitku.

 

Prestade bitka, a carević više od polovine vojske žive uhvati, jedno hise isiče, a jedno izrani. I to sultanu plaho milo, ta ga pogosti i zahvali mu, a ovaj ode i vojska mu ode.

 

Obuče carević opet svoje poderane haljine i onako izmučen i ranjen leže u ćumez.

 

I car ode u svoj saraj, zovne svoje neviste, pa im počne pripovidati o bici. Kad se nahvalio sviju junaka reče najmlađoj:

 

– A taman tvoj keljo bio najpristaliji i najbolji junak!

 

To zaboljelo u srcu carevićevu kadunu, pa mu reče:

 

– Padišahu, gorke su tvoje riči, a bez uzroka na mog gospodara sramotu bacaš; pa, eto, znaj da ti je baš moj, kako kažeš, keljo, dušmanina pobio. Onda ode u ćumez, gdje je carević još ležao, pa mu reče:

 

– Dođi, car te preda se zove.

 

Ode carević sultanu i kad bi pred njim, pokloni se; drži desnicu na leđima, a livom prihvata skut i prinese ga ustima.

 

– Zašto si sakrio desnicu? – veli mu car. – Desnicom se selam daje.

 

Ne bi druge, carević pruži desnicu, a na njoj još careva čevrma kojom mu je ranu zavezao. Car sad ustade, pogleda ga pravo u oči i poče plakati. Skočiše svi oko njega i pitaju ga šro plače, a on reče:

 

– Ne znam šta mi je, ali imao sam najmlađeg sina pa ga izgubih, a evo danas mi srce kaže da sam ga našo.

 

Na to ne može drugčije ni carević, nego i on proplače i reče:

 

– Padišahu, našao si ga i našao je i on tebe; ja sam tvoj sin, tvoj sin najmlađi!

 

Sad se otac i sin zagrliše, pa kad su se nagrlili i naplakali, reče mu padišah:

 

– Sad mi reci, sinko, istinu, što se je s tobom za ovo vrime događalo, ama istinu od prve do poslidnje.

 

– Eto moja glava, a tvoja sablja, veli sin, kazaću ti istinu, tako mi Boga i turske vire.

 

Sad pripovidi sve kako je bilo. Car se podnimio i namrštio. Kad je carević svršio, sultan otira od sebe trojicu sinova, a najmlađega posadi na svoj stolac gdje je dugo i dugo carevao, a tica mu bila vavik od pomoći.

Nešto bih napisao, naumpalo mi danas na poslu..nako radim i malo “dumam”.

Jučer kao reis objavio fetvu da danas na podne namazu , da se ezan odgodi 5 min. a da bi se iskazala počast nevino stradalima u terorističkom napadu u Parizu.

Ja bih samo o ovom jednom aspektu ovoga….

 

Odmah se , nemalo nakon toga , pojavila druga fetve, od nekog kao alima, ja neam pojma koji je, a koju je dao na pitanje nekog našeg odavde muslimana, o toj reisovoj fetvi.

Izmeđuostalog ovaj stranac odgovara na ovu reisovu fetvu i time da je iskazivanje počasti umrlim kjafirima ( ćafirima) kufr ( nevjerstvo) i da nije dozvoljeno, jer je to k’o biva veličanje njihovog kufra ( što je meni niđe veze naravno) .

Ali !!!!

Pa bolan nebio, u sunnetu imaš sljedeći slučaj a koji je muttefekun alejhi :

 

“Prolazila pored nas povorka sa umrlim, pa je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem ustao pred njom, a mi za njim, te smo mu rekli: ‘To je sahrana nekog jevreja!’ ‘Kada vidite pogrebnu povorku, ustanite!’ – reče.” 

[Hadis prenosi Džabir ibn Abdullah radijallahu anhu]

U drugoj predaji hadisa, na primjedbu da se radi o jevreju, Poslanik sallallahu alejhi ve sellem veli: ‘Zar i on nije imao dušu?’

 

Značii, Poslanik a.s. iskazao počast umrlom jevreju, znači nevjerniku, samo zato što je i on ČOVJEK!

Je li Poslanik a.s. učinio kufr? ( neuzubillahi, estagfirullah)

Još čovjek i samo umro, nije bio nevina žrtva nekog suludog, besmislenog akta kao ovi u Parizu.

 

Značiii…po meni, brzopletost, nepromišljenost u davanju fetvi je itekako prisutna i više odražava samo stanje duha i karaktera onoga koji daje fetvu, nego što je zbilja zasnovano na znanju i principima islama, posebno d anaglasim , onim ISPAVNO shvaćenih i ISPRAVNO primjenjenih principa..

 

‘nako kontam samo

 

Ja sam ( nisam prevelik egoista radi ovog početka 😀 ) , u nekim ne tako baš davno minulim vremenima, bio jaaako zagrizao i zglajzao anamo na FB ponajviše, a nešto manje i po portalima nekim, u debatovanja, raznorazna.

Ponajviše sa kršćanima i jevrejima i ateistima, bolje reći antiteistima, i ovim našim ekstremistima..

Toliko sam bio zagriz’o u to, da sam sve svoje vrijeme posvetio bio tome, tako da je sqwo u mene, a kasnije mi je priznala to, poćela razmišljati da me ostavi ba 😀

Bilo je tu svakavih tema i dilema, raznih ljudi, ali najmanje onih koji su u debati da bi došli do istine.

Znači , u tim debatama ti se uglavnom nađu ljudi koji su okorjeli i zadrti fanatici i nema veze kakav ti , ili bilo ko, da argument, nema šanse da ga druga strana prihvati. Znači ako drugoj strani ne ide u prilog da je 2+2=4 , ona će to osporiti i neće priznati.

 

najgore u svemu je to što ljudi nemaju pojma o debatovanju, znači nema šanse da se postave neka pravila i metode i da se to poštuje.

 

Druga stvar je ta što su ljudi poprilično poglupi a nevide to, pa ne vide i ne priznaju niti neke logične stvari dok za iste stvari optužuju oponente.

Tako npr. nedavno jedan bloger ovdje mene ‘optužuje’ da koristim logiku kao dokaz d aje nešto učinjeno ili ne, a ne vidi da je prethodno sam logikom došao do svog zaključka koji je izveo iz nekih vijesti. Čim sam vidio da koristi logiku i ja sam mu logikom odgovorio, smatrajući da razumije prvo sebe i svoj stav i zaključak i način kako je došao do njega, ali ne, on to ne vidi i ne priznaje, za njega je njegov zaključak zapravo već ‘utvrđena činjenica’ , a nije ( ne radi se o ovim evolucijama da se opet ne bi pogrešan zaključak izveo 😀 , ali može se povezati općenito)

Zatim, ljudi uopšte ne razmišljaju ni o onome što oni govore, a kamo li da druge saslušaju i razmisle o njihovim riječima, uglavnom se ne prilazi objektivno već sa predrasudama a onda je jasno i kakav će biti rezultat.

 

Vodio sam nekoliko grupa na fb, u nekima smo imali i preko 2000 komentara dnevno.

Neke debate s početka su bile na zavidnom nivou, međutim, vremenom, kako je bivalo i sve više učesnika,sve se to pretvori u naprđivanje i vrijeđanje…

 

Najgori u vrijeđanju, a evo ako treba i zaklet ću se, su bili antiteisti..znači nema psovke koje nisu upućivali, nema uvrede koju nisu uputili, znači, šta vam god može naumpast od najgoreg , oni su bili takvi, karikatura i ismijavanja nikad nije falilo sa njihove strane…dok se cijelo vrijeme žele prikazati kao da su oni, za razliku od vjernika na nekom višem stupnju evolucije, barem duovne 😛 , a što je apsurd svakako…..

 

Doduše , ne treba dušu grišit, bilo je i “naših” koji su im , isprovocirani , uzvraćali bestidno kao i oni…to ne treba svakako…treba biti sa takvima, posebno sa onima koji su najlicemjerniji od njih, oštar i razotkrivat njihovu licemjernost..iako je dozvoljeno uzvratiti na uvredu ( pisao sam o tome ranije) , bolje se suzdržat ako se može..ja i ne mogu baš uvijek 😀

Mislim, nemoš doć i mene napadat za nešto a ti isti takav i gori još uz to….. i takvi su meni najgori bili,koji su na tako neki perfidan način vrijeđali i omalovažavali da je mnogima bilo teško to i primjetiti, jer su se skrivali iza nekakve lažne uglađenosti i modrenosti, koristeći mnogo eufemizme ali uvijek bi njihovo zlo i mržnja prema nama isplivala, jer nemože se to sakrit bolan, vidi se to iz aviona samo što ih zavara to što bi mi obično prihvatali tu njihovu igu davajući im šansu..

 

Mene je, hvala Allahu dobro išlo u tim debatama i to je naravno uvijek smetalo pa sam redovno bio izbacivan i banovan 😀 iz grupa koje su vodili ili ateisti, jevreji i raznorazne kršćanske sekte.

 

Jedina stvar od koje sam imao koristi u tome ( osim par slučajeva aBda , gdje su ljudi primili Islam) je ta što sam mnogo znanja pokupio a sve primoran da nađem odgovore na pitanja koja su postavljana.

Problem je što još uvijek nema dovoljno kvalitetne literature na našem jeziku koja nudi odgovore na mnoga pitanja, na engleskom jeziku ima, ali problem je malo debatovati na engleskom sa drugima, a nisam ni ja ekspert za stručne pojmove iz raznih oblasti o kojima se debatovalo, od filozofije,kvantne fizike, genetike pa do teozofije i nekih baš klasičnih šerijatskih pitanja.

Nešto sam sam prevodio, nekako se snalazio, ali optaje da je to veliki problem, a smatram da je potrebno to imati, jer u ovom općem svjetskom pokretu prtiv islama, njhovi pijuni u vidu raznoraznih misionara svih mogućih ideologija već uveliko rade i uvijek su korak ispred,dakle u napadu.

 

Helem, shvatio sam da je sve to zapravo budaleština živa, i da se treba klonuti toga, pobjeći, jer nema hajra u tome, ima nekog kao što sam i naveo ali ko želi sebi dobro bolje mu je da ne ulazi u takve stvari…jer kad tad će zglajzat u nešto…

Nema znači, u zadnje vrijeme i sad ev’ , debatovanja nakon kojeg se ne bi na kraju lupi po glavi i reci sam sebi : koji si ti konj i na šta gubiš vrijeme! 😀

 

Tako sam ja odlučio sve to batalit  tamam negdje prije otvaranja bloga , i izašao sam iz haman svih takvih grupa i skroooz rijetko provirim da vidim šta ima 😀

Prije toga sam, ima jedno godinu dana ja msilim, sebi postavio neka pravila npr. ako i komentarišem negdje nešto, neću se vračati i ulaziti u rasprave ikakve, nego jednostavno ostavim komentar, eventualno 2 ( haj et’ nekad i 3 😀 ) i odeeeeem , znači…dolazile ne dolazile notifikacije, prozivo me ko il ne prozivo, ja se više ne vraćam na to nit čitam šta mi je ko rek’o 😀

Znam da to ove druge izritira, al šta ću sad ja tu?! 😀

Također na poruke nisam odgovarao niti odgovaram, a u porukama nema šta nisam dobijao, od prijetnji do psovki, a oni ekstremisti me čak bili jednom stavili i na nekakav njihov WANTED plakat 😀

Et neki dan mi čovjek, nešto , što sam ga obriso iz prijatelja, i navio se ko lud, rekoh mu de smiri se tako i tako i rekoh mu : nemoraš mi više pisat poruke jer neči čitat. ..i đabasam mu rek’o 😀 ,on opet dvije napisa..a ja fakat ne otvorih nego ih samo ono markiram da su pročitane da mi ne visi ona notifikacija..

Znači voz bolan nebio, ne interesuješ me više u životu ovom mom finom 😀

tako isto i ovdje neke očite provokatore spamujem ili jednostavno totalno ignorišem k’o da ih Bog nije ni dao 😀

En, i na mom fb profilu se neki nakačio nešto na neku sliku i ima par dana da je nešto još komentarisao a neam pojma šta je napis’o, nit ću otić vidjet..možda nekad i vidim slučajno, kad zaboravim na sve to pa naletim…

 

I tako ti ja znači odlučio prestati debatovati a da sve ono što imam za kazat, a moglo bi biti iritantno i za debatovanja, napišem fino ovdje ..ovdje je manje raje, manja gužva i neće bit plaho konfrontacija….i tako i jest pravo da vam kažem….

 

Ok, ima malo komantarčića i pokušaja uvlačenja u neke beskonačne rasprave, ali neam ništa od toga smao da znate 😀 ..može znači par komentara i od mene je kapak, jer žica povuče štaš 😀 ,…vjerovatno ću okrenuti na zezanje ili nešto drugo a neka sugovornik uživa jel u osjećaju umišljene pobjede jer “ne smijem” debatovati ili nek grize jagodice od muke što neću ..njegov problem i jedno i drugo…

 

I ok, haj na kraju i ultimativno priznanje….nije to samo od straha bilo zbog žene 😀 nego sam izgubio živce brte mili , nema kod nas dijaloga niti debate, nema šanse, a o svim temama br’te mili ima i literature i videa i debata također kolko hoš….i što ću se ja radi gluposti živcirat i gubit vrijeme…godine idu i treba sabur da jača a ne da slabi , a sa ovim nema šanse da ojača …..pametnije je pročitat šta neg vrijeme provesti u pisanju beskonačnih komentara od kojih nema fajde nikakve…

 

IzvinjaJEm se ako ima nepovezanih stvari ( i nisam sve napiso garan što sam htio) jer sam i komentarisao  i pisao i večer’o, i žena mi galami da ostavim ovo da jedem 😀 , i ev se čaj ohladio…

 

I nemoj mi samo reč da je kasno za večer, nije kasno! Ja jedem kad sam gladan i . , kakve ima veze kolko je sati, bitno je da se ne preždere čovjek ovako ko ja 😀

Bio neki siromašak koji nije imao ni kuće ni kućišta, nego je pod dvjema daskama pokraj puta životario i smrt svaki dan očekivao. Imao je jedan prigradak u kome je u jednoj mješini držao nešto malo brašna. No, po njegovoj nesreći, navadi se lisica, te svaki dan dolazeći pohađala je njegovo brašno, dok on jednoč ne opazi i počne vrebati, ne bi li ju kako god uhvatio. Tako ga je cio siromašluk kraju pritjerao da nije ni ključanice na vratima mogao načiniti. Vidjevši, pak, da je lija kidisala njegovu brašnu, što koju noć sve manje brašna, odredi on sada da će načiniti skakavicu na vratima ne bi li kakogod uhvatio lisicu, što mu sretno i pođe za rukom. Kad on jedno jutro ustane, ali se lija poa njegovu prigratku šeće, ulovio je; kad ju on ugleda, uniđe unutra i uhvati ju te nadvor iznese i sveže pa ode i donese jedan kolac, jerbo nije imao sjekire, i htjedne je ubiti.

 

Kad već vidi lija da valja glavu izgubiti, počne ga moliti:

 

– Daj, pustu me! Ja ću te oženiti carevom kćerju.

 

To se njemu spočetka učini kao budalaština, i samo da time ona njega kani prevariti. Malo stavši, počne misliti: ” Evo sada da je ubijem, neću imati nikakve koristi, ako ju, pak, pustim, naučila se pameti, neće mikada smjeti dođi ovamo. Baš ću je pustiti.” Te je odriješi i pusti. Dok je pusti, lija put pod noge pa u šumu. Vidjevši da mu ona neće zahvaliti, upita ju:

 

– Kud ćep ti, lijo?

 

Ona mu odvrati:

 

– Idem ti isprositi carevu kćer.

 

On joj odgovori:

 

– Ta prođi se ti toga, Teto! Da bi ti to baš i mogla učiniti, nemam kuda dovesti ju.

 

Lija odmahne repom veleć:

 

– Tebi nije stalo.

 

To rekavši umakne u šumu.

A lija zbilja što rekla to je i učinila. Uputi se pravo do carevih dvora, kamo sretno dođe. Došav’ na mjesto, udari na prvu stražu te joj nazove:

 

– Pomozi Bog!

 

A straža joj odgovori:

 

– Dao Bog dobro, Teto!

 

Zapita zatim ona njih:

 

– Mogu li ja unići caru, čestitome?

 

Oni joj odgovore:

 

– Čekaj, Teto, dok ga upitamo.

 

Oni odu i kažu Caru da je došla teta i pita može li unići, kaže da ima posla. Car odgovori da može. Sluge odu te kažu Teti da može unići Caru, a Teta odmah pred Cara te mu rekne:

 

– Pomozi Bog, čestiti Care!

 

– Dao Bog dobro, teto – odgovori Car. – Kakve te je nevolja natjerala te si do mene došla?

 

– Nije ovdje, čestiti Care, nikakva nevolja, nego ću ti nešto kazati, ako ćeš mi dopustiti – rekne lisica.

 

– Ti znadeš, teto – odgovori Car – pred mojim prijestoljem slobodno govoriti i za svašta moliti, pa ako imaš štogod, slobodno kaži.

 

Lija na to gotova kao baba na inad te počne:

 

– Čestiti Care! Čula sam da imadeš jednu lijepu kćer, čija se ljepota čula po svom svijetu, a ja imam mog Zlatumbega, koji je, kako svijet o njemu govori, a i ja ti istinu kažem, da je ljepši sto i devet puta od tvoje kćeri; sada te pitam, hočeš li dati tvoju kćer za moga Zlatumbega?

 

– Kako ću ja – odgovori Car – dati kada ne znam je li dijete kail, a ja ne dam bez njezine volje, jer nije krv pura.

 

– Daj, upiitaj nju – rekne teta – da vidim što će ona reći.

 

Car odmah zapovijedi da dođe njegova kćer. Dok ona stupi u sobu, Car joj sve kaže što je i kako je, pa rekne:

 

– Eto, drago dijete moje! Ako hoćeš, kaži, a ako nećeš i tako kaži, pa neka Teta ide.

 

Razumivši sve ovo, Careva kćer obori oči pred sebe i ošuti, a lija kao zgranuta poleti iza vrata i poče joj se kleti:

 

– Tako mi kokošijega sjedala, ja ti kažem da je moj Zlatumbeg od tebe ljepši sto i devet puta, a bogatiji od tvoga oca deset puta. Namoj se misliti nego obećaj, nećeš se kajati.

 

Kada ona vidje da to nije ni ocu mrsko, obeća da izađe nadvor. Onda Car rekne Teti:

 

-Eto, Teto, čula si što ti reče, sada ti ništa drugo ne ostaje nego da dođeš pa da ju vodiš, ama ne dolazi prije pola godine, jer se neće moći prije spremiti, a svatova manje od pet stotina na vodi, a što bude više, to bolje.

 

Dok je lija razumila careve riječi, odmah ode, te hos-bos svome Zlatumbegu.

 

Došav’ svome Zlatumbegu, razveseli ga, jerbo se on nije više nadao vidjeti Tetu. ALi ga uzato još veća muka popade kada mu kaza da je isprosila Carevu kćer i da mora ići da pola godine povedavši pet stotina svatova po djevojku. Sada upita Zlatumbeg Tetu:

 

– Što ćemo mi sada raditi, Teto, da od Boga nađeš! Evo vidiš, da ja nigdje ništa pod Bogom, nemam, a kamoli ću dočekati toliki svijet i đe ću dovesti nju?

 

– Ništa se ti ne boj – odgovori Teta – niti se ti brini štogod za to, to ću ja sve namjestiti!

 

Dan za danom, prikuči se i vrijeme polaska; Teta o svatovima ništa i ne sanja, a njezin Zlatumbeg satr’o kožu s leđa misleći šta će biti od njega.

 

Kad svanu dan da idu, rekne Teta:

 

– Hajdemo, Zlatumbeg!

 

Ovaj odgovori:

 

– Kamo nam svati? Kamo nam haljine?

 

– Ti se ništa ne brini – odgovori Teta – nego samo hajde za mnom.

 

Zlatumbeg već vidjevši što biva od njega, metne glavu u torbu, pa pođe za Tetom. Kada su bili blizu Careva dvora, upita opet Zlatumbeg Tetu:

 

– Šta ćemo mi učiniti, Teto, ako za Boga znadeš?

 

A Teta jednu te jednu:

 

– Ti se nizašta ne brini.

 

Nadomak Careva dvora nađu jednu kaljužinu; dok je Teta ugledala ovu kaljužinu, odmah se poče valjati, te rekne Zlatumbegu da i on isto čini. Kad je sve dovde slušo Tetu, posluša je još i ovdje, te se i on poče valjati u blatu. Da je komu samo pogledati bilo kakvi su bili kad su iz blata izišli; Teta jedva svoju repinu vuče, a Zlatumbeg, kada je išao putem, sve je po koju grudu zemlje od sebe otcjepljivao ne bi li mu bilo lakše. Vrijeme se već prikuči da i Carevu dvoru dođu. Došav’ tamo, odmah Teta ode na stražu, jer se naučila već odavna po velikim kapijama hodati, te prikaže da upitaju Cara može li Teta sa Zlatumbegom pred Cara izaći. Stražari odu svome zapovjedniku i upitaju koji je od njih najbrži da uniđe i upita Cara za tetin posao, jer Teta hoće da što prije svrši. Zapovjednik, čuvši kakva je to hitnja sada Teti, zovne svoga djeda sa straže i zapovjedi mu da on ide pitati Cara. Starac za svoju štaku, pa što brže može otrča Caru i reče:

 

– Evo, čestiti Care, došla je teta sa svojim Zlatumbegom pa pita hoće li unići k tebi?

 

Na to Car odgovori:

 

– Slobodno, nek’ uniđe!

 

On izađe pa kaže Teti da može slobodno unići Caru. Teta uzme svoga Zlatumbega za ruku, pa u sobu carevu i ovako progovori Caru:

 

– Pomozi Bog, Care!

 

– Dao Bog dobro, Teto! – rekne Car.

 

– Evo mene – rekne lija – dođoh!

 

– A gdje ti je Zlatumbeg? – upita car.

 

– Evo ga pokraj mene – odgovori lija.

 

– Ta što ste tako kaljavi? – upita Car.

 

– Namoj nas pitati, čestiti gospodaru! – rekne lija. – U putu nam se nesreća dogodila; došli smo do jedne ćuprije, i naniđem ja, Zlatumbeg i ostali naši svati, te na našu nesreću, slomi se ćuprija, te se svi poduše: Zlatumbeg i ja jedva se nekako iz blata iskopasmo, kako nas vidiš evo blatne. Molim te, ako imaš koje haljine, ako nećeš džaba, a ti podaj u zajam Zlatumbegu, jer nema ovdje haljina da se presvuče, a sramota je da ovakav kaljav hoda.

 

Na to Car odgovori:

 

– Hoću, Teto, ne brini se – te zapovjedi slugama da donesu najljepše njegove haljine pak presvuče Zlatumbega. Onda će Teta:

 

– Eto vidiš, čestiti Care, kako smo u veliku nevolju spali i sve svatove pogubili. Sada nije pristojno da se kući vratimo i sakupimo svate nanovo te takvim načinom da uzalud vas trošak onaj ide kog smo kod kuće učinili, zato molim te da nam ti dadeš svate od pet stotina i drugo potrebito za put.

 

Na što Car:

 

– Hoću, draga djeco moja, jerbo se može takva nesreća svakome dogoditi, pa i meni istomu. Vi se ništa ne brinite.

 

Sada Car sazove sluge i zapovjedi im da sve velikaše pozovu u svate i kažu da je Car rekao, ako je moguće, da dođu. Prikuči se već i večernje vrijeme, te Car i Zlatumbeg pođu večerati., a Teta ostane kući na ognjištu prebirući pileće košćice. Poslije večere ode Zlatumbeg u svoju sobu spavati, na dušek, a Teta za peć. Sutradan kad ustane Car i svi dvorjani njegovi, podigne se Zlatumbeg iz kreveta i opremi pa povikne Tetu da i ona ustaje. Kada je bilo vrijeme ručka, skupiše se svi svatovi koji će poslije ručka putovati, te ručaju sa Carem i Zlatumbegom. Kada je bilo oko pola ručka, zovnu Car svoju kćer te joj ovako progovori:

 

– Evo ti, kćeri moja, tvoj suđenik, i uvijek sretna budi do smrti tvoje i njegove. A ti, zete Zlatumbeže, evo ti ju predajem i znaj da je jedina u oca, drugom ju dao ne bih, a evo je sada tebi dajem, zato ju dobro pazi i sretan budi s njom.

 

Na to svi svati odgovore: ” Amin”.

 

Kad se svršio ručak, zapucaše topovi, svatovi pjevaju, a Zlatumbegu se guje oko srca savijaju, šta će biti s njega, jerbo znade da nema gdje svatova dovesti. Gdje god Tetu nasamo uhvati, odmah se pljesne po koljenu govoreći:

 

– Šta ću sada, ako za Boga znadeš, od svoga života?

 

– Ne boj se ti! – uvijek mu je govorila.

 

Posjedaju svi svatovi u kola, đe dva , đe tri, u jedna kola sjede đevojka sa jenđibulom, a u druga Zlatumbeg sa Tetom. Putujući vrtio se Zlatumbeg po hintovu, ko vrag na panju, a Teta ga tješi i šiška da se ništa ne boji.

 

Prevalivši pola puta, rekne teta Zlatumbegu:

 

– Ja odoh na prečac preko njiva, a ti uprav hajde putem. Ama nemoj nipošto ići svojoj kolibici, nego kad budeš blizu nje, sluša hoćel li čuti moj glas, pa đe ja zalajem, onamo hajde i vodi svatove.

 

Teta dok iskoči iz hintova, odmah ode u šumu, i popošav malo dođe do divovskih dvorova, i dok tamo stiže, divovi je počnu pitati:

 

– Šta je ono, Teto, što grmi?

 

Teta odgovori:

 

– Braćo moja draga, ono izađe vaskoliki svijet na vas da vas potuku, pa sam ja došla kazati vam, jer nema ni na jednome glave ako ih dočekate ovdje!

 

– Draga Teto, kuda ćemo mi sada bježati? – upitaše divovi.

 

– Bježite pod onu slamu – odgovori Teta.

 

I zbilja se oni uvuku pod slamu, a kad su se oni uvukli, onda Teta zapali slamu i tako svi divovi zaglave tude.

 

Ko sada veseliji od Tete! Zlatumbeg putujući, svašta je mislio: ” Ta budala od mene đe ja ostadoh sam, daj da i ja bježim.”

 

Ovako sve on sam u sebi govorio, dok nije došao blizu kolibe svoje. Ovdje on poče prisluškivati i začuje đe Teta u šumi laje, ali podaleko, i uputi se on tamo. Kad on tamo, ima šta i vidjeti, dvori se digli do pod oblake, stupovi od samog mramor-kamena, svi su se svatovi začudili ljepoti dvorova. A Zlatumbeg se najviše mislio čiji su ovo ovako lijepi dvori. Govorio je sam sebi: ” Da imam ovakve dvore, ne bih se stidio u njih primiti svatove.” Kada su došli pred dvore, izađe Teta i reče:

 

– Eto ste došli, salazite s kola.

 

Zlatumbeg je trno i drhtao kao prut od straha kad će ugledati gazdu od dvora. Malo poslije Teta cijelu stvar iskaže Zlatumbegu nasamu, komu je veoma drago bilo, niti je znao od veselja šta će činiti. Poslije malo vremena bude gotova večera, i tako obilata bijaše da ko je god došao nije gladan otišao. Svatovi se tude častiše nazdravljajući jedan drugomu, radujući se tolikoj sreći Careve kćeri, jer se nije niko nadao da je Zlatumbeg toliko bogat. Tude su se svatovi častili tri nedjelje dana. Kada se približila četvrta nedjelja, spreme se svatovi i odu natrag pjevajući i puškarajući.

 

Kad su došli Caru, sve su mu pripovijedali, što mu je vrlo drago bilo. Ostane Zlatumbeg kod svoje kuće sa svojom dilberkom, uživajući Ovaj svijet, te ako je živ i danas uživa.

Prvo , znači, neam se kome šta pravdat, ograđivat, izvinjavat i ostale inferiorno-ulizivačke folove izricat sa nekim strahom i to..

Svaka žrtva je žrtva, pa tako i ove nisu ništa veće od onih koje svaki dan ginu po cijelome svijetu…

 

Ovaj problem terorizma koji izvode eki koji sebe smatraju muslimanima, će se riješiti tako da se prvo moraju u svijetu uspostaviti pravedna mjerila za sve( baš kao i u onom folu sa evolucijom i naukom) , jer nepravda izaziva frustraciju, posebno ako si nemočan da promijeniš išta, ako si nevin i ako potraje…

Tu se stvara pogodno tlo za sljedeću stvar koja je uzrok terorizma, a to je pojava krajnje ekstremnih grupa sa ekstremnim tumačenjima i shvatanja islama i života, a poznatih u islamu kao haridžije.

 

Sa takvima ekstremistima je lahko onda manipulisati i navoditi naekstremna djela.

 

Nas su svojedobno tako ovi naši obavještajci , dakle državne zvanične strukture, preko svojih ljudi, pokušavali navesti na neka bezumna djela , ili bolje rečeno nedjela.

Priča je uvijek takvih bila ista, i što je najzanimljivije , ti ljudi, njihovi igrači, obično nisu bili uopšte vjerski tipovi, ono maksimalno na džumu da ide i sl.

ALi je zato priča uvijek bila ekstremistička kada su sa nama :

” Vidiš ti ovo, treba sve ovo pobit, treba bombu bacit, vidiš ti nepravde, vidiš šta nam rade, mi samo ćutimo, oni će nas ovo, oni ono, trebamo mi ovo, trebamo ono ” itd. ..i tako onda danima, sedmicama, mjesecima…

Nije teško pretpostaviti šta se desi kada takvi naiđu na osobu/e koje nemaju znanja o vjeri, a uz to su još i ..pa hajmo reći , poremećene ličnosti.

Takvi se lahko upecaju i “odrade” prljav posao, …tako da bih ja postavio pitanje ko je onda ovdje inicijator takvih nedjela?!

 

Ne pravdam ove labilne muslimane, oni su sami krivi za sebe, jer takvi su obično svojeglavi i idu uvijek linijom lakšega otpora, pa tako prihvataju ono što im je lakše, tako je i zlo lakše opravdati ,nego se potruditi pa učiniti dobro.

Među tim ekstremistima ima i mnogo onih uđu u Islam ali se ne mijenjaju onako kako islam traži od njih, ne pokoravaju se Islamu , nego po svom tom nakaradnom karakteru i poremećaju ličnosti , i traže onaj pravac u islamu koji njima najbolje odgovara, i time nađu opravdanje za sebe i svoja nakaradna djela…

 

Lijek je od takvih u ZNANJU , učenju…jedino ideja može pobijediti ideju , nikakva sila, posebno ne ona koja će se ustremiti i na nedužne, proizvesti jošveću nepravdu i frustraciju a onda i još novih kandidata za priključenje ekstremnim grupama i idejama.

 

et’ nabrzaka kontam malo pred fuzbal 😛

Znači..strašno je kada vidiš one koji se busaju u prsa sa svojom učenošću i naprednjaštvom, kako su zapravo jako plitko zagazili u ono u šta pozivaju i vjeruju..

Čak što više, kada su oni u pitanju, onda za njih ne važe ni ona pravila koja su sami postavili , ali izgleda samo za druge, što je klasično licemjerstvo.

Dakel video pokazuje na jako jednostavan način plitkost jedne ideologije koja se predstavlja kao naučnim faktom, kao i plitkost svih onih koji je prihvataju a da ustvari uopšte nisu niti ozbiljno razmislili o svemu niti zagazili u dubinu i suštinu stvari…

 

 

edit:

moram dodat još ovo…znači ..evolucija ako je trajala milionima godina, kroz faze , hajmo reći prvo kroz adaptacije i mutacije ( što se često uzima kao evolucija a to nije to ni blizu) , onda bi trebalo da postoje, između dvije vrste, roda, na desetine, stotine hiljada, pa i milioni prelaznih vrsta , razasutih po cijelome svijetu, i mnooogo lakše bi bilo naći neku od tih međufaza nego neku potpuno razvijenu jedinku neke vrste ili roda..ali to nema, ne postoji, sve što se i bilo našlo i mislio d aje to to, je kasnije provaljeno kao FAKE , od one ribe koekalanta, pa do naivnih crtanja lica na osnovu majmunskih lobanja, majmuna ili nekih bića koja su izumrla, ali nisu bila nikakve prelazne faze , nego posebna bića za sebe koja su dakle izumrla, nestala…

najveće podvale na koje nasjedaju naivni i oduševljuju se sa njima su oni filmovi, crteži i lutke koje se naprave iz jedne butne kosti ili pola skeleta, ali to je čista fantazija i nenaučan metod, jer da je naučan onda bi onu lobanju austalopiteka onog , a koju su poslali na tri različita mjesta da se napravi rekonstrukcija lica, bila bi ta lica bar približno identična, ali nisu ni slična…i jah, trik kojim se služe je da im ubace ljudske oči 😀 kada crtaju i prave lutke ( na osnuvu 3 zuba )..neam sad slike ako nađem dodaću aBda.

evo je, jedva nađoh ovu , posakrivali je 😀

 

haj et’

 

Evo potaknut Moonom i KrajiškiNJom,da i ja kažem koju ne temu BiH-dijaspora, rad- nerad , plaće i tako to..

 

Znači, prvo što mi ide na živce je to kad kažu da se ovdje ne radi..radi jarrane ko konji radimo…haman pa kao robovi, u većini firmi, privatnih, a takve su sad sve..ono na što se može odnositi nerad je birokracija i administracija – politika..

Radimo jarrane znači ko konji ali za razliku od dijaspore, taj rad nam se ne plaća adekvatno niti smo zaštićeni , na bilo koji način, čast izuzecima…znači nema adekvatne zaštite na radu, nema pravne zaštite…teoretski sve to ima , ali u praksi ne fercera..znači korupcija ne da glave dignuti …

Zaposlenost je mnogo veća nago što statistike kažu, jer se radi na “crno” ,znači ljudi se sataru, a nisu osigurani, i rade za bijedne pare..

Kod mene mi u žene u firmi, prosjek plaće negdje  izme 350-400 kilometara , a rade 8:40h + svake hefte po dva dana ostaju prekovremeno, znači rade najmanje 11 h.

Pa et’ sad neka vele da se ne radi…ne radi al u …paprikama..da ne lajem.

Koliko znam , u dijspori se i manje radi a za veće plate ( proporcionalno mislim),  i uz to još imaš većinu prava zagarantovanih , kao i zaštitu…

 

Što se tiče slanja para i toga…meni hvala Bogu ne treba, imam dovoljno za svoje potrebe i svoje porodice, ali nije mi ni mrsko kad mi pošalju 😀 …

Problem je što ne šalju 😀 …ok, slali su…

 

Ovako, kada objektivno skontam, od rata pa na ovamo, znači nekih 20ak g. poslali su nekih cca 1500-2000 maraka, ..bilo je tu neke odječe i tih folova za djecu..i nisam uračunao darove za ženidbu i na naselje za stan, ali to je bilo od svih…al znači godišnje u prosjeku je to 50ak eura.

 

Ono što je primjetno zadnjih 3-4 g. je da kada dođu, da kukaju da Bog sačuva! …dakle sva se priča svodi na to, kako se neeeema, kako je teeeeeško, kako se raaaadi , ..Allaha mi, dolazilo mi je, ali iz nekog sarkazma ili čega već, da ja njima ponudim pomoć, jerbo, znam da će se istrošiti za tih 10ak dana na moru i ovuda po restoranima…

Jedne prilike, došli nam jedni, ženini, prvi puta su, i nako sjedilo se , ručak, kolači, saso mange mi dočekali i tako to, poprelilo se..i onda ovaj lik se fata za novčanik da dadne djeci koju banku iii pazi sad ovo 😀 ..vadi lik novčanik, zove dicu i daje im po :

 

POLA EURA!

😀 MUAAHAHAHAHAHAHAHAHAHAAHAH

 

Boga mi , istina, ev nek mi žena ne da da lažem…ja nako, ne znam bil se smijo il bi plako 😀

Najsmješnije mi je ja i sqwo ono skočili u glas : ma neeemoj, ma de, ostavi, ma nemoj bolan, šta ćeš pare davat! 😀

Al štaš ba..pa bolan, prvo niko te ne goni da daš!

A  jel te stid bolan , pa kod nas penzioneri daju djeci po 2 KM kad je pemzija 😀

 

I haj sve, neka ih, mislim, nemoj mi bolan ništa, znači ništa, al nemoj mi kukat i preseravat se ( nije ovo krajiški fol kako prisvaja krajiška, kao ni mnogi drugi koje spominje a govore se i u nas 😛 )

 

I haj, ..jah, nemoj ko da se našali od njih da nas zovne da im dođemo u goste 😀 , misilim nisam ih ni željan takvih, kontaš…

Doduše, ne smjem dušu zgrišit, ima ih i koji nisu takvi, ali su, bar što se tiče ovh mojih u manjini.

 

Ima i slučajeva da se zadesi dijasporac u kupovini, pa nema razmjenjenih eura uza se, pa de posudi dok ne razmjeni, 😉 , a onda smetne čovjek, mislim razumijem da ima puno briga o parama o poslu, gdje će usput u hotel 2 dana da se prije povratka kući odmori od nas 😀 …al šta je meni posudit 100 KM, pih, pa to je trećina ženine mi plate, pa nije sva plata ošla , jel tako 😀

 

Bio jedan slučaj, kad su familija iz dijaspore odlučili da nešto pošalju rođi ovdje i šta bi on volio, veli on biciklo.

Nedugo zatim dođe pošiljka, on se obeselio, ..kad ono koverta..konta čovjek poslali pare da kupi biciklo…

Otvori kovertu u njoj pismo i još nešto…u pismu piše…et’, nama naumpalo da ti imaš ono biciklo staro od prije rata, i sjetili smo se da mu je bila ispuhana guma , pa smo ti poslali ovaj ventil za gumu da možeš popravit …..

kmeeeeeeeee 😀 ….fakat ludilo ba 😀

 

mislim , ko te tjera da se k….ofrčiš ba…i jah, doduše, kad su došli, plaćali su mu 10km da im spava u autu dok su u BiH 😀

 

ok , ovo jesu neki ektremno primjeri..ali ima svega…

 

ugl. nek ne kake kako su jadni, i kako im je teško i kako mi ovdje nećemo kile…

Ja imam 39 g.  i imam 17 g. radnog staža (staža osiguranja)i 20 g. penzionog ukupno, a radio sam i više ali bez osiguranja…..

Promijenio sam poslova i poslova…. elhamdulillahi….zači –  ra di se !

Danas rintam u firmi za paltu koja mi može bit da ne išćem ni od koga, elhamdulillahi….

Imam završen fax, i nemam šanse u struci da radim, jer nisam htio u polikitu…hoćul u buduće neam pojma, viććemo….ugl borimo se za bolje ai ne po svaku cijenu..

Znači ja i sqwo, moremo nešto malo preko hiljadareke izać, i fino živimo, možemo i uštediti, jede se i teletine , voza se i auto 😀 , jes da se nema za mora i budalještina, svake godine al nije ni pod moranje nit nešto plaho žudimo za tim…

Namještaj ću mijenjati kad budem morao, kao i kupatilo ( a moram to aBda na ljeto) , a ne kad mi gujca prohtije ili iz nekog snobizma, pa da se zadužujem ko budala u kredite…nema šanse

 

Što se tiče dijspore još i to, pa fino bi bilo raditi gora a živjeti i trošiti ovdje…da čovje ode jedno 4-5 mjeseci pa ovdje onda živi, to bi bilo idealno..

Ali..kontam bolan, ..jedan fb prijatelj napisa nedavno kako bi trebalo kazniti one što kradu tako da ih se zaposli u fabrike đegod..

Pa kontam jel to kazna ( ok, neradnicima bi bila svakako) inače ili je možda blagodat..da radiš pošteno i vrijedno, da stičeš halal opskrbi i od nje časno živiš….da imaš tamam da neamš za budalesanaj i rasipanja?!

 

Pisao bih svašta ali ode na jaciju..do iza jacije ću zabpravit šta sam htio još kasti 😀

 

I jah, još mi jednom jedanveli, a nakon što je ušao kod mene u wc, a ja bio prije njega, a nije bilo vode , veli mi kad je izaš’o :

” ma ja ! sve se nema a govno od 20 centi! ”

( ok , šalim se , ovo se nije zbilo)

Jučer ti ja objavim na FB-u jednu sliku koja je uslikana za Ramazan, a prikazuje nas, radnike u firmi kako klanjamo podne namaz.

Uslikao nas jedan radnik, isto klanja i on, i poslao meni.

Ja i zaboravio na nju, jučer je ugledam i objavim.

Jarrane, kad je to pošlo lajkovat i dijelit.

Pa mi se javi ovaj pajdo što je urednik jednog portala, može li i on objavt? – može velim ja , – on objavi,  od njih drugi portali i tako to postade, što se kaže viralno ( ova riječ mi je nekako baš neugodna inače i bezze) ..

Samo na ovom portalu su imali jučer preko 4 hiljade lajkova i dijeljenja uz to i td.

Haj sve to, ali pazi ovo…

Stvarno ali stvarno, ja u toj slici ne vidim ništa toliko posebno…ok ima to nešto, objasniću kasnije, ali…toliko oduševljenje od naroda sa tim i nekim pohvalama i to..ono, kao da je to nešto baš baš čudno i posebno, nešto neobično i specijalno…

I sad pazi, mene je to i rastužilo, jer to pokazuje kako su se, tj. kako smo se mi muslimani odrodili od islama, i koliko nam je ČUDNO , i IZNENAĐENJE kada vidimo muslimana/e da klanja/ju .

Pa bolan nebio, valjda je čudno vidjeti muslimana koji ne klanja!!!!

Jer islam i jeste ono što muslimana čini muslimanom, jer je musliman vjerska odrednica, a klanjanje namaza je osnov, temelj islama, i svako ko je išao u mekteb ili nije a zna osnove islama, onda zna da bez namaza nema ni islama!

 

Koliko je to bolan naopako sve da se muslimani u muslimanskom društvu, čude muslimanima koji klanjaju i drže do namaza.

 

A što sam objavio je ,pa radi toga da se vidi da se može kad se hoće, da se malo ohrabre i oni koji bi u svojim firmama  klanjali ali se ustručavaju, nešto se boje da im ko šta ne prigovori, jer danas muslimani  većinom se nešto izvinjavaju što su vjernici i što bi eto, ako može, ako ih se pusti, obavili molitvu, nekih 5 min. vremena et” izvini, što pitam et’ …

 

Danas nam se priključilo još novih u džemat, ohrabreni vjerovatno…

Do sada nismo nikada imali problema sa tim, ne znam niti zašto bi imali, jer namaz obavljamo na pauzi , tzv. puš pauzi…sklonjeni u magacinu, niti kome smetamo, niti ometamo proizvodnju…pa zar bi to nekome smetalo a ne smeta mu onaj što tih 10 min. dinduli cigaru?!

 

Nadam se da će se se uskoro i potpisati ovaj ugovor IZ i države i d aće se situacija još više poboljšati, kada su u pitanju ta osnovna prava vjernika…

amin 🙂