Postoje slučajevi da u braku nemuslimana žena primi islam, pa se postavljalo pitanje šta da čini ta žena.
Učeći o islamu ,mnoga pitanja, pa i ovo, nam je predstavljeno ugl jednostrano i obično bi daija ili učenjak koji odgovara na to pitnaje , ono mišljenje koje je on odabrao kao ispravno, samo to mišljenje i prezentirao i prenosio ( uz neizostavno ” postoji konsenzus” ), druga ili ih i ne spominjao ili ih omalovažavao na različite načine, ili pokušavao kao biti pravedan ali dokaze suprotnih mišljenja bi minimizirao itd.
I dan dans, koliko vidim svi mahom to isto rade…
helem…obratila mi se jedna , sada muslimanka, donedavno kršćanka sa ovim pitanjem i problemom, a koji su joj, očekivano, već predstavili da ona mora ostaviti muža, a žena ima troje djece i živi u kršćanskoj zemlji, jer “postoji konsenzus” pa sam malo protabirio i našao obrađeno to pitanje kod šejha Jusufa Karadavije u knjizi ” Fikh muslimanskih manjina” , pa evo izvađen odlomak o tome ako bi kome zatrebalo nek se nađe.
Ovo “postoji konsenzus” se zapravo odnosi na pitanje da li žena koja je već muslimanka, neudana, može da se uda za nemuslimana, ali u površnosti i žurbi, mnogi ovo pitanje poistovjećuju na ovaj slučaj kojem posvećujem ovaj post ..poduži 🙂
dakleM (needitovan tekst):
Pitanje: Na Zapadu je ocito da zene vise prihvataju islam od muskaraca. To je opcepoznata pojava. Ako je zena neudana, onda ne postoji problem, jedino sto ima potrebu da se uda za covjeka muslimana. Ali, problem postoji ako je zena udata i primi islam prije svoga muza ili cak ona prihvati islam, a on to odbije. Uz sve to, ona ga voli i on nju takoder i iza sebe imaju dugogodisnji skladan brak, mozda imaju i djecu i potomstvo. Sta da radi zena u ovom slucaju, jer ona zudi za islamom, ali, u isto vrijeme, zudi za svojom djecom, muzem i domom?
Vecina muftija u ovakvom slucaju izdaju fetvu koja joj nalaze da se razvede od svoga muza odmah nakon njenog pri hvatanja islama ili najdalje nakon isteka njenog idetta (period posljebracnog priceka). Za muslimanku koja je tek prihvatila islam, predstavlja teskocu zrtvovati muza i porodicu. Neke od njih uistinu zele prihvatiti islam, ali razvod od muza stoji kao kamen spoticanja na njenom putu u islam. Postoji li Serijatsko rjesenje za ovaj veliki problem u svjetlu Kur'ana i sunneta i serijatskih interesa?
Ucinite da se od Vas okoristimo. Allah Vas nagradio za ono sto cinite za islam i muslimane.
Odgovor: Hvala pripada samo Allahu, neka je salavat i selam na naseg vodu i miljenika, naseg uzora, Allahovog Poslanika i njegovu porodicu, ashabe i sve koji ga slijede.
Dugi niz godina sam davao fetve onakve kakve su izdavali oni koji su spomenuti u pitanju. One glase da se zena, ako prihvati islam, mora razvesti od svoga muza ili odmah ili nakon isteka idetta, jer islam pravi razliku izmedu njih dvoje i nije dopusteno muslimanki ostati u braku s nevjernikom. Isto kao sto joj nije dopusteno ni sklopiti brak s nemuslimanom uopce, tako joj nije dopusteno ni da ostane s njim u braku. Ovo je stav koji prevladava i koji je poznat svim ljudima, a ulemi pogotovo.
Sjecam se da smo prije oko 25 godina bili na konferenciji udruzenja muslimanskih studenata. Jedan od predmeta rasprave bilo je i ovo pitanje, a bio je prisutan i dr. Hassan el-Turabi. On nije smatrao nista lose u tome da zena koja je prihvatila islam ostane sa svojim muzem koji to nije ucinio. Svi su planuli i uzrujali se te mu je replicirao veliki broj serijatskih ucenjaka. I ja sam bio jedan od njih. Dokaz svih onih koji su mu replicirali bio je daje izasao iz konsenzusa ummeta koji je kategorican i identican njegovoj praksi.
Devet stavova koje je o ovome pitanju naveo Ibn el-Kajjim Musliman treba da tezi osvajanju znanja od besike do groba i ne postoji niko koje sve znanje pokupio, jer Uzviseni kaze: "I reci: 'Gospodaru moj, povecaj mi znanje'" (Ta-Ha, 114.).
Takoder, Uzviseni kaze: "A vama je jako malo znanja dato" (El-lsra',85.). Stoga, nije nikakvo cudo sto sam se upoznao sa onim sto navodi imam Ibn el-Kajjim o ovom vaznom pitanju u svojoj knjizi "Ahkamu ehli- z-zimmeti" ("Propisi o zimijama"), u kojoj spominje - Allah mu se smilovao - devet stavova ashaba, imama i priznate uleme. Nakon sto ih je svih devet naveo, odabrao je sesto misljenje, a to je i stav njegovog sejha, sejhu-l-islama Ibn-Tejmije.
Imam Ibn-el-Kajjim navodi ovaj problem, a zatim kaze da su se o ovome pitanju razisli u mnogim stavovima i prethodnici (selefi) i oni koji su dosli poslije njih.
Prvi stav: Raskid braka odmah nakon prihvatanja islama Jedna skupina kaze: Onda kad zena prihvati islam njen brak se smatra
nevazecim, bez obzira na to je li ona kitabijka ili ne i bez obzira na to bi li on primio islam poslije nje koliko je treptaj oka ili ne. Ona njemu ne pripada. Jedino da oboje zajedno prihvate islam u isto vrijeme. Ako bi on prihvatio islam prije nje, njihov brak bi postao nevazeci od vremena njegovog ulaska u islam, makar ona prihvatala islam koliko je treptaj oka poslije njega (ovo se odnosi na zenu mnogoboskinju, kao sto je to bio slucaj sa stanovnicima Mekke i Arapskog poluostrva prilikom pojave islama. Sto se, pak, tice zene kitabijke, muzev islam ne smeta njihovom braku, jer je u osnovi muslimanu dopusteno da se ozeni kitabijkom.
Zato nema nista lose u tome da nastavi s njom zivjeti.
Ovo je stav skupine tabi'ina i jednog dijela zahirija, a isto tako ovaj stav prenosi Ebu-Muhammed bin-Hazm od Omera bin el-Hattaba i Dzabira bin-Abdullaha ( i Abdullaha bin-Abbasa i Hammada bin- Zejda, i El-Hakema bin-Ujinete, i od Seida bin-Dzubejra, i od Omera bin- Abdullaziza, i Hasana el Basrija, i Adijja bin-Adijja, i od Katade, i Es- Sahija.
Kaze Ibn el-Kajjim daje prenositi ovaj stav od Omera bin el-Hataba cisti lapsus u predaji, jer cemo spomenuti nekoliko predaja od Omera bin el- Hataba - daje Allah s njim zadovoljan - koje su potpuno drukcije od onoga sto navode Ebu-Muhammed i drugi. Ovo je prvi stav.
Drugi stav: Raskid braka ako muz odbije prihvatiti islam
Kaze Ebu-Hanife: "Kad jedno prihvati islam prije drugog, ako su unutar islamskog svijeta (daru-l-islam), onda se ponudi prihvatanje islama onome ko to nije ucinio, pa ako prihvati, ostaju u svom braku, a ako odbije, onda dolazi do razvoda i ne ceka sze istek iddeta". Ovo je drugi stav.
Treci stav: Raskid braka nakon isteka iddeta zene koja je imala bracni odnos s muzem
Kaze Malik: "Ako zena prihvati islam, a muz to ne ucini, ako se to dogodi prije bracnog odnosa, raskida se brak. Ako se, pak, dogodi poslije, onda ostaju u braku ako muz prihvati islam u toku iddeta. Ako on ne prihvati islam nakon isteka iddeta, onda se ona razvodi od njega. A ako on prihvati islam, a ona to ne ucini, ponudi joj se da ude, pa ako prihvati, ostaju u braku, a ako odbije, raskida se brak odmah nakon njenog odbijanja, bez obira na to je li to bilo prije stupanja u bracni odnos ili poslije".
To je treci stav.
Cetvrti stav: Suprotno trecem
Kaze Ibn-Sibrimete suprotno ovom: "Ako ona postane muslimanka prije njega, razvod braka nastupa odmah. Ako on postane musliman prije nje i ona postane muslimanka u toku iddeta, ona i dalje ostaje njegovom zenom. Ako ona to ne ucini, razvod braka nastupa nakon isteka iddeta.
Ovo je cetvrti stav.
Peti stav: Iddet je obome odrednica
Kazu El-Evza'i, i Ez-Zehri, i El-Lejs, i imam Ahmed, i Safija, i Ishak: "Ako jedno od njih postane musliman prije drugoga, ako je to prije stupanja u bracni odnos, braka nema. A ako je to poslije stupanja u bracni odnos, pa ono drugo prihvati islam u toku iddeta, ostaje u braku. A ako iddet istekne, a ono drugo ne postane musliman, brak se raskida".
Ovo je peti stav.
Sesti stav: Zena ceka i ostaje, pa makar proboravila godine, ako to ona izabere
Prenosi Hammad bin-Seleme od Ejjuba es-Sebtijanija i Katade, a njih obojica od Muhammeda bin-Sirina, a on od Abdullaha bin-Jezida el- Hatamija da je zena jednog krscanina primila islam, pa joj je Omer bin el-Hattab, radiallahu anhu, dao da izabere: ako zeli da ga napusti ili ako zeli da boravi kod njega (a Abdullah bin-Jezid el-Hatamij, ovaj je Poslanikov ashab). Kaze Ibn-el-Kajjim: "Ovo ne znaci da ona moze imati odnos s njim sve dok je on krscanin, vec ona ostaje kod njega i ceka, pa onda kada on prihvati islam, ona mu je zena, pa makar proboravila i godine". To je sesti stav i ovo je najispravniji stav o ovom pitanju. On ima podrsku i u sunnetu, kako cemo to kasnije vidjeti, i ovo je izabrao sejhu- l-islam Ibn-Tejmije.
Sedmi stav: On polaze vise prava na nju sve dok ne napusti svoje mjesto
Navodi Hammad bin-Seleme od Katade, a on od Seida bin el-Musejjeba da je AN bin Ebi-Talib - da je Allah zadovoljan s njim - rekao za dvoje supruznika nevjernika ako jedno od njih prihvati islam: "On posjeduje vise prava prema njoj sve dok je u mjestu gdje privremeno boravi". Prenosi Sufjan bin-Ujinete od Matrefa bin-Tarifa, a on od Es-Sabija da je Ali bin ebi-Talib rekao: "On polaze vise prava na nju sve dok ona ne napusti svoje mjesto". Ovo je sedmi stav.
Osmi stav: Oni su u braku sve dok ih vladar ne razvede
Kaze Ibn ebi-Sejbe: "Pripovijedao nam je Mu'atemir bin-Sulejman od Muamera od Ez-Zehrija: 'Ako ona postane muslimanka, a to njen muz ne ucini, onda su njih dvoje u braku sve dok ih vladar ne razvede'". To je
osmi stav.
Deveti stav: Ostaje kod njega, ali im se zabranjuje bracni odnos
Kaze Davud bin-Ali: "Ako zena zimije (sticenika muslimanske drzave) prihvati islam, a to njen muz ne ucini, onda ona ostaje kod njega, ali mu se zabranjuje da sa njom ima bracne odnose". Kaze: Su'be: "Pripovijedao nam je Hammad bin ebi-Sulejman od Ibrahima en-Nahi'a o zimijki koja primi islam, a udata jeza zimiju, pa je rekao: "Ostaje kod njega". Tako je i Hammad bin ebi-Suleman donosio fetvu.
Rekoh, onaj koji govori je Ibn el-Kajjim: "Ono sto zele ukazati jest da je brak jos postojeci, i ona ima pravo na opskrbu i smjestaj, ali njemu ni u kom slucaju nije dopusteno da ima bracne odnose s njom, kao sto vecina ucenjaka kaze za majku zimije, ako postane muslimanka". Ovo je deveti stav.
U nastavku teksta Karadavi prenosi Ibn Kajjimovo pobijanje svih ostalih mišljenja , a što bi bilo predugo ( i ovako je :) ) da se navodi, pa nastavlja dajući svoj stav o Ibn Kajjimovom mišljenju i odlučujući se za svoj stav po ovom pitanju...
Kritika Ibn el-Kajjimovog komentara
U onome sto je naveo Ibn el-Kajjim postoji objasnjenje problema za koji smo mislili da je jedno od pitanja po kojima postoji konsenzus ummeta.
Cak smo ga smatrali teoretskim konsenzusom imama svih fikhskih mezheba koji je povezan neprekidnim slijedenjem islamskog ummeta, a kad se konsenzus ummeta poveze sa djelom - to mu daje jos vecu snagu i stabilnost.
Kasnije mi je postalo jasno da je ovaj konsenzus ispravan i stabilan onda kad se odnosi na udaju muslimanke za nemuslimana (sklapanje braka). To je kategoricki haram (zabranjeno) i nijedan fakih to nije dopustio, niti iz cetiri, niti iz osam mezheba, niti cak oni sto su izvan ovih mezheba. To je, prakticno i teoretski, konsensuz i on je stabilan i nepromjenjiv zbog jasnih dokaza. Ono sto navodi Ibn el- Kajjim kao razilazenje jest ako je zena nemuslimanka sklopila brak s nemuslimanom, pa Allah njeno srce omeksa prema islamu i ona postane muslimanka, a njen muz to ne ucini. O tom pitanju postoji razilazenje medu ulemom, pa je Ibn el-Kajjim naveo svih ovih devet stavova.
To me je potaknulo da konsultujem osnovne izvore iz kojih je Ibn el- Kajjim pozajmio ove stavove. To su osnove i to su djela koja su brizljivo prenosila rijeci ashaba daje Allahovo, dzelle sanuhu, zadovoljstvo s njima, rijeci onih koji ih dosljedno slijedi se (tabi'ini), potom izjave i stavove njihovih ucenika prethodnika ovoga ummeta u najboljim stoljecima odlikovanim Poslanikovim, salallahu alejhi ve sellem, hadisima: "Najbolja generacija (vijek) je moja, potom, oni koji dolaze poslije njih, zatim oni koji dolaze poslije njih". Te osnove su poput djela "Musannefa" Abdurrezaka es-Sun'anija (preselio 21 1. h.g.), potom "Musannef" Ibn ebi-Sejbe (preselio 235. h.g.), potom "Mueleffat" Ebi- Dzafera el-Tahavija (321. h.g.) i kao sto je "Essunen el-Kubra" od Bejhekija (456. h.g.).
Pa sta kazu ovi izvori?
Povratak fetvama ashaba i tabi'ina van mezheba
Prenosi Ibn ebi-Sejbe u svom "Musannefu" svojim senedom (lancem prenosilaca) od Alije, radiallahu anhu, u vezi s pitanjem zene Zidova ili krscanina kad ona prihvati islam, da on polaze najvise prava na nju, jer on je zimija (onaj s kojim muslimani imaju ugovor). 68 U drugoj predaji kod Ibn ebi-Sejbe od Alije, radiallahu anhu, stoji da je rekao: "On polaze najvise prava na nju sve dok je u mjestu hidzre", odnosno u mjestu gdje je se udala. 69 Prenosi Abdurrezak sa svojim lancem prenosilaca od Alije, radiallahu
anhu, daje rekao: "On polaze najvise prava na nju sve dokje ne istjera iz njenoga mjesta". 70 Takoder, prenosi svojim lancem prenosilaca od Hakema da je Hani bin-Kabisut es-Sejbani, koji je bio krscanin, imao cetiri zene, pa su sve primile islam, pa mu je Omer bin el-Hattab napisao da ostanu kod njega. Jasno se vidi da Omer, radiallahu anhu, dopusta zeni da ostane kod svog muza. Takoder, prenosi svojim senedom od Abdullaha bin-Jezida el-Hatmija, daje Omer, radiallahu anhu, napisao: "Daje im se da izaberu". 72 Prenosi ovo kazivanje Abdurrezak od El- Hatmija, pa kaze: "Jedna zena, stanovnica Hire, prihvatila je islam, ali to nije ucinio njen muz, pa je napisao Omer, radiallahu anhu, da joj daju da izabere - ako zeli da ga napusti ili ako zeli da ostane kod njega". 73 To znaci daje Omer, radiallahu anhu, prepustio zeni izbor - ako zeli da ostane kod muza ili ako zeli da se od njega razvede. Slicno tome je i ono sto prenosi Ibn ebi-Sejbe svojim senedom, takoder od Hasana, da je jedna krscanka koja je bila udata za krscanina primila islam, pa su htjeli da je rastave od njega i obratili se Omeru, koji joj je dao da izabere. 74 Prenosi Ibn ebi-Sejbe, takoder sa svojim senedom od Ibrahima en- Nah'ija, da je rekao: "Ostaju u braku". 75
Takoder, od njega prenosi i Abdurrezak u svom lancu prenosilaca da je rekao: "On polaze najvise prava na nju sve dokje ne protjera iz mjesta njene hidzre (udaje)". 76 Ovo je ista predaja koja se prenosi od Alije, radiallahu anhu Prenosi se od Es-S'abija da je rekao: "On polaze najvise prava na nju sve dok ne napusti svoje mjesto". 77 Rijeci Alije, radiallahu anhu, ne razlikuju se od ovih rijeci da muskarac kitabija, 2idov ili krscanin, ima najvise prava na svoju zenu sve dokje ne protjera iz njenoga mjesta ili iz mjesta gdje se udala. Dok u nekim predajama stoji: "Zato sto on ima ugovor", odnosno ugovor zimije. Rijeci Alije, radiallahu anhu, potvrduju ono sto se prenosi od Es- s'abija i Ibrahima, koji su bili imami medu tabi'inima. Takoder, njihov stav potvrduju i rijeci Omera, radiallahu anhu, u vise nego jednoj predaji, da zena ostaje kod muza ili joj se da izabere izmedu ostanka i napustanja i razvoda. Samoje jedna predaja od Omera, radiallahu anhu, drukcija od onih. To je kazivanje o covjeku Et-Tega Mebi, kome je Omer, radiallahu anhu, ponudio islam, pa je on odbio. Nakon toga je razveo zenu od njega. U nekim predajama stoji da je on rekao Omeru: "Ostao sam u staroj vjeri iz stida od Arapa da ne bi rekli: 'Primio je islam radi zene'", pa ih je Omer, radiallahu anhu, razveo.
Vjerovatno nam ovaj Omerov, radiallahu anhu, stav ukazuje da imam ili kadija ima slobodu u situacijama slicnim ovoj tako da moze zenu ostaviti kod njenog muza ili joj moze dati da izabere ili cak da ih razvede, ako u tome vidi korist, pogotovo ako njemu bude podignuta odredena parnica, kao sto je to bilo u ovome slucaju. Vjerovati je da ovaj Omerov, radiallahu anhu, stav takoder podrzava ono sto je naveo Ibn el-Kajjim od rijeci Ibn-Sihaba ez-Zehrija: "Oni su u braku sve dok ih vladar ne rastavi".
Stanka sa Ibn el-Kajjimom
Uprkos tome sto je imam Ibn el-Kajjim, radiallahu anhu, obecao da ce pogledati izvore ovih devet pravaca ili stavova koje je naveo i okarakterisati vjerodostojne i slabe, on nije ispunio svoje obecanje i nije provjerio izvore svih, vec se usredsredio na sesti stav, koji je odabrao i tako pomogao stav svog sejha sejhu-l-islama Ibn-Tejmiju. Taj stav glasi da zena boravi kod muza i ceka dok on prihvati islam, ali mu ne dozvoljava da ima s njom bracni kontakt, pa makar tako s njim ostala i godine, tako da je oduzio u davanju podrske ovome stavu kao da je zaboravio tri preostala stava.
Izbor Ibn el-Kajjimov i njegovoga sejha ima svoju tezinu, ugled i dokaze, ali, opet, ostaje prakticni problem, a to je da ostane zena s covjekom cekajuci da on prihvati islam makar tako proboravila i godine, ali pod uvjetom da mu ne dopusti da ima s njom
bracni odnos. Prakticni problem ovdje je u tome hoce li ce se moci njih dvoje strpiti u ovakvom stanju, da zive pod istim krovom godinama, a da se jedno drugom ne priblizavaju, i posebno jos ako su mladi.
Volio bih da je imam Ibn el-Kajjim komentarisao stav imama Alije - Allah ga pocastio - kojeg je naveo od njega i tice se zene koja postane muslimanka prije svoga muza: "On polaze najvise prava prema njoj sve dokje u mjestu svoje udaje (hidzre)", a u drugoj predaji stoji: "On polaze najvise prava prema njoj sve dok ne napusti svoje mjesto". A Aliju, radiallahu anhu, poslao je Allahov Poslanik za vrijeme svoga zivota u Jemen, Alija je bio halifa nakon Osmana, i morao se licno s ovakvim slucajevima susretati.
Stoga, njegov stav u ovome slucaju ima zajedno znacenje fetve (decizije) i znacenje presude. Ja kao da aludiram na njegov stav,
radiallahu anhu, oslanjajuci se na casni ajet iz sure El-Mumtehine, gdje kaze Uzviseni: "O vjernici, kad vam vjernice kao muhadzirke dodu, ispitajte ih - a Allah dobro zna kakvo je vjerovanje njihovo - pa ako se uvjerite da su vjernice, onda ih ne vracajte nevjernicima, one njima nisu dopustene, niti su oni njima dopusteni", El-Mumtehine, 10.
Shodno ovome ajetu se od vjernika trazi da, kad im dodu vjernice muhadzirke i oni se uvjere u iskrenost njihovoga vjerovanja, in ne vracaju nevjernicima, pa da in tako izloze kusnji u vjeri. Ali, ako zena ostane u svome mjestu i ne napusti ga cineci hidzru u islamsku drzavu (sredinu) te ostane s muzem, ona mu je zena. Kao da je ovaj ajet dokaz na koji se oslonio Alija, Allah pocastio njegovo lice.
Po mom misljenju, ovaj je stav prihvatljiv i opravdan. Prednost mu daje potreba novih muslimanki koje ostanu uz svoje muzeve u svojim neislamskim drzavama da ostanu uza svoje muzeve, narocito ako prizeljkuju njihov ulazak u islam, a posebno ako s tim muzevima imaju djecu za koju se boje da se ne razaspu i da ih ne izgube.
Treba napomenuti da slucaj na koji su se oslonili Ibn el-Kajjim i njegov sejh Ibn-Tejmije, koji se prenosi od Omera, po doticnosti teksta ne ide njima u prilog, i ono sto prenosi Abdullah bin Jezid el-Hatmi, radiallahu anhu, da je zena jednog krscanina presla na islam, pa joj je Omer bin el- Hatab, radiallahu anhu, dao da izabere ako zeli da se od njega razvede ili ako zeli da ostane kod njega. Ova predaja potvrduje daje zeni dopusteno da ostane kod svog muza. Doslovno uzimanje ovoga teksta sadrzi dozvolu bracnog kontakta izmedu njih dvoje, jer to je ono sto boravak kod muza podrazumijeva. Ali, imam Ibn el-Kajjim - Allah mu se smilovao - ovako je protumacio doslovnost ovoga teksta: "Ovaj hadis ne znaci da ona moze imati bracni odnos s njim sve dok je on krscanin, vec ona ceka i nada se". Ali, kad bi mudztehid uzeo Omerove, radiallahu anhu, rijeci doslovno, ne bi bilo nikakve zapreke.
Ova predaja potvrduje i druge predaje od Omera, radiallahu anhu.
U nekima je potvrda zeni da moze ostati kod svog muza, a u nekima je zeni dato pravo da bira, kao sto to stoji u El-Hatmijevoj predaji. Ovaj stav podrzava i ono sto Ibn el-Kajjim navodi od Ez-Zehrija (a to je osmi stav) da je rekao: "Ako ona prihvati islam, a njen muz to ne ucini, oni su u braku sve dok ih vladar ne razvede".
Ovo predstavlja veliku olaksicu novim muslimanima, iako to tesko pada mnogim ucenjacima, jer je to suprotno onome sto su navikli i onome sto su naslijedili. Ali, ono sto je utvrdeno i poznato jest da se nesto tolerise kada nastupi ali ne i prije nego se pojavilo. To je utvrdeno fikhsko pravilo koje se provodi u mnogim granama fikha, a ono glasi: "Postoji razlika izmedu pocetka i
zavrsetka, tako da se u trajanju i zavrsetku tolerise ono sto se ne tolerise u pocetku".
Nama je u osnovi (pocetku) zabranjeno da udajemo muslimanke za nevjernike, kao sto kaze Uzviseni: "I ne zenite se mnogoboskinjama sve dok ne postanu vjernice, uistinu je robinja vjernica bolja od mnogoboskinje, makar vam se i svidala" (El-Bekare, 221.).
Ovo je to sto nije dopusteno omalovazavati, tako da u osnovi ne smijemo dopustiti udaju muslimanke za nemuslimana. Ali, mi je ovdje nismo udali, vec smo je nasli udatom prije nego sto je usla u nasu vjeru i prije nego sto su se propisi naseg Serijata na nju odnosili.
Ovdje se situacija razlikuje u pojavi koja nije bila takva na pocetku.
Tri priznata stava
Tako mi, znaci, imamo tri priznata stava na koja se mogu osloniti oni koji izdaju fetve kako bi rijesili ovaj problem koji stoji kao prepreka na putu mnogih zena koje zele uci u islam.
Prvi stav: To je stav Imama Alije, radiallahu anhu - Allah ga pocastio - koji kaze da njen muz polaze najvise prava na zenu sve dok ne izide iz svoga mjesta stanovanja. U ovom slucaju, nailazimo na zene koje ostaju u svojoj domovini i u svome mjestu, koje nisu napustile cineci hidzru ka daru-l-islamu (muslimanskim drustvima, zemljama) niti bilo gdje drugo. Ove rijeci Alije, radiallahu anhu, vjerodostojne su i niko ih nije drukcije okarakterisao, a njegov stav podrzavaju i dvojica imama od tabi'ina, Es- Sabi i Ibrahim.
Drugi stav: Onaj sto se prenosi od vladara pravovjernih Omera bin el- Hataba, radiallahu anhu, da je neke zene nakon sto su postale muslimanke ostavio da borave kod svojih muzeva nemuslimana ili da im je dao da izaberu, kao sto se to od njega prenosi iz vise od jednog izvora i samo je jedna predaja (koja je imala svoje specificne razloge) suprotna ovima. Stoga, mozemo ili dati prednost predajama kojih je vise ili da kazemo: Imam ili kadija imaju slobodu ili da ostave zenu kod muza ili da joj daju da izabere ili da je razvedu od muza, shodno ocijeni da li postoji korist, a to se cesto razlikuje od slucaja do slucaja.
Treci stav: To je stav Ez-Zehrija: "Njih dvoje su u braku sve dok ih vladar ne razvede", odnosno sve dok se ne donese sudska presuda koja ih razvodi.
Dopustenost davanja fetve utemeljene na stavovima ashaba i tabi'ina
Neki su ucenjaci, u stoljecima u kojima je fikh bio pretezno slijepo slijedenje i mezhebska pristrasnost, zauzeli stav da nije dopusteno ucenjaku donositi fetve pozivajuci se na rijeci i stavove ashaba - da je Allah s njima zadovoljan - poput pravednih halifa, kao Omera i Alije, te drugih fakiha medu ashabima, poput: Ibn Mes'uda, Ibn- Omera, Ibn- Abbasa, radiallahu anhu, i ostalih. Oni su tvrdili da su rijeci ashaba apsolutne, a ne kategoricne, opcenite a ne konkretne. Zato nije dopusteno da budu temelj fetve, iako je vecina onoga sto je preneseno do njihovih imama opcenito i apsolutno. Dopustenost davanja fetve na osnovu onoga sto se prenosi od ashaba i tabi'ina je potvrdio imam Ibn el-Kajjim u svojoj knjizi Talamu-l-muveki'in", pa kaze, Allah mu se smilovao: "Sto se tice fetve na osnovu predaja od selefa (prethodnika) i na osnovu fetvi ashaba, pa prece je uzeti njihov stav nego misljenja i fetve onih koji su dosli poslije. Fetva je ispravnija ako je stoljece u kome je donesena blize stoljecu Poslanika, salallahu alejhi ve sellem, tako da je prece postupati po fetvama ashaba negoli po fetvama tabi'ina, a, opet, fetve tabi'ina su prece od fetvi tabi'i tabina i tako dalje. Sve sto je vrijeme blize vremenu Poslanika, ispravnost je ociglednija i ovo pravilo se odnosi globalno na sve, a ne na svaki stav pojedinacno. Kao sto je vrijeme tabi'inaopcenito bolje od vremena tabi'i tabi'ina, a ne pojedinacno (individualno). Ali, oni koji su bolji u prethodnoj generaciji su mngobrojniji nego oni koji su odlikovani u generaciji poslije njih, tako da su njihovi stavovi ispravniji od stavova onih poslije njih, posto je razlika u znanju medu njima reciprocna razlici medu njima u poboznosti i vjeri".
Vjerovatno mnoge muftije ili sudije se ne sustezu pred Allahom, dzelle sanuhu, da donesu fetvu ili presudu na osnovu misljenja od kasnije uleme ostavljajuci fetve i presude utemeljene na stavovima Buharije, Ishaka bin-Rehevija, Alija bin el-Medinija, Muhammeda bin- Nasra el-Mervezija i njima slicnih. I ne samo to, vec da izostave stavove Ibn el-Mubareka, El-Evazija, Sufjana bin-Ajineh Hammada bin-Zejda, Hamada bin-Seleme i njima slicnih. Cak se ne osvrcuci na stavove Ibn ebi-Zi'ba i Ez-Zhrija, El-Lejsa bin-Sa'da i njima slicnih, Cak ne ubrajajuci stavove Se'ida bin el-Musejjeba, El-Hasana, El-Kasima, Salima, Ata'a Tavusa, Dzabira bin-Zejda, Surejh bin ebi-Vaila, Dzafera bin- Muhammeda i njima slicnih medu one po kojima je dopusteno postupiti.
Ne samo to,vec daje prednost stavovima kasnijih alima koji nad fetvama Ebu-Bekra es-Siddika, Omera, Osmana, Alije, Ibn-Mes'uda, Ubeja bin- Ka'ba, Ebi-Derda'a, Zejda bin-Sabita, Abdullaha bin-Abbasa, Abdullaha ibn-Omera, Abdullaha ibn-Zubejra, 'Ibadete ibn es-Samita, Ebi-Musa el- Esarija i njima slicnih, ne znajuci sta ce naci za opravdanje sutra pred Allahom zato sto je izjednacio rijeci jednih i rijeci drugih, i izmedu fetvi jednih i fetvi drugih, a kako tek ako je dao prednost fetvama kasnijih nad fetvama prethodnika? Pa, kako ce se pred Allahom opravdati ako nalozi da se ta fetva provede i uzme kao presuda, a zabrani da se postupi po
fetvama ashaba i nalozi kaznu onima koji drukcije postupe? Takav se mora okarakterisati kao onaj koji uvodi novotarije, i koji je u zabludi, i koji postupa oprecno ulemi, i koji, ustvari, pravi spletke islamu. Tako mi Allaha, taj je postupio po poznatoj poslovici: "Poslanikovi, salallahu alejhi ve sellem, nasljednici su nazvani njegovim imenom, odjenuo ih je svojom odjecom i vecina ovih galami, vice i izjavljuje: Citav ummet mora postupati po stavu onoga koga slijedimo u vjeri i nije dopusteno postupiti po stavu Ebu-Bekra, Omera, Osmana i Alije i drugih ashaba. Ko postupi po ovome govoru i bude ga slijedio, Allah ce mu dati sto je izabrao i na Sudnjem danju ce ga nagraditi onako kako je zasluzio, i od Allaha se nadamo da ga osudi zbog ovakvih rijeci". 79
Ovom prilikom ne zelim zaboraviti istaknuti i opseznu studiju koju je prilozio brat, istrazivac i komentarom sejh Abdullah el-Dzedi'a Jordanskom savjetu za fetve i naucnoistrazivacki rad. U njoj je dosao do istog zakljucka kao i ja.
Na samom kraju svoga rada, naveo je sadrzaj studije sazet u ovih nekoliko tacaka koje navodim, kako bismo se okoristili i uzeli pouku.
1.0 pitanju ovoga problema ne postoji kategorican tekst;
2. Ne postoji konsenzus uleme o ovome pitanju;
3. Bracni ugovori koji su sklopljeni prije islama su ispravni i priznaju se nakon islama i ne mogu se smatrati neispravnim, osim uz cvrst dokaz, a razlicitost u vjeri nije cvrst dokaz zato sto ne postoji izricit tekst i zbog razilazenja medu ulemom o ovome pitanju;
4. Dokazi iz Kur'ana i sunneta potvrduju da boravak muza sa svojom zenom, uprkos razlici u vjeri nastaloj nakon sklapanja braka, ne skodi vjeri u osnovi i veza medu njima se ne smatra neispravnom;
5. Proglasavanje veze neispravnom izmedu muza i zene zbog razlicitosti vjere usljed primanja islama jednog od njih nakon sklopljenog braka ne biva samim cinom primanja islama;
6. Uprkos velikom broju onih koji su prihvatili islam za vrijeme Poslanika, salallahu alejhi ve sellem, ni u jednoj predaji, pa makar to bio i prakticni sunnet, nije preneseno da je Poslanik, salallahu alejhi ve sellem, razveo zenu od muza ili muza od zene zato sto je jedno od njih dvoje primilo islam, ili zato sto jejedno prihvatilo islam prije drugoga. Nema predaje koja govori da je on to naredio, vec u vjerodostojnim predajama stoji da je postupio upravo suprotno, kao sto se prenosi u slucaju njegove kcerke
Zejneb. Ona je ostala u braku sa svojim muzem Ebi el-Asom sve dok nije primio islam prije oslobodenja Mekke. Nakon sto je objavljen ajet sure El-Mumtehine, sve sto se dogodilo jest da je ona ucinila hidzru i ostavila ga u Mekki nakon Bitke na Bedru, a hidzra nije ponistila njihov bracni ugovor;
7. Nije ispravno oslanjati se na ajet iz sure El-Mumtehine kako bi se ponistila bracna veza zbog razlicitosti u vjeri. Ajet nalaze da se raskine bracna veza izmedu muslimanke i njenog muza nevjernika koji se bori protiv muslimana, i da se raskine veza izmedu muslimana i njegove zene koja pripada neprijateljskom narodu, a ne sa svim nevjernicima.
8. Ajet iz sure El-Mumtehine je dozvola da se moze ozeniti zenom koja je muhadzirka koja ima muza nevjernika koji se boh protiv muslimana, ali nije to naredio. Stoga, Zejnebin slucaj nam ukazuje da bracni ugovor sa muzem nevjernikom prelazi iz obaveznog ugovora (lazim) u dopusteni (dzaiz). Uzrok: nemogucnost da se vrati svome muzu koji je neprijateljski borac i gubitak muza koji joj tesko pada;
9. Ajet casni zabranjuje muslimanu da zadrzi zenu nevjernicu koja nijeucinila hidzru njemu i usla u islam napustajuci nevjerstvo ili koja je pobjegla od njega kao otpadnica od vjere i otisla nevjernicima koji se bore protiv muslimana. Znaci: zabrana postoji iz straha da ne bi bracna veza bila uzrok naklonosti prema nevjernicima, kao sto se to dogodilo Hatibu bin ebi-Belteu kad je mnogoboscima, zbog rodbine koju je imao u Mekki, napisao jednu od tajni muslimana. Isto tako bi za nju predstavljalo stetu da ostane vezana brakom ili bez muza;
10.Ako jedan od bracni drugova primi islam, a drugi koji je ostao nevjernik ne pripada neprijateljskom narodu, dopusteno je da ostanu zajedno i ne razvode se samo zbog razlicitosti vjera, kao sto na to ukazuje praksa onih koji su prihvatili islam prije Hidzre u Mekki i onih koji su prihvatili islam kad je Mekka oslobodena. Tako je i vladar pravovjernih Omer bin el-Hattab, radiallahu anhu, donosio preside za vrijeme svoga halifata i niko mil to nije opovrgao, kao i vladar pravovjernih Alija bin ebi-Talib.
1 1 .Razlicitost vjere medu supruznicima usljed prelaska jednog od njih na islam dozvoljava razvod braka, ali ga ne nalaze, kao sto na to ukazuju Omerove preside i potvrda ostalih ashaba.
12.0stanak muza koji je primio islam sa zenom nevjernicom koja ne pripada neprijateljskom narodu podrazumijeva dopustenost bracnog zivota ili ostanak zene koja je primila islam sa muzem nevjernikom koji ne pripada neprijateljskom narodu, podrazumijeva dopustenost bracnog zivota. Naime, ispravnost bracnog ugovora nalaze lijep suzivot, a i bracni kontakt se u to ubraja.
Moj Allahu, pokazi nam istinu istinom i opskrbi nas njenim slijedenjem i pokazi nam neistinu neistinom i ucini nas da je se klonimo. Amin!
--------------------------
61 "Musannef Ibn ebi-Sejbe, 18.301., s komentarom i fus-notama Muhtara en-Nedevija. izdanje "Daru-s-Selefije", Indija, Bombaj
69 "Musannef Ibn ebi-Sejbe, 18.302., prenosi ga i El-Tahavi u objasnjenju "Meani el-Asar", 3/260.; on polaze najvise prava da se
njome ozeni sve dokje u mjestu svoje hidzre "Musannef Abdurrezaka el-Esera, broj 10.084., s komentarom od Habiburrahmana el-'Azemija, izdanje "El-Mekteb el-lslami", Bejrut
71 "Musannef Ibn ebi-Sejbe, 18.306.
72 Ibid, 18.303.
73 Eser, broj 10.083., u Abdurrezakovom "Musannefu"
74 "Musannef Ibn ebi-Sejbe, 18-307.
75 Ibid, 18.305.
76 El-Eser, 10.085, Abdurrezakov "Musannef
77 "Musannef Ibn ebi-Sejbe, 18.304.
78 "Serhu meani el-Asar", od Et-Tahavije, 259/3.
79 Vidi Talamu-l-iiveki'in", 95.-96.Z4, izdavac "Daru-l-hadis" iz Egipta
svi nedostaci u tekstu su rezultat skeniranja, a možda nekad sjednem pa to popunim aBda
