Alkemichar

srce vs razum …. da se ne lažemo….srce uvijek, ali uvijek pobjedi..čak i onda kada mislimo da nije…baš kao što u onoj pjesmi veli pisac.. “glavom protiv srca borim se, al’ na kraju priče, srce proda stari trik pa se otrgne” …srce srce, taj stari mangup 😀
fazon je što je srce dobro, dobričina, pa pusti nekada razumu da bude po njegovoj volji, ‘nako kako razum misli da treba biti, i pusti ga da se umisli da je on jači i da je pobjednik…. aha 😛
Koliko puta si recimo tužan, ali ti razum kaže da u tom momentu ne pokazuješ to, da potisneš i ti hodaš sa maskom osmijeha na licu, ne daš sebi da misliš o onome što te čini tužnim, ipak si u sebi tužan ali to ne pokazuješ..dakle, srce je pobijedilo ali nako, šanerski pustilo razumu tu pobjedu..

ili koliko puta osjetiš ushićenje, radost, ali prikrivaš to, jer je možda bolje nekada ne pokazati oduševljenje nečim, iz raznih razloga …

ili nekada nekog ili nešto voliš ali ti razum kaže, ne budali, pusti to, nemere to tako, mora biti ovako, srce pusti da bude po razumovom iako da hoće može uvijek da ga pobijedi i tu ljubav ostavi u sebi a ostavi je uvijek..

ili si nekada ljut na nekoga, ali ti razum kaže da se strpiš i srce onda kaže, ok haj nek ti bude ali “ja znam”…

nije tu da se radi da je razum pobijedio jer je po njegovom..jok…srce je pobijedilo samo pusti iz dobrote da razum misli da je pobjednik…

nema ništa jače u insanu od tog malog komada mesa koji non-stop radi i ne samo da radi , nego ti život čini živim, i kada samo ono hoće da bude po njegovom i ne želi da prepusti razumu umišljenu povjedu, nema ništa što ga može spriječiti u njegovoj misiji…

zato je važno čistiti srce od zloće i puniti ga onim najljepšim…

Problem je što čovjek onda živi taj nesklad između onog ašto srce osjeća i što on javno prikazuje…onda se vračamo na temu spontanosti ..

Život je takav, ne može uvijek biti sve potaman, ali srce će uvijek živjeti u svom svijetu, kako god da mi činili i prikazivali ljudima, nekada će to biti u skladu, ali vrlo često i neće … i uvijek će znati pravu istinu jer znanje Života je skriveno u Srcu zbaog njegove povezanosti sa univerzalnom spoznajom i istinom o postojanju…

štaš et’ 😀

 

editujem 3.12. …naumpade mi i ovo…srce će na kraju odnijeti i najvažniju pobjedu za nas ljude, vjernike …na Ahiretu, Allah će narediti melekima da izvedu iz Džehennema svakog onog ko u sebi , u svom SRCU, bude imao i koliko trun jedan, atom, imana..zato srce moje, čuvaj me i čuvaj ono najljepše i najbolje u sebi, čuvaj moj iman i čuvaj mi ljubavi …. <3

 

Najveću težinu u ljudskom životu imaju bića tj. ljudi koje si poznavao..nisu to nikakve stvari, nije to ono što si vidio, slušao, čitao, znao..sve to, su samo sredstva da dođeš do ljudi. Sve te stvari mogu te učiniti plemenitijim, ako su dobre ili lošijim ako su loše, ipak su najvrjedniji ljudi koje sretneš kroz život. Oni te istinski oplemene, uzdignu ili te bace u dubine u kojima nema svjetla i u kojima teško dišeš…

Čovjek ode na putovanje, vidi svašta, jede svašta, prođe svukuda…ali najvažnije od svega je onaj/ona s kime si bio na tom putovanju i ljudi koje si sreo i upoznao na tome putovanju…mada ljudi često više slika prirode, zgrada i ulica uslikaju nego ljudi sa kojima se susretnu. Ima i onih koji izbjegavaju ljude, takvi su promašili totalno bit svega…

Čovjek visi na fb-ku..svašta pročita, nasmije se, oraspoloži, rastuži, nauči novi, obnovi staro itd. sve je to ok i lijepo i čovjeka sve to može malo oplemeniti..ali su bitniji ljudi sa kojima se upoznaš i sa kojima komuniciraš ….

Bojim se nekada, u nekim fazama, za sebe, da osjetim da postajem mizantrop 🙁 …

Molim Allaha da mi sačuva vjeru u ljude i dobrotu njihovu i da učini da ono najljepše u životu osjetim od ljudi a ne od mrtvih stvari ….amin

Znači, skonto sam da sam nekakav mjesecopat..
Jer evo, skužio sam da kad god je pun mjesec, kada je sredina ovog lunarnog kalendara, ja ti slabo spavam….nemrem nit zaspat kad hoću i kad bi htio, a kad zaspem, nekako nikako spavam…sve se nešto vrtim, budim, sanjam budaleštine , et’ sinoć nekakve dizače tegova sanjama, valjda od ove teretane i gledanja klipova po jutubu…ustanem nenaspavan..
Jutros na poso došo, sve mi se manta, ko tlak ko nešto, neam pojma..a nenaspavan..
Neam pojma šta ću…trebo bi kad su ovi dani drmnut apaurin i vozdra… ha ja…
šta se patit bezze ko konj…

Kontam ima to smisla, jer mjesec navuče tu tjelesnu tečnost pa ti se poremeti u tebi svašta.. ačito sam i kako je dokazano da su u noćima punog mjeseca češći zločini, valjda zbog te razdražljivosti..

I još …e ba..lego ja , nako vrtim se..zikrim, dovim, razmišljam, zamišljam..kad čujem nešto..ritmično lupkanje…tupo…ustanem…rasluškujem po stanu, da ne kapa voda đegod…ništa….naslonim uho na štok..čuje se jače i skontam…veš mašina ! ..znači neko je u pola 1 navečer upalio mašinu da mu radi…pa fakat …. lano bi….

samo da se ne povukodlačim,kako je krenulo …

jel ima joško da je primjetio na sebi ovakvo nešto? ha?

Imam osjećaj kao da sam upao u neki prostorno-vremenski kontinuum u kojem sve tehničke i mehaničke stvari, elektronika, mehanika kibernetika, automatika, patetika i dr. , vode tihi štrajk, neku vrstu pobune protiv onoga što jesu i za što su namjenjene i odbijaju da služe svoga vlasnika tj. mene u ovom slučaju i da se spremaju da uvedu teror nad vlasnicima, pri čemu ih udaraju tamo gdje su najtanji, džepu, i nadaju se bezuslovnoj predaji! 😀

Tako sam u nekih mjesec dana imao pobunu šporeta, veš mašine, mobitela (jednog), auta (prvi put), česmi ( 2 kom.), kamina, dimnjaka, mobitela (drugog), auta (drugi put sa najavom generalnog štrajka), sifona i još raznih džižda midža (ili je điđa miđa)….

Tako da sam stalno u iščekivanju novih otkazivanja…

(ovo ti je ono, ko ona birvaktile emisija, šou, “you asked for it!” you human!! 😛 ) 😀

Opet, kontam, ono što je bitnije tj. zdravlje, sluša elhamdulillahi…barem one voljene…generalno 😀 , jer ima i tu nekih koji trebaju na određene nadogradnje, hardverske, softver se svakako apdejtuje..ali i to će aBda biti hajr …

ne zna terminator da bildam i s kim ima posla ..viš kad im svima isključim struju  😛

U životu bi bilo lahko samo pojednostaviti stvari i reći to je to a to je to i onda živjeti u takvom jednostavnom, crno-bijelom svijetu..ali nema ništa šarenije od života i on je sve! samo nije crno-bijel ! ….

Žalim ljude koji svijet vide crno-bijelim…i žalim ih ali i ljut sam na takve, posebno kada pokušavaju meni i drugima nametnuti ti svoju siromašnu sliku svijeta i života…
Bez stvari oko nas bi bili zapravo slijepci..
Biti slijep nije samo ne vidjeti očima, ili srcem, dakle nemati unutrašnju sposobnost vida, nego i kada nemaš u šta gledati, kada ništa oko sebe ne vidiš, ti si zapravo slijep jer bez obzira kako ne vidiš, bitno je da ne vidiš, i onda si znači slijepac.

Onoliko koliko ne vidiš si slijep ili, onoliko koliko vidiš stvari oko sebe, koliko vidiš boja, toliko nisi slijepac.

Koliko je bitno onda okružiti se, koliko god možeš, lijepim stvarima i insanima, jer ako u to budeš gledao tako ćeš i u sebi izgraditi lijepo, sretno i zadovoljno svoje ja i tako ćeš i doživljavati svijet oko sebe.

U protivnom, budeš li se okružio ružnoćom oko sebe, tako ćeš i svijet percipirati i sebe takvog na kraju doživljavati.

Ovo je bar sljepoća na koju možemo, poprilično, uticati.

I da, treba se klonuti ovih crno-bijelih ljudi s početka i pokušati im dokazati da je odavo izmišljen tv u boji da ne spominjemo digitalnu sliku i ostale karafeke…

‘nako kontam.

 

Čovjek koji ima u životu nešto što mu čini teško i bolno reći tome zbogom, Allahimanet, mora biti jako sretan zbog toga.
To je znak da je to nešto što je jako vrijedno u njegovom životu, što mu je drago, što ga je činilo većim od sebe i boljim od sebe, punijim, pa je zato rastanak sa time težak, jer se srce boji praznine, ali ne treba da se boji.

Zašto da i iz srca izbaci to ako je ono moralo prestati da bude?

Zamisli samo koliki si sretnik!?

Koliko je ljudi koji vrlo lahko odbacuju “stvari” u svom životu i ne osvrčući se za njima, kao da im nikada nisu ni bile bitne, kao da su im uvijek bile ništa, a možda su oni tim “stvarima” bili sve ili bar mnogo!

Ne treba zbog toga zaboraviti i odbaciti sve ono dobro koje si proživio sa tim i treba se sjećati toga sa osmjehom na licu, sjećati se u dovama srca i šapatom usana na sedždi.

Nedavno sam pisao o svom viđenju kadera i kako je i koliko ja to shvatam, u OVOM ČLANKU 423.

Danasm sam kao potvrdu ili hajmo reći više kao neku naznaku, da bi ovo moje shvatanje moglo biti tačno, našao u ajetu sure El-Feth, koji kaže:

 

“A da su nevjernici s vama borbu zametnuli, sigurno bi se u bijeg dali i poslije ne bi zaštitnika ni pomagača našli -” (El-Feth, 22) – Korukut;

“A da su se protiv vas borili oni koji ne vjeruju, sigurno bi okrenuli leđa, zatim ne bi našli zaštitnika, niti pomagača. (El-Feth, 22) – Mlivo;

 

Ovdje se govori o događajima na Hudejbiji, i o tome da se nisu, a mogli su, sukobiti muslimani i mušrici Mekke.

Allah zna sve, i ono što je bilo i šro će biti i što jeste, a zna i ono što nije bilo i što neće biti, kao što zna i ono što se nije desilo, da se desilo kako bi se desilo. Tako u ovom ajetu kaže da su se sukobili , nevjernici bi izgubili bitku.

Allah ima dakle svo to znanje, jer kod njega su sve sudbine i svi mogući putevi ispisani , i oni što se dešavaju i oni što se neće desiti i da su se desile kakve bi bile, i to ovaj ajet uprevo potvrđuje..

A Allah najbolje zna…

 

Pita me vox: o čemu razmišljate..evo o čemu…:

da li je bolje voljeti živjeti ili živjeti da bi volio?… šta je ispravnije i da li se to dvoje isključuje?

ili….. da li je bolji onaj koji voli živjeti ili onaj koji živi da bi volio?

…još ličnije… da li ja volim živjeti ili živim da bi volio?

Koje od ovoga dvoga će me dovesti do cilja? … koje od ovoga će me učiniti radosnim bićem koji živi život punim plućima?

..kontam daa.. volim život, ali i živim da bih volio! …možda je to što volim život posljedica toga što živim da bih volio? … a zašto toliko čežnje za ljubavi?… pa , kontam, ko spozna ljubav, ali ne u uskom i konkretnom smislu, nego ljubav kao jedan poseban entitet, koji egzistira u svemu, koji nas zove i nudi nam se da bi je spoznali i onda kroz nju da nam se otvore nove boje svijeta i života, takav će ili takva će, cijeli život posvetiti voljenju i potrazi za ljubavi… ne samo jednom, nego mnogim ljubavima, mnogim voljenjima , različitim vrstama ljubavi i voljenja… da budem jasan, odnos u kojem se konzumira sex nije identičan sa odnosom ljubavi prema nekome, sex i seksualna privlačnost ne znači ljubav, ljubav je ….nešto drugo …

Takvom stvorenju nikada neće biti puno ili dosta ljubavi..nikada neće moći reći ..”eh, sad imam sve ono što volim u svom srcu, ne treba mi više ništa i niko da ga volim”…jer ljubav nije nešto statično, ni u kom smislu..i onaj ko misli da je pun ljubavi i da u njegovom srcu više nema mjesta, zapravo ide u nazad, takav i nije spoznao ljubav i voljenje..biti sebičan u ljubavi, kako je pisao Fromm je zapravo jedan egoistični i sado-mazohistički odnos..to je  odnos stražara, čuvara i zarobljenika, zatvorenika…sebičnost je suprotna ljubavi…

Ljubav je ono što osjetiš spontano, bez kalkulisanja, bez strahova koji se jave u onim narednim momentima…onaj momenat kada osjetiš da ti se cijeli svemir u momentu ukazao u jednoj jedinoj tački i oduzeo ti na tren dah , kada osjtiš snažno prisustvo života! Ti se onda pripadneš, prokontaš i odbaciš to često..e to što si osjetio je Ljubav koja ti se ukazala i ponudila da ti bude saputnik…

Dakle, živjeti da bi volio..jedini način da ispravno živiš i provedeš ovaj prolazni život..a kada osjetiš ljubav, onda želiš i voliš da živiš, da si sa Ljubavi …

Jedina ljubav, koja uvijek mora biti prisutna u srcu i zauzimati najveće mjesto i centralnu poziciju, je ljubav prema Stvoritelju ljubavi… i to mora biti ultimativni i apsolutni stav srca, za sve ostale ljubavi se treba boriti, tražiti i kada ih nađemo čvrsto držati, boriti se za njih, sa njima rasti kao biće..

kada god izbacimo iz srca neku od tih ljubavi, na njeno mjesto će doći ili druga, jer srce mora da voli, ili će zlo nastojati da zauzme to mjesto i da ga ispuni mržnjom, da otruje i ubija srce..zato ne smije insan dozvoliti da mu srce bude prazno i neispunjeno ljubavlju…nikada!

 

et’ o tome ukratko razmišljam, moj vox-u

Brine me nešto što sam saznao…
Eksperimentom su utvrdili da insan radije podnosi bol nego dosadu, monotoniju, stanje bez stimulacije iz vana, izvan sebe…
Stavljen u situaciju da bira da vrijeme provodi u dosadi, čovjek se dobrovoljno predaje nečemu što mu nanosi bol..u eksperimentu je to fizička bol, ali kao što znamo, bol može biti i duševna, emocionalna..
Jednostavno, stanje monotonije ubija čovjeka više nego što ga ubija trpljenje boli.. do te mjere da insan pođe da ludi, da halucinira, da izgubi pojam sa vremenom i stvarnošću..
Da li se osobe koje se nađu u životu u situaciju koja nije dovoljno stimulatvna za njih, gdje su okruženi jednoličjem, osobama koje ih ne potiču na razvoj i rast kao induvidue, kao čovjeka u punini, dobrovoljno ili podsvjesno odlučuju da se izlože i žive u nekoj vrsti bola i patnje…?
Takvi su onda klasični mazohisti, jer je očito da ih ta bol čini na neki način i sretnim, jer ih čini da osjete život, makar i na bolan način.
Koliko se okružujemo i prihvatamo u živote ljude koji nas inspirišu i daju poticaja na življenje i razvoj naše ličnosti?
Koliko ima takvih ljudi, čiji unutrašnji potencijal bude ugušen, a oni sami polahko ubijani, zbog toga jer se, nekada i sami, stave u okruženje i situacije, u život, koji je za njih sve osim stanje koje ih dovoljno stimuliše da bi izbacili i pokazali sav svoj potencijal….?
Koliko mi sami nekada gušimo i ne potičemo druge na njihov razvoj i napredak i umjesto da ih zalijemo kao cvijet koji će dati miris, nektar i bar uljepšati vizuelno ovaj svijet, mi ih zgazimo, nekada dok još nisu ni pupove izbacili, ili pokosimo kad trebaju da pokažu svoju puninu.
Nema potrebe da sada navodim sve ajete koji potiču na činjenja, razmišljanja, na putovanja koja će donijeti nove spoznaje…ili primjere iz sire kada poslanik a.s. potiče na činjenje, razmišljanje, iskazivanje emocija, ispoljavanje potencijala u umjetnosti ili nekim vještinama…
Da li je i to jedan od razloga što se neki okreću autodestruktivnim idejama i nasilnim oblicima ispoljavanja islamske forme?
Vjerujem da jeste…

Ja kad se nečeg prifatim, ne pušćam, ko pijan plota što se kaže, ufatim se 😀

Tako ti sad ovo oko fitnesa i folova…sav sam u tom filmu.

Haman, pa svaki dan odem.ok ne baš svaki ali 4 puta u hefti ili 5..

Samo gledam klipove i čitam. Naučio svašta nešto što nikad nisam čuo, tako sad znam šta je soleus i gastronimeus (ako je na našem ovako) , šta je brakioradialis i ostalo…šta su za šta koje vježbe , doduše znao sam i prije ali sad znam 3x više neg prije..

Hrana i folovi…povečao sam unos proteina a smanjio karbohidrate..znači..jaja, sir mladi, mlijeko, piletina, riba, kikiriki, kikiriki puter, sirutka..tog se najviše najedavam ..skonto sam da samo treba kontrolisati karbohidrate, ne totalno izbaciti, kao i šećer, i sve će bit ok inšaallah…

Čito sam o proteinima i skonto da nisu loši i nezdravi, naprotiv, zdravi i potrebni, posebno u mojim godinama, i stariji kad si, kad hoš da vježbaš, a da skineš salo sa trbuha npr. a da ne gubiš mišićnu masu..

Tako da sam si skonto uzet onih Whey proteina, oni su najbolji, samo što su skupi, za moj đep , al skupiće se aBda …

Jes da sam konto više kardio raditi, al’ čitajući vidim da treba i tereta malo, malo više, al i kardio svakako…

Zeznulo me je , evo već 3 puta, što me ufati neka bolešćica, pa moram prekinuti treninge na par dana..al onda ko konj nastavim..

Zadovoljan sam treninzima kad ih odradim, razvalim se pravo, upale imam , jedino nisam 100% zadovoljan deltoidima ( ramenima ko ne zna 😛 ) i tricepsima, njih još nisam pogodio kako bi htio..

Imam i novog ..junaka , hajmo reć, kojeg gledam najviše, ne toliko radi vježbi, nego radi njegove priče..

Čoek se zove Kai Green i jedan je od najboljih bodibildera, nije doduše nikad osvojio mr. Olympia , al jest Arnold classic neoliko puta..al azon je što je čovjek odrasto kao siroće haman, napušten od roditelja, usvajan, teško djetinjstvo i poćeo se baviti bildanjem, ali kod njega niej samo treing fizički, čovjek je od treninga napravio filozofiju, dakle podigao je treninaranje na jedan viši nivo, povezuje um i tijelo, namjeru, misao, materijalizaciju misli itd…a nije se uzdig'o i ufuro kao neki , nakon uspijeha…

et’ to je ugl. čime se bavim ovijeh dana, zimskih i hladnih..uz čitanje nekih, zanimljivih knjiga o bijegu sa Vražjih otoka- francuske gvineje, kažnjeničke kolonije, istinita priča, kao i o nekim sudbinama logoraša iz II-WW , pa sve vučem paralele sa svojom firmom 😀

inače?

Želim biti jačim, snažnijim, u svakom smislu i pogledu…želim imati jače i snažnije misli i tako jake ih pretvoriti u jaka djela, u jake riječi…biti jak duhom i tijelom, intelektom, emocijom, moralno, materijalno…
Nešto od ovoga ne ovisi samo o meni, ali ću biti jak i ponašti se kao da sve ovisi isključivo o meni, što se tiče ljudi.
Imati snažne misli, imato snažno ubjeđenje da će se te misli ostvariti, da se mogu ostvariti, doviti sa potpunim ubjeđenjem, bez truna sumnje…

Kao što ću tijelo očistiti od viška masnoća i napuniti ga proteinima i vitaminima, i mlohavost zamijeniti snažnim mišićima, tako i um očistiti od sumnji, zlih misli, strahova, sumnji, previše kalkulisanja i racionaliziranja, i biti smiren ,optimističan, prijateljski otvoren, aktivan…
inšaallah
🙂

Kad uđeš za njim ili za njom u vc , pa smrdi,

Il kad smrdi kad i prdi,

a ti samo onako začepiš nos,

kao da bi sa njim prao patos,

a najrađe bi poletio u visine kao albatros,

i zakolutaš očima,

pa bi najradije noćima,

Otiš'o u šetnju dugačku,

da vidiš kakvu mačku,

u mraku,

i osjetiš svježinu u zraku.

Il kad te ćušne kada hrčeš,

kao da nikada više zaspati nećeš,

il kada ona ili on zahrče tebi u krilu,

zinutih usta kao pećina pusta,

dok mu ili njoj, slina u to curne iz usta,

a ti mu nako prstom je gurneš,

da ti ne kane na čiste hlače,

iako su ti već mokre i gaće,

od toplote njene jal njegove glave,

a najrađe bi mu/joj pustila mrave,

da ga je gricnu malo, čisto ‘nako.

I dok je čekaš da se spremi,

Il mu rondaš na uvaljenoj sećiji u njegovoj “loži”,

Ljubav se u vama množi,

i šareni,

Mada neko kaže i “jao meni, što se oženi”.

Na kraju ostaneš sam ili sama,

i sjećaš se kako je bilo lijepo vama,

tih burnih dana,

i poželiš da se i to vrijeme vrati,

pa živiš u prošlosti i sjeti,

a nije ti ni na pameti,

da sretna i sretan možeš biti još,

makar za jedan groš,

sa nekim opet podijeliti pečenu kokoš,

i igrati se hokoš bokoš.

 

‘nako iz dosade napisaTo 😛

Godina je počela sa velikim hladnoćama.

I wi-fi signal se smrzo.
Ja se ne sjećam ovako hladnog vremena.
Bilo je minusa, ali ovolikih se ne mogu sjetiti nikako.
Lego mi je akumulator. Ne mogu upalit. Moram ga napuniti pa uzeti nov.
Na poslu hladno, ne fizički, nego psihički, mučno.
Džamija je topla. Kuća je topla. U srcu toplo.
Lakše je kada je na tim mjestima toplo, to je i najbitnije.
Kasnije najavljuju otopljavanje. Ne može vazda biti ovako hladno, mora otopliti. Osaburićemo, ložiti vatru i grijati vitalne dijelove.
Srce grijati najljepšim stvarima.

Ne dirati hladni metal golim rukama. Posebno ne noževe i ne zabijati ih u srca, a ako se ubodeš ne vaditi oštricu i ne ići na toplo. Hladno je i krv se zgruša i krvarenje brzo stane, u protivnom iskrvarićeš.

Inače, najveće hladnoće, ko i vrućine su odušak iz Džehennema.

„Džehennemska vatra se požalila Allahu riječima: “Gospodaru, moji plamenovi pojedoše jedni druge pa mi daj malo oduška, pa joj Allah dozvoli dva oduška, jedan ljeti a drugi zimi, zato, kada osjetite najveću toplotu ljeti, znajte da je to odušak Džehennema, a kada osjetite najveću hladnoću zimi, znajte daje i to odušak Džehennema.” (Muttefekun alejhi)

Poslanik a.s. vali: “U Džehennemu postoji mjesto u kojem će se nevjernici smrzavati od hladnoće.“

“U Džehennmu ima i mjesto nesnosne hladnoće (zemherir) u kojem ćestanovnici Džehennema pokušavati naći spas od vatre, pa će bježati u to mjesto, a kada dospiju u njega čuće se pucketanje njihovih kostiju od hladnoće u njemu.” (Ibn Ebi Ed-Dunja)

Da, zamisli da će se u vatri kažnjavati i ekstremnim hladoćama!

Da Allah sačuva i od jednog i od drugog.

 

Zadnjih dana sam pregledao i preslušao desetine klipova uličnih svirača po velikim gradovima i uživao u tome. Ima zaista dobrih muzičara.

Volio bi biti ulični svirač u velikom gradu. To bi baš bio “posao” u kome bi uživao. Ne znam može li se od toga živjeti, ali bolje i to nego da čovjek krade ili se bavi nekim nečasnim radnjama, kriminalom.

Također sam slušao i dosta klasične muzike, i naravno, uživao u tome.

Nažalost, nisam našao na odobrenje od svojih ukučana, tj. jednog od njih, najstarijeg poslije mene 🙂 , kome se smučlo od klasike :/ i to me je malo i rastužilo 🙁 , jer volio bih da osoba pored mene uživa u 5. Betovenovoj ili u Godišnjim dobima ili Bumbarovom letu, Boleru itd., kao i ja.

I ‘nako slušam, Šopena, Čajkovskog, Rimski-Korsakova, Betovena, Bramsa i druge i fakat, toliko je njihova muzika genijalna, toliko puna, ne samo virtuoznosti, nego i emocija, boja i slika,jednostavno kao da slušaš život!

Zaista je, ustvari, život kao lijepa i dobra melodija. Lijep život je kao najljepša harmonija, ali ne mislim na harmoniju samo kao sklad, nego u muzičkom smislu harmoniju.

Ne znam baš definiciju stručnu, zaboravio sam, ali harmonija nije ona glavna melodija što uglavnom svi čuju nego sve ono iza nje, akordi prije svega.

Akord je istovremeno zvučanje najmanje tri tona i osnovni su durski i molski.

Durski akordi zvuče veselo, npr. kao melodija neke rock'n roll pjesme, može biti različitog ritma i tempa, dok su molski akordi tugaljivog zvuka.

Tako su i životi, nečiji veseli i sretni , nečiji tugaljivi, nečiji mix ovoga dvoga, a tu glavnu i temeljnu odredbu prati različite melodije i tonovi svakog ljudskog života posebno.

Ali ima i onih koji i ne znaju baš “svirati” po notama života, i često fulaju i falširaju. Kada se nađu svi takvi, oni i ne primjete fulanje jer im je to normalno, ali za one sa sluhom, čija je melodija lijepa, bilo vesela ili tugaljiva (jer obje mogu biti lijepe) , za njih su ovi disonantni tonovi užas za uho i paraju nebo po kojem melodije živoota plove.

Rekao bih još i ovo. Često sam imao priliku da pročitam ili čujem po predavanjima i sl. izjavu kao :” Onaj u čijem srcu ima mjesta za muziku, nema mjesta za Kur'an”. Mislim da je to čista budaleština koja se ne zasniva ni nakakvom ispravnom temelju i znanju.

Je li taj misli da ashabi r.a. koji su slušali i uživali u muzici koju su im svirale njihove posebno cijenjene sluškinje, nisu imali u svojim srcima mjesta za Kur'an?

Ili veliki islamski učenjaci koji muziku nisu smartali zabranjenom, što pretpostavlja da su je i slušali sami, da u njihovim srcima nije bilo mjesta za Kur'an?!

Što se, evo mene lično tiče, ja sam dugo vremena držao stav, koji nikada nisam propitivao nego sam ga uzeo kao dogmi i tako i slijedio, da je muzika haram i nisam niti slušao a prestao sam svirati odavno. Ipak, bilo je perioda kada sam zano zapostaviti učenje Kur'ana, po nekoliko dana, sedmica pa možda i više, ne bi uzeo ozbiljnije mushaf, ali tome nije bio razlog niti uzrok što sam slušao muziku, jer nisam.

Također, kasnije, kada bi slušao muziku, znao sam i učiti Kur'an i više nego prije.

Tako da što se tiče ove izjave i mene lično, a vjerujem i nekih drugih, da je isti slučaj.

Možda neko kaže da je ta izjava tačna i to potvrđuje svojim primjerom, mislim da takvi samo traže izgovor i opravdanja u muzici i muziku okrivljuju za to, a da je istina da je njihovo zapostavljanje Kur'ana zbog manjka ljubavi prema Njemu a ne zbog postojanja ljubavi prema muzici. Ako kontate?

To je kao da neko kaže da se ne može voljeti Allah dž.š. ako čovjek voli ženu.

U srcu ima mjesta za oboje i mnogo mnogo više od toga.

 

ps. skontaj ti da je npr. Betoven, bio gluh kada je napisao svije nabolje kompozicije. On je u svojoj glavi čuo sve te zvuke. Nekoma to zvuči kao čista fantazija, ali je moguće svakom iole talentovanijem i boljem muzičaru. Ja npr. kada pjevam, ne čujem samo to što pjevam, nego čujem kompletan aranžman pjesme u sebi, i bas gitaru i violine i bubnjeve, gitaru, trube i sve što ima. To je poseban dar. Ili, recimo Korsakov i njegov Bumbarov let, skontaj ti da je čovjek napisao melodiju koja original prikazuje zvuk bumbara u letu. On je to čuo jasno u svojoj glavi i prenio na papir, od zvuka čitavog roja do pojedinačnog bumbara.Problem je što, iako se ugl možda prepoznati taj zvuk i let, niko ne može da odsvira tom brzinom kojom bi trebalo, pa da taj let bude baš onaj pravi, zato je potrebno ubrzati na 1,5 brzinu pa da bude baš ono pravo, pokušajte evo na kraju.

 

 

Mislim da sam se dosta promijenio i, iskreno se nadam da su sve ili bar većina tih promjena na bolje. Te promjene nisu došle preko noći, već su dio procesa koji je trajao duže vrijeme i koji je permanentan i traje cijelog života zapravo.
Mnogi ne shvataju ili ne žele da prihvate te moje promjene. Nisam siguran zašto, ali znam da je u mnogima čista zavist. Znam jer ih znam.
Ne prihvataju, a nisu nikada, da neko može biti bolji,jači od njih, mudriji možda. Ili da je postao bolji od njega u nečemu za što je neopravdano smatrao da je on bolji.
Takvi u ovom mom “bijegu” od njih k sebi i bijegu od “sebe” k sebi, vide kao slabost, a zapravo racionaliziraju svoju slabost jer su njihovi jedini životi ti lažni, virtualni.
Takvi su obično oni, koje sam opisao u postu o fb(link) i zašto sam otišao sa njega. Oni čiji je jedini “pravi” život onaj virtualni. Koji u tom svijetu mogu da zavaravaju druge i predstavljaju se lažno.
Ugasio sam opet fb profil, opet se nadam na što duže vrijeme. Gasio sam ga i ranije, ali po prvi put nisam osjetio nikakvu želju da se vratim. A vratio sam se planski, znao sam šta se svake godine u koje doba dešava i želio sam da mi se takvo ponašanje još više ogadi, što i jeste i ojača moju želju i odluku da istrajem u gašenju profila.
Žao mi je jedino što na profilu imam dosta slika i uspomena iz zadnjih godina, a koje jedino imam tu (mogu slobodno reći da je stanje tj. ponašanje ljudi na fb u zadnjih par godina mnogo gore i da se patološko stanje u ponašanju ljudi sve više pogoršava). Zato i ne kažem da je gašenje apsolutno i definitivno za sva vremena, vratiću se ponekad, što rijeđe aBda, možda u 1-2 mjeseca po dan-dva, kasnije još rjeđe i tako će biti osim ukoliko ne dođe do nekih drastičnih promjena, bilo objektivnih ili subjektivnih. To je plan i aBda da istrajem. Jer je fb danas, kako reče Jedna, “jedno govno koje uzima vrijeme”, za koje ćemo biti pitani a ko u to ne vjeruje neka ga smatra novcem.
Ušao sam i da mi se još više ogade licemjeri koji su nakon pada Halepa pisali što su pisali, što sam govorio u onom postu, a iz čijeg čitanja postova bi mogao insan zaključiti da će oni već sutra se naći u džihadu, da izbave svoju braću i sestre radi kojih su virtualno lili suze, ne kažem da nisu i stvarno, (iako su ti spremni, kada bi im se ovako reklo i otići ali čisto da meni, tebi, pokažu da nisi u pravu, a ne iz iskrenog nijeta) , ili si mogao pomisliti iz njihovog mudrolijanja i emocionalnog fekalisanja da su već predali papire da usvoje beram dvoje sirijske siročadi.
Naravno, to nije slučaj niti će biti, osim iz sujete ako bi im se prigovorilo.

Sve su to znaci mentalno bolesnog društva općenito, a ovog virtualnog posebno. Jer mentalno zdravlje znači biti sposoban voljeti i biti produktivan. Većina ovih, a sve ih je više, jer je fb takav da takvo stanje stimuliše i podstiče, smatra da svojim djelovanjem čine i doprinose višim nekim vrijednostima a rezultati u stvarnom životu ne samo da izostaju nego su i kontraproduktivni, a moraju biti jer su utmeljeni na lažima bez iskrenosti i zdrave namjere, bez spontanosti.

Ostavljam takve, neka žive svoje laži, meni ne trebaju niti ih želim, u stvarnom životu ću trpiti one koje moram i dovljno mi je i to.

 

..mi je jedan od najljepših dana, zapravo njegovo jutro. Zbog ove tišine koja je u njemu, svi ljudski šejtani su pozaspali i spavaju do u podne.

A kada osvane ovako lijepo, vedro i sunčano jutro sa tom tišinom, mene sve neka toplina obuzme i nada. Jes baš me neka pozitivna nada obuzme.
Kontam, imam rasola svake godine, pa bil prodav'o ovima mahmurnima, al neću , nek se pate – tražili ste eto vam ga.
Kolko su samo ovi sekularisti, balije, antiteisti i ostala bagra sinoć potrošili para na meze i alkohol, mogli su napravit u svakom gradu po jednu džamiju , pardon, htjedoh reći fabriku! 😀

Mislim, uporedi ti sad potrošnju para za džamiju za koje su vazda prigovara i potrošit pare na oblokavanje i žderanje, bez da kontamo što se kupuje nahsuz odjeća, karte za ovo i ono i sl.

Nego, da sumiram fitnes i predstavim ciljeve ..

Dakle, prvi put kad sam otiš'o, trčo na onoj traci i jedva 5 min izdrž'o, da nije bilo nekih ženskih tu, odust'o bi nakon 2 min. al’ bilo me stid pa sam istrč'o 5 da ispadne da sam tamam tol'ko i htio samo da se malo kao zagrijem 😀 .
Sad trčim min 10 min. nekada 15, a mogao bih mnogo više samo mi dosadno to. I to izaberem onaj Hill program, dakle, uzbrdo što se kaže.
Težine već mogu dosta više nego s početka, ali sve je ovo još zagrijavanje i priprema.
Imam za cilj nabildat se pravo ko konj za 6 mijeseci aBda, samo biće teško jer ne koristim nikakve dodatke, a ne bi ni da se plaho udebljam.
Jedva čekam da odem na trening, pa tako idem svaki drugi dan, nekad mi se strefi i dan za danom da odem, jer nemereš u 7 dana svaki drugi, a moram utorak i četvrtak bit uvijek. Gledaću da vikendom idem ranije, manja je gužva, a ostalo kao i do sad.
Samo da se ne ozlijedim pa da ne mognem trenirat :/ , trebam čuvat ramena, jer ako njih ozlijediš nemereš ništa haman radit, a koljena me svakako bole, valjda neće više aBda pa da ne mogu trenirat…
‘nači, samo laganini i ustrajat i polahko povećavat tempo.
Gledam na YT klipove kako su bolan ljudi sa 50 pa i 60 godina tek krenuli na fitnese i napucali se ko budale, smiješni su neki momci od 20 g. kako ovi izgledaju..nači more se ako se hoće..ja hoću al ne znam mogu li 😀

I aktivirao sam profil, privremeno, čisto da vidim ono radi čega sam otišao, jer je ova NG i ponovno kreće ludilo, sa mnogih strana pa tako i sa ove naše … samo sam se uvjerio da sam u pravu što sam ugasio i večeras aBda opet gasim

Dok sjedim tako, osijedio i sam, ispucalih smežguranih ruku,

i dok dim cigarete pleše oko mene, lagano se dižući do plafona,

sa vanjske strane izloga padaju pahuljice na trenutak bacajući odsjaj kao zvijezde u noći.

Uzimam šoljicu sa kahvom i u njoj vidim tvoj lik, nasmijan, kao da mi želiš nešto reći, kao da želim ti nešto reći.

Sve ono što nikada ne izgovorih, a sve si znala, samo si me iz neke svoje dobrote i milosti, puštala da živim u djetinjoj razdraganosti i nadi, jer sve drugo, znala si,

bi me još više povrijedilo.

Sada, kada je moja soba hladna i prazna i kad u njoj više nema smijeha niti pjesme,

ja još uvijek nadam se,

lažno (?),

da ćeš doći u trenucima kad posljednji zraci svjela budu napuštali ovo moje oronulo tijelo i nježno me uzeti za ruku u kojoj će biti sva toplina života, nikada ne data i sve nerečeno ikada….

Ispijam posljednji gutljaj već odavno hladne kafe i gasim cigaretu.

Gledam i, opet si tu,

ne odlaziš.

Izalzim u hladnu snježnu noć i dok snijeg mi škripi pod čizmama, okrećem se i vidim..

Jedini tragovi u snijegu su moji.

Dok tvoj lik me i dalje prati sa svakim dahom kojim izdahnem i koji se u trenu pretvori u noć,

ja se pitam, kao i svakog od ovih dana i,

dok znam da je prekasno za odustajanje,

da li je prekasno za nadanje?