Month: December 2016

Članak 467. (cigla)

Roger Waters, legendarni basista Pink Floyda, napisa nekada legendarnu pjesmu Wall , kod nas poznatija u raji kao “cigla u zidu”.

Pjesma govori o školskom sistemu, onoj negativnoj strani, o ispiranju mozgova, kontroli mišljenja, maltretiranju učenika i generalno se buni protiv sistema obrazovanja.

U jednom dijelu teksta se kaže , obračajući se učiteljima a time i javnosti da je čovjek “sve u svemu ti samo jedna ciga u zidu”.

Iz cjelokupnog teksta pjesme ze zaključuje da je ta cigla u zidu negativna pojava koja opisuje jednog bezličnog čovjeka, ispranog i programiranog mozga, bez ikakve posebnosti i bez vrijednosti u sebi. Običan kamen koji ničemu ne služi, osim što stoju u zidu.

On kao kamen ne posjeduje emocije, vlastite misli, ideje, vrijednosti, on je ispod svakog života koji bi trebao da posjeduje i živi kao slobodno biće.

 

Na istoku, odnosno u muslimanskom svijetu, također imamo ciglu kao metaforu.

Međutim, ona tu predstavlja nešto sasvim drugo u odnosu na shvatanje zapadnog čovjeka.

Ebu Musa, r.a. prenosi da je Muhammed, s.a.v.s. rekao:

“Vjernik je s vjernikom povezan kao građevina čiji su elementi jedni s drugima čvrsto spojeni” (Buharija)

 

Dakle, vjernik, predstavljen kao gradivni element jednog velikog zdanja, čije su odlike sasvim afirmativne.

Građevina je jaka i čvrsta a njenu čvrstoću čine njeni elementi, tako da se svaki element(čovjek) osjeća bitnim, jakim, poštovanim i živim.

Svaki element je bitan i ima svoju vrijednost.

Sama spoznaja da on gradi nešto veće od sebe, što je dobro, što pruža utočište drugima i u čemu je toplina i sigurnost je jak psihološki momenat koji čovjeka uzdiže na nešto više od samog sebe i ne dozvoljava mu da padne i osjeća se zaboravljenim, nebitnim.

Također tu je i jak osjećaj pripadnosti grupi,što je bitan element zadovoljenja ljudske potrebe ne bude usamljen, kao i da je povezan sa drugima tako da ne može sebi dozvoliti luksuz egoizma, ravnodušja, pohlepe, jer i o njemu ovisi cijela građevina, pa se zbog toga brine osim za sebe i svoje stanje i za stanje svakog elementa građevine ponaosob.

Islam ide i dalje od ovoga, tako da se sam Poslanik s.a.v.s. poredi sa ciglom u raskošnoj građevini vjerovjesništva:

“Primjer mene i prijašnjih poslanika je kao primjer čovjeka koji je sagradio kuću, uljepšao je i ukrasio izostavivši jednu ciglu. Ljudi su se divili njenoj ljepoti govoreći: “Eh samo da je još ovu ciglu stavio” “ja sam ta cigla, ja sam pečat svih poslanik”. (Buharija)

 

Dakle, na ovom primjeru cigle, može se vidjeti jedna od razlika u poimanju  svijeta i vrijednosti zapadnog čovjeka i čovjeka muslimana. Gdje na jednoj strani se vidi bezvrijednost, a na drugoj se svemu stvorenom, svemu postojećem traži i vidi njegova vrijednost i značaj postojanja.

 

 

‘nako kontam

Članak 466. (zima)

Dok sjedim tako, osijedio i sam, ispucalih smežguranih ruku,

i dok dim cigarete pleše oko mene, lagano se dižući do plafona,

sa vanjske strane izloga padaju pahuljice na trenutak bacajući odsjaj kao zvijezde u noći.

Uzimam šoljicu sa kahvom i u njoj vidim tvoj lik, nasmijan, kao da mi želiš nešto reći, kao da želim ti nešto reći.

Sve ono što nikada ne izgovorih, a sve si znala, samo si me iz neke svoje dobrote i milosti, puštala da živim u djetinjoj razdraganosti i nadi, jer sve drugo, znala si,

bi me još više povrijedilo.

Sada, kada je moja soba hladna i prazna i kad u njoj više nema smijeha niti pjesme,

ja još uvijek nadam se,

lažno (?),

da ćeš doći u trenucima kad posljednji zraci svjela budu napuštali ovo moje oronulo tijelo i nježno me uzeti za ruku u kojoj će biti sva toplina života, nikada ne data i sve nerečeno ikada….

Ispijam posljednji gutljaj već odavno hladne kafe i gasim cigaretu.

Gledam i, opet si tu,

ne odlaziš.

Izalzim u hladnu snježnu noć i dok snijeg mi škripi pod čizmama, okrećem se i vidim..

Jedini tragovi u snijegu su moji.

Dok tvoj lik me i dalje prati sa svakim dahom kojim izdahnem i koji se u trenu pretvori u noć,

ja se pitam, kao i svakog od ovih dana i,

dok znam da je prekasno za odustajanje,

da li je prekasno za nadanje?

 

 

 

Članak 465. (stvaralac ili rušitelj)

Pojava ovih destruktivnih radikala, se generiše iz frustracije zbog neostvarenja tih ljudi u življenju pravog života čovjeka, vjernika.
Prirodno je i nužno , da čovjek teži ka višem od sebe, onoga što jeste samo kao čovjek, teži da prevaziđe samo postojanje, teži da bude stvaralac života(čin rađanja), novih ideja, vrijednosti, u svim oblastima življenja. Da bude aktivan, da vodi brigu o tome što proizvede. Da usvoji sva Allahova imena.
Ukoliko ne uspije da uzdigne svoj život na nešto više od onoga što jeste, okreće se alternativi koja je isto tako potencija u čovjeku kao i stvaralaštvo, a to je destrukcija i uništavanje života.
Jer ako već ne može da stvara, može da uništava, ako ne može da voli svijet, može da ga mrzi.
Mada su ova dva poriva suprotna, oba predstavljaju ostvarenje nagona da čovjek ostvari sebe kao više biće, “kao halifa na Zemlji”.

I uništavanjem i rušenjem života, on , tako smatra, se uzdiže iznad samog postojanja i samog bivanja, samog života, samog sebe, jer se postavlja u poziciju onoga koji uzima život i koji ga ruši, kada već ne može da bude stvaralac, može da bude rušitelj.

 

Članak. 464. (duplo golo)

Nisam odavno pisao o nekim škakljivim, tabu temama, za neke i skandaloznim, pa evo da nešto na tu temu napišem. A znate da u islamu ne bi trebalo biti tabu tema, i da su muslimani kroz istoriju, pisali o svemu i svačemu, a što od nas danas ili skrivaju ili nas uvjeravaju da je bolje da o tome ne čitamo i ne znamo – nek se ludilo nastavlja i neka raste, drugim riječima.
Inače o ovome kontam ima jedno 15,20 godina.

Poznato je, naime, da muslimani imaju određene, specifične, ali i sasvim prirodne, korisne i opravdane i ljudski i na sve druge načine, zahtjeve po pitanju lične higijene.

Tako je poznato, a onome kome nije eto neka čuje i zna, se mi muslimani i muslimanke brijemo, odnosno uklanjamo dlake, ispod pazuha i sa stidnog mjesta tj. oko polnog organa. To je potrebno učiniti jednom u 40 dana najmanje, a koristi su višestruke (uključite i intelekt i maštu).

Eh sad…ja smatram da nama muslimanima, muškarcima, treba svaki put nakon što ovo izvršimo, dati neki orden za hrabrost, ili nešto slično smislit.

Razlog je taj, što je zbog anatomske specifičnosti, muškog spolnog organa, nama mnogo teže uraditi ovaj čin!

Ok je što se tiče samog uda i zone oko njega sa lijeve, desne i gornje strane prema stomaku, tu je situacija čista i ravna kao i kod žena, ali DONJA STRANA tj. ukloniti dlake sa mošnji (testisa,muda) je zaista pravo i umijeće i hrabrost!

Sve to, kao što rekoh, zbog anatomske specifičnosti tog dijela posebno.

Možda postoje neke tehnike i metode koje to olakšavaju npr. poznato je da se na hladnoći, sam ud a i mošnje, toliko smanje da je svakog muškarca stid i pogledat samog sebe (zakoni fizike), tako da i koža sa mošnji bude mnogo manje površine, bez viškova, pa je mnogo lakše prelaziti oštricom žileta, britve, bica i sl. i ukloniti dlake.

Iako čak ni to, ne može da otkloni strah i strepnju koju muškarci doživljavaju samom spoznajom da im jedan predmet, bukvalno OŠTAR KAO BRITVA, prelazi po j*j***. To je nešto što žene nikada neće moći spoznati, kao što ni mi nećemo porođajne bolove.

Sad mi naumpade, da bi se možda mogao ustanoviti i neki dodatak za pretrpljeni duševni bol i šok koji preživljavamo cijelog života za sve ovo.

 

Smatram, da bi bilo veoma korisno, kada bi se patentirao neki izum, koji bi sve ovo olakšao, koji bi prije svega ulio psihičku sigurnost prilikom korištenja a koji bi i bio prilagođen anatomskoj specifičnosti, mošnji posebno, i sa kojim bi se “posao” mogao lakše izvršiti, na zadovoljsvo svih.

Pa et’, ako neko nije imao ideju, a želio se obogatiti patentom, neka se baci na posao.

Osim novčane satisfakcije koju će ostvariti u konačnici, njegovu dušu će ispuniti i spoznaja da je izuzetno pomogao milonima, milijardama ljudi koji će ga spominjati i blagosiljati do kraja Svijeta!

 

prilog, insert iz filma nekog, od kog sam odustao, koga interesuje neka na yt traži pojam ballneck

 

Članak 463. (koliktivna neuroza i život na fb)

Čitanje Fromma me zaista inspiriše na intenzivno razmišljanje (pa i pisanje) o svijetu i životu, posebno o nama vjernicima i našem današnjem stanju, pa sve ono što on piše  pokušavam da primjenim na naše stanje i vidim tu mnogo tačnih dijagnoza našeg psihičkog stanja i to onog duboko analiziranog.

Tako se pitam i ja, kao i mnogi, zašto većina vjernika, koje poznajem, ne ostvaruju neki poseban i velik društveni uspjeh? Zašto vjernici općenito ne postižu velike i grandiozne uspjehe danas u svijetu (mislim na muslimane i njihova društva danas, ne nazivajući ih ciljano i islamskim, jer je to upitno i to je notorna činjenica).

Jedan od mogućih razloga je i taj, da jedni uživaju u statusu žrtve, da su oni dežurni krivci, kao vehabije, radikali, fundamentalisti i ekstremisti, za sve društvene a posebno velike političke probleme, a politika je conditio sine qua non za bilo kakav napredak na bilo kojem polju u jednoj državi i društvu, pa tako njihova odgovornost i krivica postaje univerzalna.
Oni tu uživaju ulogu žrtve a sebe vide kao moralne gromade, nevino optužene i proganjane od strane gebelsovske medijske mašinerije koja ih koristi za potkusurivanje u dnevnopolitičkim temama i ubiranje jeftinih političkih poena. Oni naravno nevini i naivni, onako, kao kakva mlada, stidljiva nakon prve bračne noći, sjede u ćošku i nadaju se nekoj simpatiji masa i pomoći od neke nevidljive ruke koja će odjednom učiniti da sve njihove patnje prođu a njihova nevinost i moralna superiornost konačno ugledaju svjetlo dana …

Ciljevi o kojima oni pričaju, zapravo, ni sami ih nisu definisali, jer dok sa jedne strane se zalažu za uspostavu “savršeno” pravednog društva – islamskog, sa druge strane po samim postupcima se vidi težnja za postizanjem moći i slave, pa onda nekako nedefinisano opet, kako bi sa tom moći i slavom ostvarili univerzalni svjetski poredak. Primjena islamskih principa bi podrazumjevala postizanje slave i moći a onda bi ova opet uzrokovala uspostavljanje tih istih principa. Nekako zamršeno, okruglo pa na ćošak. Problem je u toj neiskrenosti jer u samom Islamu je i slava i moć, a onaj ko teži prvo moći i slavi, pa to ni islam od njega ne zahtjeva jer u tim težnjama je izvjesni stepen patologije.

Problem je onda i u tome što se za postizanej tih ciljeva uopšte ne ulaže nikakav trud ili se ulaže neznatan i nebitan u odnosu na postavljene ciljeve koji su grandiozni, i tako se dođe u stanje grlatosti i galame, prepunog emocija, bez rezultata a to onda samo još više pojačava ozlojeđenost, osjećanje nemoći i bijesa. Da ne bi potpuno “pukli” , takvi se većinom i kreću u istim zatvorenim, poprilično izolovanim krugovima čiji su članovi u istom mentalnom stanju, tako da to osjećanje pripadnosi grupi nadomješćuje tu mentalnu distorziju, kao što se i takvo stanje uzdiže na stepene vrlina pa se i gubi osjećaj da je takvo mentalno stanje nešto što je išćašenje u odnosu na istinsko, prirodno, islamsko stanje uma i čovjeka uopće kakav bi trebao da bude prirodan-islamski čovjek, zdrav u svakom smislu.

Mnogo takvih je u današnjem vaktu našlo sebi olakšanje i u modernim sredstvima komunikacije, prije svega fejZbuku, gdje mogu da ispolje svoje frustriranosi i neuroze na kreativne načine. Zato mnogi i uživaju na fb i zato su tamo toliko glasni, emotivni i “otvoreni”. Na tom mjestu, gdje se okuplja velika masa , ničija se sumanutost ne primjeti toliko i ne strši od ostalih, tamo smo svi svoji. Zapravo tamo niko nije svoj, tamo smo puki imitatori drugih.

Svako se umjetno ponaša, nema spontanosti, svako se ponaša i predstavlja onako kakav bi želio da bude a ne onakav kakav jeste, svako se umjetno smije , čak i tekstualno haha je zamjenjeno LoLovima ROFLovima i drugim imitacijama života. Slike sa umjetnim osmjesima su već odavno prešle na jedan novi nivo. Stanje koje mnogi ispoljavaju na FB i drugim mrežema je možda skoro pa i neizlječivo, jer..kako i liječiti nekoga ko svoju bolest ne prepoznaje i ne priznaje, to se ponašanje savršeno uklopilo na takvo mjesto na kom prevlađuje kolektivno psihopatološko stanje.

Zato je prava sreća i radost srca kada na takvom mjestu nađeš nekoga ko je “bolestan” od takvog ponašanja i stanja, ko je čudak za većinu, a ko je zapravo svjesniji svoje ljudskosti i svoje uloge, svoje egzistencije kao čovjeka i kao muslimana! Mada, takvi često u svojoj naivnoj dobroti budu zavarani patološkim slučajevima a to je i očekivano jer se ljudi tamo zapravo i ne poznaju istinski.

Tako fb (ovo uljukučuje i instagrame i ostale slične mreže koje ne poznajem) zapravo dođe na neki način  kao neki “lijek” ili para-lijek, kao mjesto bjekstva od stvarnog sebe i svoga stanja, mjesto na kome se mogu ispoljiti i izbaciti sve te frustracije i neuroze, jer da ih se ne ispoljava tamo, ispoljile bi se u realnom životu.

Šta bi bilo da prekonoći nestane fb i drugih mreža? Volio bih kada bi se baš desio takav jedan veliki sociološki eksperiment.

Bilo bi zanimljivo vidjeti zabrinutosti i nervoze kod onih čiji je jedini stvarni ili lažni, život, na mrežama.

🙂

 

Članak 461. (Priča sa dva a jednim krajem)

Stajali su tako njih četiri. Svaki se zanoseći i hvaleći svoju ljepotu i miris.
Niko od četiri cvjetića, na prostranoj livadi, nisu obračali pažnju na bilo koga drugog, čak ni na ostale cvjetove koji su bili tu u njihovoj blizini, samo što su baš njih četiri sudbinom, kroz igru vjetra i kapi kiše, našli se licem u lice jedan uz drugoga.
Bijeli, žuti, plavi i jedan sa više različitih nijansi cvene, od roskaste pa do ljubičaste.
Njihova prepirka oko toga ko je ljepši i koji ljepše miriše je trajala po cijeli dan, nekada i do kasno u noć, da su ih i poljske baje počele zaobilaziti, a drugi cvjetovi i travke su oguglale na njihovo, ponekad i bezobrazno preglasno hvaljenje svoje a kuđenje tuđe ljepote.
Naravno, svaki od njih nije davao pardona drugome i govorili su jedan drugome i strašne stvari, poput, na primjer kletvi da ovog drugoga popase ovca ili da krava ostavi svoju “porciju” na ovoga drugoga.
I
I tako jednog rosnog jutra, dok su ponovno uz prve sunčeve zrake podizali svoje glave i onako , automatski počeli da “časte” , više iz navike, jedan drugoga, bez ikakve najave, začu se oštar zvuk metala koji profijuka kroz travu i u jednom jedinom momentu, kraćem od djelića sekunde, pokosi sva četiri cvijeta koji padoše na zemlju polahko, kao da gledaš usporeni snimak, nježno dotičući tlo.
U tim momentima, dok su iz njih izlazili sokovi života a njihove glave gledale u nebo, tek tada primjetiše, po prvi put, beskrajno plavo nebo nad njima i njegovu ljepotu ukrašenu jutarnjim zrakama sunca.
I dok su pokušavali da se osmjehnu na tu sliku koja ih je oduševila, mrak ih prekide u tome i svjetla se na pozornici njihovog jadnog života, ugasiše.

II
I tako iz dana u dan, iz jutra do kasno u noć, mjesecima, da u svoj svojoj bjedastoći nisu ni primjetili da su dani sve kraći i hladniji, da je nebo sve tamnije, da kiša sve češće pada i da su njihova tijela sve tamnija i pogurenija, da njihovih cvjetova već odavno nema i da je njihov miris odavno izlapio. Kao hipnotizirani, nekako automatski su izgovarali ono što su cijeloga života govorili o sebi i o drugima, da nisu ni shvatili da vehnu i im je kraj, uskoro, neminovan.
Vrlo skoro, moglo se vidjeti, na mjestu na kojemu su do nedavno stajali uspravno i oholo, samo sivkasto crna masa nečega što samo liči na neku travku.

U to pade i snijeg i prekri cijelu poljanu.
Na proljeće, kada se život uz novo veselo Sunce počeo vraćati na poljanu, na mjestima na kojima su lani stajala četiri cvijeta, više nije bilo nikakvog cvijeta, ni jednog jedinog. Na tom mjestu je izrasla neka nova trava, Ljutika, koja je u tišini udahinjala jutarnji svjež zrak i pila rosu sa svojih listova.
Četiri cvijeta nije niko ni spominjao niti je iko više znao da su ikada i postojali.

 

ps. Ova priča ima dva alternativna, a jedan kraj!

Članak 460. (ti vrijediš!)

Nikada za sebe nemoj pomisliti da ne vrijediš i da nisi sposoban/na za pobjede i uspijehe, da si bezvrijedan/na!
Ti si to pokazao/la odavno, mnogo davno, mnogo prije nego si i došao/la na ovaj svijet!
Zamisli samo da si ti, baš ti, od nekoliko miliona (kažu izmeđo 7 i 20 miliona) spematozoida , koliko ih ima u jednom prosječnom ejakulatu, pobijedio/la u toj trci, sve te milione!!!
Da Ti, baš ti, si bio/la, nabrži i nasposobniji da pređeš sve te prepreke i postaneš na kraju ono što si sad.
Baš si ti ta/j koji/a je izvojevao/la(la) tu pobjedu i uspijeh, a nisi još ni znao/la za sebe, niti da ćeš biti.
Baš si ti pokazao/la da si najvrjedniji/la od svih tih milona!

Doduše, samo pola tebe, al haj sad nije bitno to, bitna je tvoje pobjeda nad milionima drugih.

Ali tih pola je presudno bilo da li ćeš ti biti baš ti ili neko drugi.

Jer, naučna je činjenica da od spermija ovisi da li će biti muško ili žensko , ovisno je li nosi X ili Y hromosom, a još i baš da budeš ti.

Iako je to moderna nauka, Kur’an o tome govori prije 1400 i kusur godina, da je spermić taj o kom ovisi jel muško ili žeMsko:

“I da On par, muško i žensko, stvara od kapi sjemena kad se izbaci.” (Nedžm, 45,46)
Zato nikada ne reci da ne vrijediš i da nisi sposoban/na za nešto jer si uspio/la da živiš!

Članak 459. (fb)

Pao je Halep a ja sam isključio fb profil (privremeno, ali se nadam što duže, kolko mognem izdržat)
Jednostavno nisam mogao više … svašta nešto više…izdržati..
Preplavile su me emocije, svakakve, najviše bijes pa zatim i tuga…velika tuga.
Ali nisam radi toga samo isključio nego radi onoga što je slijedilo nakon toga.
Jednostavno, pad Halepa je ponovno tako brutalno pokazao i razotkrio svu našu bijedu i jad, našu patetiku, nemoć, naše licemjerstvo i sve to na jedan veoma raskošan način…

Bilo je tu svega, ponajviše narikanja na neki naš način (kroz dove i sl.), jaukanja i zazivanja pomoći i prokletstva..
A najviše su mi živce izvuki oni meni bliski, sa kojima sam nekima na neki način i u rodbinskoj vezi, koje poznajem lično, znam ih kakvi su, šta rade ili ne rade, šta su radili ili nisu, a na fejzbuku su takvi da ne mogu da vjerujem da su to isti ti ljudi!
Toliko nekih emocija, pameti i mudrolija (čitaj mudroserija), a u stvarnom životu su svima kojima nisu smjeli, zagorčali živote ili doprinijeli njihovom kraju.

Svima oko sebe, kome nisu smjeli su stalni izvor stresa i nespokoja, a na fejsbuku bi ih čovjek na ranu stavljao kolko se znaju raspekmezit.
U stvarnom životu nikada nisu onima kojima trebaju i kojima su trebali pokazali mrvu iskrene emocije, a svima drugima jesu, posebno na fejzbuku sada kada treba lajkova skupiti.

Nikada kome su trebali i morali, nisu bili pri ruci kada su ih trebali, a svima drugima su hitali.
Toliko su mi se takvi ogadili da mi se bukvalno povračalo od njihovih postova (za razliku od nekih navodnih povračanja)

Siti smo mi takvih i zbog takvih i jeste stanje nam ovakvo. Kojima je mrsko i preko klinca unijeti naramak drva, a pri tome na fejsbuku postaju mudrolije, ajete i hadise, prepisane dove koje predtsvljaju kao svoje, valjda da slika o njima bude što bolja laž prema onima koji ih ne poznaju…
Zato što takve moram trpiti, a inače nikada sa njima ne bih ni kahve popio čestito, sam otišao …ne samo zbog takvih, ponajviše zbog njih i toga što vidjeh, nego i općenito zbog te naše slike babe narikače…
Zato nam se i nije teško naivno nako oduševiti nekim bilmezom pernarom ili u zvijezde ukivati nekog crnogorca, nemuslimana, koji zna Kur’an napamet, i takvog faliti i veličati a ponižavati nekog iskrenog malog vrijednog mu’mina koji jedva zna 3 sure i fatihu ali ih uči iskreno!
Jok, nas mudrijaši mudrijašima rešetaju i ovog prvog hvale kao uzora a ovog drugog kude.
Zato nam nije teško ni ismijavati nekoga ko želi nešto da promijeni na bolje u društvu a sebe i svoj usmrdjeli kvaziintelekt koji ničemu ne služi osim sranja po fejzbuku faliti i veličati ali lafo skromno da to kao “ja ne želim da se vidi moja pamet ali eto, šta ću kad sam toliko pametan i mudar da se to jednostavno ne da sakriti od javnosti”…
Naš efendija ima dobru foru, kada neko dođe sa nekim prijedlogom da treba uraditi ili da kritiku na nešto što je već urađeno, on mu odmah na prvu ponudi i kaže : odlično evo ti ćeš biti zadužen da to uradiš tako akko si i zamislio” i onda tek vidiš licemjerstvo ovih pametnjakovića i linguza i kako se povlače u svoje usmrjele brloge i nalaze milion opravdanja i razoga da ništa ne rade i dalje (osim nastavka licemjerja po fejzbuku)
Ne treba nama bolan ni više dova ni namaza ni hafiza..iammo toga možda više nego ikada u istoriji…nama treba iskrenosti u tome, makar i manje ali iskreno i nama trebaju djela u stvarnosti, i to ne ona mala, nego velika. Trebamo ozbiljan i aktivan društveni rad u politici prije svega pa onda u svemu manjem od toga…zato se aBda uključujem aktivno u politiku jer bez nje nema promjene stanja naroda i države na bolje, induvidualne promjene su ništa i neće ništa promijeniti osim za pojedinca..
Ili ti dođe čovjek koji je od zadnjih 10 (od 40) g. bukvalno 4,5 (minimalno)proveo igrajući igrice i onda svakom loncu poklopac bude, na svaku ima neku mudroliju da kaže…

ma biži bolan više et’ !

Članak 458. (Vera)

Ne znam kako je sretoh, i kako je ušla u moje srce.

Da li iznenada i snažno kao grom ili pak tiho,

nježno i polahko.

Kao zaljubljena nevjesta koja u krilu šapuće svom smrtno ranjenom mladoženji,

dodirujući mu usne svojima,

drhtavim i vlažnim,

nadajući se da će njima udahnuti mu novi život i

plašeći se, da ga ne zaboli ni njen dah na njegovom licu,

tiho izgovarajući u njegovo srce jedine riječi života :

“ešhedu en la ilahe illallah ve ešhedu enne Muhammeden resulullah!”

Zvala se Iman.
Biće da je ovaj drugi slučaj.

🙂

Članak 457. (sunce)

Hej Ti , stani!
Da da,Ti!
Sunce. Moje Sunce!

Stani, vrati se!
Ne idi od mene!
Ne ostavljaj me!
Zar ne vidiš da mi trebaš!?
Ostani.
Želim s Tobom da trčim poljima,
Da šetamo pored velike rijeke u prohladna jutra,
i obalom mora.

Da se penjemo uz planine

i topimo snijeg,
i da se, smijemo.
……

Kako misliš, ne možeš?……..

Znam da ima još onih koji te trebaju ali,
ali trebam te i ja.
Treba mi tvoja toplina, tvoj sjaj, tvoj osmijeh…pa ni tvoja žestina mi čak ne smeta, podnosim je! ….
….
Znam da ćeš se vratiti opet, ali,
Kada odeš, ostane mrak, dođe studen a ja,
ja strahujem od onoga što je u tmini.
Zato ne idi, molim te.
….
Nije mi utjeha da ćeš se vratit, želim biti uvijek s Tobom.
Ili ! Hej!

Krenuću sa tobom, povedi me?!
…….
Ma ne strahuj za mene, neće mi biti ništa.
Zar ne znaš?!
…..
Pa da sam i ja nekada bio zvijezda, kao i Ti.
Da sam plovio nebom bez okova, a sad sam ovdje.
I znaš, jednog dana ću opet biti kao i Ti.

I moja i Tvoja vječnost su se rodile u istom trenu,

na istom mjestu.

Zato se ne plaši za mene i povedi me sa sobom.
Jer samo sa tobom se osjećam,

živ.

Članak 456. (ništa)

Praznina.

Ništa.

Osjećam da nekada u meni nema ništa, da sam prazan.

Da nemam misli.

Mišljenja.

Da nemam stava, da nemam sjećanja.

Da nemam emocija.

Da me ništa ne pogađa, i da ja nikoga, bezličan, ne pogađam.

Bez želja, bez ambicija.

Kao da sam limeno bure,

na nekom pustom mjestu,

u mraku,

u hladnoj noći,

na koje snijeg polahko pada,

a u njemu mrak i hladnoća.

Toliko prazan, da u njemu odzvanjaju snježne pahulje koje padaju i lijepe se na njega.

I, ništa …………

Članak 455. (Pleme starih Azra)

Da moje promišljanje o DMT-u (OVDJE ČLANAK)-u ima aBda smisla, govori i ovaj video o Van Goghu i njegovoj “zvjezdanoj noći” u kom su tek sad dokazali da je njegov naslikani uzorak kretanja fluida ima utemeljenje u stvarnosti.

On je ovo crtao pod uticajem nekih droga koje su dovele njegov um na jedan drugačiji nivo svijesti u kom je mogao vidjeti ono što običan čovjek ne može, i za što je danas potrebna suvremena tehnologija i nauka.

Dakle to što je on vidio u tom stanju nisu bile halucinacije, nego zaista je vidio svijet kakav i jeste, samo ne na ovom našem nivou i dimenziji.

Identično kao što i ljudi pod uticajem DMT molekule ulaze u druge svjetove i viđaju stvari koje se u našoj dimenziji ne mogu vidjeti. Tek kad se duša uzdigne na te druge nivoe, to viđenje svijeta se otkriva.

Naravno, ovo ne znači da sve droge otvaraju vrata dimenzija i svjetova i da ne postoje halucinacije kao što su nam poznate.

Samo su neke supstance portali za viđenje drugih dimenzija a neke su obični halucogeni.

Da je moguće vidjeti slike svijeta koji je tu ali nevidljiv, inače, nama, pokazuje i priča o poznatom arapskom plemenu Azra ili originalno ‘Uzre (sa ajnom) , a koji su bili poznati po tome što su se nenormalno (po nama) zaljubljivali i često umirali zbog zaljubljenosti.

Znate da je i kod nas opjevano to pleme u pjesmi “Kraj tanana šadrvana”, koju je Hajne napsao a Safvet beg preveo, gdje se u jednom stihu kaže:

“Ja se zovem el Muhamed, iz plemena starih Azra, što za ljubav život gube i umiru kada ljube”

To da su oni doživljavali posebna stanja izazvana ljubavlju i u takvom stanju bili u mogučnosti da vide stvari koje se inače ne vide, govori nam i dio knjige Ibn Kajjima “Uvođenje zaljubljenih u vrt ljubavi”, u kome govori o tom plemenu:

 

Pleme starih Azra-“Mi vidimo izvore koje vi niste u stanju vidjeti.”

Ibn Ulasa pripovijeda: “Ušao sam kod jednog beduina u šator i zatekoh ga kako jeca, te ga upitah: ‘Šta je s tobom?’

On mi odgovori: Zaljubio sam se.’Upitah ga: ‘Iz kojeg si plemena?’

On mi odgovori: ‘Ja sam od onih koji kada se zaljube, umiru od čednosti.’

Ja ga počeh tješiti i odvračati od prepuštanja takvom stanju, ali on duboko uzdahnu i reče: ‘Ja nemam nikoga kome bih se mogao požaliti, samo tužni može tužnoga utješiti'”

 

Sa’d bin Ukba upita nekog beduina: “Iz kojeg si plemena?”

On odgovori: “Ja sam od onih koji kada se zaljube, umiru od čednosti.”Zatim rece: “Tako mi Gospodara Kabe, iz plemena Azra.”

Sa’d ga upita: “A zbog čega to?”

Beduin mu odgovori: “Zato što su naše žene prelijepe, a muškarci čedni.'”

Sufjan bin Zijad kaze: “Upitao sam jednu ženu iz plemena Azra, koju je ljubav svladala i za koju sam se pobojao da će od toga umrijeti: ‘Zbog čega vas, pripadnlke plemena Azra, ljubav ubija mimo ostalih arapskih plemena?’

Ona mi odgovori: ‘Nas krasi ljepota i čednost, a ljepota je ta koja nas podstiče na čednost. Čednost nam daruje nježnost srca, tako da nas ljubav ubija. Mi vidimo izvore koje vi niste u stanju vidjeti.“‘

 

Ebu Ubejda Muammer bin Musenna prenosi da je neki čovjek iz plemena Benu Fezara rekao pripadniku plemena Azra:

“To što vi umirete od ljubavi nije nikakva vrlina, nego je to slabost ličnosti i razuma, i skučenost razmišljanja.”

Azrijac mu odgovori:

“Kad bi vi iz plemena Benu Fezara vidjeli sjaj očiju žena iz plemena Azra, koji blista iz njihovih nježnih krupnih široko razmaknutih crnih očiju ovjenčanih divnim obrvama, njihove tamnocrvene usne iza kojih bijeli zubi kao da su niska bisera blistaju, obožavali bi ih  kao što su predislamski Arapi obožavali Lata i Uzzaa ( idolopoklonička božanstva), a Islam bi po strani ostavili.”

 

Dakle, mnoga stanja srca i uma, izazvana različitim poticajima, mogu dovesti do stanja u kom insan može vidjeti ono što inače ne može, može ući u druge svjetove, druge dimenzije…

Oni koji to nisu u stanju, a mnogo je takvih, nikada neće razumjeti i shvatiti ove prve…nažalost.